Ovog marta navršilo se tačno 30 godina od nastanka World Wide Weba, popularnog WWW. Od tada, mreža svih mreža na neki način utiče na društvo i oblikuje cjelokupnu kulturu. Osim toga, posljedice razvoja interneta se osjete i na novinarskoj profesiji. S tim u vezi, ovaj tekst ima za cilj da na neki način napravi presjek najvažnijih izazova koje su sa novim tehnološkim bumom postavljene pred profesionalno novinarstvo i novinare.

Brže, jeftinije, fleksibilnije

Očigledno je da se rad u medijima pod naletom tehnologije izmijenio. Prije svega, informacije i drugi medijski sadržaji postali su dostupniji nego ikada, a protok informacija se drastično ubrzao. Reklo bi se da je talas razvoja novih komunikacijskih i medijskih tehnologija doveo do eksplozije informacija, a implozije vremena. Sve je postalo dostupno „sada i ovdje“, a svijet je redukovan na „globalno selo“.  Ipak, ono što je, čini se, vrlo značajno jeste da je u velikoj brzini razmjene i protoka sadržaja njihov kvalitet, ali i vijek trajanja umanjen. Tako danas vladaju instant, tabloidni „McNews“ sadržaji koji kontaminiraju javnu sferu i stvaraju privid informisanosti. Situacija se objašnjava kao era „viška vijesti, a manjka informacija“, u kojoj se svakodnevno publika bombarduje jeftinim omnibus sadržajima koji su praktično svrha sami sebi i profitnim apetitima onih koji takve sadržaje proizvode i plasiraju.  Tehnološki razvoj je, čini se, u simbiozi sa profitno orijentisanom logikom funkcionisanja novog, hibridnog medijskog sistema. Tehnologija je otvorila nove (online) prostore, ali i forme zarade, što opet posljedično dovodi do stvaranja novih, naprednijih komunikacijskih tehnologija i platformi.

Konvergencija i multimedija

U kontekstu novinarskog posla, u eri interneta i novih tehnologija dolazi do transformacije novinarske redakcije, odnosno razvijaju se multimedijalne, konvergentne „integrisane“ redakcije. Drugim riječima, dolazi do svojevrsnog stapanja različitih medijskih platformi u hipermediji.  U tom smislu, danas je praktično nezamislivo da, recimo, jedna radiostanica nema svoj online portal, ili čak kanal na YouTubeu gdje će emitovati određeni video materijal. Ovakva transformacija dovela je do pojave tzv. „supernovinara“. Savremeni novinar mora biti osposobljen za rad na različitim multimedijalnim platformama. U isto vrijeme on mora da zna da fotografiše, snima video, piše tekst i da na kraju u montaži samostalno sve pripremi za emitovanje.

Mreža svih mreža je stvorila uslove za razvoj popularnog data (podatkovnog) novinarstva. Radi se o tome da je ogromna, nepregledna građa digitalizovana i pohranjena u online baze podataka koje su dostupne svim konzumentima pa i novinarima. Na taj način novinari praktično svoje priče ne traže više na „terenu“, već u dostupnim online prostranstvima. U tom kontekstu, web-portal Belingcat se ističe kao lider u kreiranju istraživačkih novinarskih priča korištenjem sadržaja koji su isključivo dostupni online.

Od pasivnih konzumenata do aktivnih „građana novinara“

Gledajući šire posljedice, možemo primijetiti kako je tehnološki razvoj uticao na izmjenu predinternetskog koncepta masovnog komuniciranja koji se tokom XX vijeka uglavnom zasnivao na jednosmjernom toku informacija iz jednog medijskog centra prema većem broju nepoznatih primalaca. Masovno komuniciranje je zbog vrlo spore i najčešće nemoguće povratne sprege (feedback) svedeno praktično na javno informisanje. Međutim, pojava mreže je osnažila i aktivirala publiku, stvorivši popularnog prosumera, odnosno pojedinca koji je u isto vrijeme konzument i producent medijskih sadržaja. Ugrožena je monopolistička pozicija masovnih medija da raspolažu informacijama i kreiraju agendu.

U internetskoj eri postoji potencijal da svaki pojedinac bude svojevrsni masovni mediji koji može svojim followerima plasirati različite sadržaje i nametati teme. Iz ove logike proistekla je ideja o tzv. građanskom novinarstvu, odnosno konceptu da svaki čovjek može biti reporter koji će, zaobilazeći tradicionalne kanale komunikacije, odnosno masovne medije, da izvještava o društveno-političkoj stvarnosti i na taj način kreira svojevrsnu javnu debatu o važnim pitanjima. Ipak, ovaj koncept nikada u praksi nije u potpunosti zaživio s obzirom na to da je online javna sfera uglavnom kontaminirana neodgovornim anonimusima koji javni prostor koriste za uvredljive obračune sa neistomišljenicima i širenje govora mržnje. U tom smislu može se reći da internet, do sada, nije ostvario svoj demokratizirajući potencijal iako postoje pozitivni primjeri, odgovornih blogera i vlogera koji su ovaj javni prostor iskoristili za promociju kreativnih ideja, humanih akcija, i postavljanje društveno odgovornih i politički/ideološki provokativnih tema. Zbog toga se monopolistička pozicija novinara i medija kao svojevrsnih gatekeepera iz korijena promijenila. Prije se može reći da su profesionalni tradicionalni masovni mediji postali svojevrsni gatewatcheri koji na neki način verifikuju sadržaje koji su objavljeni na različitim online platformama.

