Foto: Analiziraj.ba

U Zagrebu je prošle sedmice organiziran Forum socijalne solidarnosti, u organizaciji sarajevske Općine Centar i Grada Zagreba, kao zajednički projekt EU u okviru programa Europa za građane.

Na forum je Općina pozvala brojne predstavnike institucija, ali i nevladinih organizacija s kojima sarađuje, kao što su Cure, Pomozi.ba, Colibri, Speed, EDUS, Centri za zdravo starenje, Centar za kulturu itd., sve u namjeri da se porazgovara o nekim dobrim praksama, rješenjima, eventualnim zajedničkim projektima. S načelnikom na čelu, članovima općinskog vijeća i predstavnicima općinskih službi, Općina Centar je uključila oko 80 predstavnika u ovaj forum.

Dok je Općina Centar vrijedno radila na tome da poveže ljude, da ukaže na nedostatke i rješenja, da se shvati da radom i zalaganjem svi zajedno možemo bitno popraviti stvari, u drugoj sarajevskoj općini odvijala se prava kataklizma povodom izbacivanja jedne nevladine organizacije iz općinskog prostora, jer je, eto, direktor neke javne institucije odlučio da bi to moglo biti rješenje za 120 djece s poteškoćama u razvoju, pa bi on nekako mogao doprinijeti rješenju njihove dugogodišnje agonije ako ih izbaci. Radi se, naravno, o EDUS programu i Centru „Vladimir Nazor“, te inicijativi v. d. direktora Mersudina Kadrića koja se našla pred Općinskim vijećem Novo Sarajevo.

Tako upadoh u 51 pakleni sat bez spavanja, tijelom i razumom na putu za Zagreb, srcem s mojim mamama u Sarajevu, na sjednici Općinskog vijeća. Nisam se mogla otrgnuti misli koliko je nevjerovatna činjenica da jedna općina čini čuda da oni koje u našem društvu zovu marginalizirani budu u boljoj poziciji, dok se druga, ničim izazvana, našla u ovakvoj situaciji.

Dopisi i molbe

Noć prije same sjednice smo i mi roditelji čija djeca pohađaju EDUS pisali dopise, molbe za obraćanje Vijeću, objašnjavali, davali izjave za medije, proživljavali kataklizmu zasnovanu na pitanju šta ako bude. Noć bez spavanja i za mene. Krećem na put ujutro rano. Ma nema veze, mislim, odspavat ću u autobusu, lažem samu sebe, jer moje tijelo se ne može isključiti bez potpune tišine i osame, niti je ikada moglo.

Putujem s ekipom u Zagreb i telefonom dajem izjave za medije. Dopisujem se s mamama koje trebaju ići na Vijeće. Pravim plan za Zagreb, posjetu mjestima zacrtanim u planu putovanja, raspoređujem prioritete na papiru i ne napušta me misao kako smo prokleti mi ljudi, tako mali i ograničeni, tako odmaknuti od istine. Ma zašto smo takvi, mislim.

Čim smo stigli u Zagreb, gdje nas je Gradska uprava dočekala objeručke, odemo posjetiti Dnevni centar za rehabilitaciju djece i mladeži „Mali dom“. Mi Sarajlije, navikli da krpimo kraj s krajem, ostadosmo onako „otvorenih usta“ na to kako izgleda jedan centar za djecu i omladinu s poteškoćama. Vrhunsko osoblje i oprema. Kad se spomenuo bazen s pokretnim dnom, morala sam se suzdržati da ne počnem plakati. Onako sarajevski smo „parili oči“, postavljajući pitanja u nizu: šta, kako, otkud, imaju li prepreka, šta su im uspjesi, koliko im je trebalo da postave takve standarde. Ljubazni domaćini su do tančina objašnjavali i kažu: Bili smo 20 godina nevladina organizacija, sad smo pod gradskom upravom. EU zakoni i standardi su nas doveli ovdje. Imamo mi još dosta toga za unaprijediti, ali elementarno smo uspjeli izboriti za djecu.

Vraćamo se u hotel, i ja, već polumrtva, nakon više od 48 sati na nogama, ili u autobuskoj stolici, s mozgom napregnutim u više smjerova, provjeravam telefon. Sjednica Općinskog vijeća Novo Sarajevo je započela i naše mame s nestrpljenjem čekaju svoj red. Mi čekamo vijesti od njih. Znate onaj osjećaj kad samo možete čekati i nemoćni ste bilo šta učiniti. Kolege s foruma zovu na piće, izlazak, šetnju, ali ja, bez trunke energije, samo gledam u telefon, čekajući šta će biti, kakve vijesti ću dobiti. Idite vi, velim, ja ću malo odspavati, jer i sutra nas čeka dan pun obaveza.

Kakvi su to ljudi?

Razmišljam, kako je moguće da je neko uopće dozvolio da se na nekom vijeću raspravlja o ovome, kakvi su to ljudi, misle li na posljedice? Kako je moguće da u istom gradu dvije općine imaju tako oprečne pristupe? Kako je moguće da na osnovu nečijeg dopisa, neuvriježenog u činjenicama, cijela jedna administracija bude upregnuta u nečiji sopstveni cilj? Kakva su to pravila suprotna razumu, ljudskom, profesionalnom, i kako god okreneš?

Svaki put kad otvorim telefon – preko 100 poruka na Viberu, čitam, pokušavam nešto smisleno napisati, a misli mi u haosu. I srce s njima. Višesatna rasprava Vijeća o tome treba li ili ne izbaciti neki program iz „svoje“ zgrade. Pa zgrada je javna, nije baš nečija dedovina; ako je javna, valjda i naša djeca mogu imati pravo na nju, valjda negdje i oni imaju pravo na komad neba pod suncem i nebeskim svodom? Možda će se neko dosjetiti toga i staviti tu misao ispred riječi „administracija“, „birokratija“, „pravila“, „ustanova“, „javno“, „vladino“, „nevladino“, kako god. Djeca! Njih bi se možda neko mogao sjetiti ako naše mame uspiju to reći.

Bazen s pokretnim dnom i senzorni park iz „Malog doma“ koji sam posjetila nekoliko sati ranije izađe mi na oči i poželim da sam na sjednici, da im pokažem kako to normalan svijet radi. Šta im više treba pokazati osim napretka djeteta sve ove godine, pa opet nije dovoljno?

Nakon nekoliko sati agonije, javiše nam naše mame lavice da je Vijeće donijelo zaključak da se daje tri mjeseca da vidimo šta dalje. Tri mjeseca nove agonije, mislim, ali hajde, konačno idem spavati pa ćemo sutra i naredna tri mjeseca misliti šta učiniti i činiti to.

Drugi dan foruma u Zagrebu protiče u radu i radionicama za zajedničke projekte Grada Zagreba i Općine Centar, povezivanju nas sudionika i iznalaženju zajedničkih ciljeva. I onda nekom magnetskom privlačnošću, nevjerovatnom kozmičkom silom, mi Zagrepčani i Sarajlije, bez da smo se prije poznavali, sjeli smo za isti sto, svi do jednog: organizacije koje se bave djecom s poteškoćama u razvoju. Zajednički jezik, naravno, nismo ni tražili, on je tekao sam od sebe među nama, prostodušnost, empatija i želja da zajedno gradimo bolje dane za našu djecu lako su našli put do konkretnih prijedloga i zajedničkih djelovanja. To mora biti Bog, pomislih, kako drugačije objasniti različite, a opet iste za jednim stolom.

Nakon više desetina sati, pomislih kako, pored svega što proživljavamo, ima onih koji naporno djeluju i rade, kako sam ponosna na moju lokalnu zajednicu, koliko su odmakli, poseban senzibilitet imaju za djecu s poteškoćama, koliko smo svi mi doprinijeli tome, koliko je načelnik Nedžad Ajnadžić pokazao senzibiliteta kad je stao za govornicu, te jednim osviještenim, profesionalnim i nadasve ljudskim rječnikom rekao jedno veliko NE diskriminaciji i stigmatizaciji, jedno veliko DA socijalnoj solidarnosti i društvu iste šanse. I jednake prilike za sve!

Dug je put pred svima nama, ali jedno veliko DA za djelovanje svih onih koji rade lavovski posao, i jedno veliko NE za sve one koji misle da će uspjeti zaustaviti ove procese zarad sebe samih.

(Autorica je politologinja i aktivistica za prava djece s poteškoćama u razvoju)