Izazovi deep fake newsa

S obzirom da novomedijskom hibridnom online scenom dominira armija  neodgovornih anonimusa, koji su korifeji online anarhije, posljedično se pojavljuje gomila fake sadržaja i divljih online portala koji stvaraju veliku buku od koje je praktično nemoguće prepoznati kvalitetne sadržaje. U stručnim krugovima se vode diskusije o izazovima “clickbait” formi, koji ciljaju na medijski nepismene građane, kako bi od njihovih klikova zaradili određeni profit. Visoko sofisticirana tehnologija za video manipulaciju otvorila je prostor za talas novih formi fake sadržaja koje su poznate kao deep fake. Naime, softver kao što je Fake App stvoren je kako bi omogućio ljudima sa osnovnim vještinama o programiranju i montiranju da kreiraju video sadržaje u kojima su poznate ličnosti iz svijeta politike, šoubiznisa i sl. glavni akteri vrlo realističnih, ali lažnih video sinhronizacija. U tom kontekstu, poznati američki režiser Jordan Peele postavio je na YouTube sredinom aprila prošle godine montirani snimak u kojem Barack Obama naziva Donalda Trumpa „totalnim idiotom“. Ova izuzetno uvjerljiva video i audio sinhronizacija poslužila je kao svojevrsno upozorenje o opasnosti vremena u kojem je moguće uz korištenje vještačke inteligencije kreirati sadržaje koji djeluju potpuno stvarno.

Društvene mreže – redakcija kao fact-checking servis

S obzirom na veliku popularnost društvenih mreža, mnoge medijske kuće se fokusiraju na pogodnosti koje ove platforme pružaju za promociju svojih sadržaja. S tim u vezi, forma Instagram story je posebno popularna. Zanimljivo je da je The Guardian, koji ima 1,2 miliona sljedbenika na Instagramu, razvio čitavu seriju ponavljajućih storyja na svom nalogu. Jedna od tih serija nosi naziv “Fake or For Real”, koja dekonstruiše lažne priče koje se pojavljuju na društvenim mrežama. Komunikacijske platforme WhatsApp i Viber sve više postaju sastavni dio novinarskog posla. Zanimljiv primjer je da su 24 medijske kuće iz Brazila u okviru projekta “Comprova” pokrenule besplatni „WhatsApp tip“ servis, koji je omogućavao građanima da šalju novinarima upite kako bi provjerili da li je određena (politička) informacija sa kojom raspolažu vjerodostojna ili ne.  Ovo se ispostavilo kao korisna stvar, s obzirom na to da je bilo čak i do 2000 upita na dan.

Čini se da su ovo neki od načina kako se profesija može izboriti sa izazovima koji su stigli sa novim tehnologijama. Drugim riječima, jedan od mogućih scenarija je transformacija redakcija u svojevrsne fact-checking servise za građane, ili makar kreiranje odjela koji će biti zaduženi za svakodnevnu komunikaciju sa građanima sa ciljem što bolje informisanosti publike.

Jasno je da se profesionalno i odgovorno novinarstvo ne može takmičiti sa divljim fake portalima, već je potrebno na neki način kreirati koncept koji će biti u potpunosti drugačiji od onoga što se nudi. Činjenica je da je u internetskoj eri došlo do eksplozije raznih sadržaja (od fake news do kvalitetnih provjerenih infromacija) koji su često nedorečeni i površni. Zbog toga su ljudi često zbunjeni i isključeni. S tim u vezi, uskoro se pokreće projekat  “Kornjača medija” (Tortoise Media), čija je osnovna ideja da kreira “specifičnu vrstu redakcije”, koja će biti bazirana na kreiranju i plasiranju “sporih i promišljenih vijesti”. Logika je sadržaja u tome da bi se svijet, u kojem se sve odvija brzo, uopšte shvatio, potrebno je usporiti, pa je stoga njihov moto “Uspori. Promisli. Mi ne radimo vijesti, već ono što pokreće vijesti. Ne izvještavamo o događajima dok traju, već kad ih shvatimo” (Slow down. Wise up. We don’t do breaking news, but what’s driving the news. Not the news as it happens, but when it’s ready).

Konačno, čovjek ima gotovo ontološku potrebu za kvalitetnim i provjerenim informacijama. Oduvijek je težio za informacijama koje mu mogu pomoći da se bolje snalazi u svakodnevnim izazovima koje pred njega postavljaju prirodno okruženje, ali i društvo. S tim u vezi, pretpostavka je da će kvalitetno novinarstvo i kvalitetne provjerene informacije jednostavno uvijek biti na cijeni. Tome u prilog svjedoči činjenica da i danas, u eri tzv. „slobodnog interneta“ i sveopšte dostupnosti, ipak postoji nemali broj ljudi i institucija koji izdvajaju novac i pretplaćuju se na izdanja kvalitetnih magazina i novina koje im mogu obezbijediti provjerene i vjerodostojne sadržaje.

Tagovi: