Foto: 24 sata

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović odlučila se ovog puta okušati u ulozi istoričarke. Dvadeset trećeg marta, svojim gostima povodom “Dana otvorenih vrata za Hrvate iz BiH” rekla je da su upravo oni, Hrvati iz BiH, “najstariji konstitutivni narod”, koji tu obitava već hiljadu godina. Dalo bi se sve ovo shvatiti kao u najmanju ruku nezgrapna konstrukcija, da se ne radi o jeftinom populizmu i sakupljanju bodova u, za hrvatske državljane, izbornoj godini. Stoga vrijedi dekonstruisati rečeno i analizirati još jedan, ovog puta ne baš tako dobro promišljen i realiziran spin.

Da je u onom što je Grabar-Kitarović izgovorila, a što se ne svodi ni na prosto-proširenu rečenicu, apsolutno sve pogrešno, jasno je čim se njena izjava raščlani na dva pojma: “najstariji narod” i “najstariji konstitutivni narod”. Bez obzira na silne pokušaje da se ustanovi koji je to najstariji narod na Balkanu, sva istraživanja koja polaze od DNK analiza su se svela na jedino što mogu pokazati: migracije. Istorija i antropologija, s druge strane, putem činjenica poput dokumenata ili artefakata mogu ukazati na to koji je narod u određenom istorijskom periodu iza sebe ostavio tragove i čiji su tragovi opstali, ali malo šta mimo toga. Da se Grabar-Kitarović držala činjenica, onda bi možda morala reći nešto i o Ilirima i Keltima, čije se prisustvo veže za BiH iz perioda neolita sve do četvrtog stoljeća prije nove ere. Za naše prostore, sa Ilirima su se tukli Rimljani; postoji i teorija da su teritorijom jedno vrijeme vladali i Ostrogoti, a zemljom su protutnjali, između ostalih, i iranski Alani, pa i Huni. Slično je prošla i teritorija današnje Hrvatske, gdje je uspjelo ostati i dokaza o postojanju neandertalaca.

Nedokazane teorije

Čak ni sklavonije, zajednice Slavena koji su se dopeljali nekada u sedmom stoljeću nove ere, teško da su dokaz o starosti bilo koje od današnjih etnonacionalnih grupa. Ono što definiše današnje Hrvate, istorijski gledano, još uvijek je predmet do kraja nedokazanih teorija, od kojih neke od njih porijeklo ovog balkanskog naroda, pored Slovena, pronalaze u već spomenutim Alanima, a moguće i u Gotima. Isto, samo različitog valera, važi i za ostale etnonacionalne skupine na našim prostorima. Na sve to treba dodati i fakt da se stanovništvo, htjeli to neki priznati ili ne, itekako miješalo u brojnim dolascima, prolascima, osvajačkim pohodima i aneksijama svih koji su prošli našim putem. Razmišljati u kontekstu čistokrvnosti jednog naroda bilo gdje na svijetu je potpuno bespredmetno i za dlaku od teoriziranja o “arijevskoj rasi” kojom su se ideolozi nacističke Njemačke poslužili sredinom prošlog stoljeća.

Iako ovo sve ne znači da se narod ne može definisati, u kontekstu najstarijeg jedino možemo govoriti ako ćemo govoriti o naciji kao stabilnoj zajednici jednog ili više naroda. Ali i državi kao prećutnom dogovoru prije svega političkog uređenja koji definiše vlast, stanovništvo i teritoriju. Tako je najstarija suverena država Maroko – nastala 5. februara 789. proglasom Idrisa I, najstarija država u okviru istovjetnih granica Portugal, dok je najstarija republika Švicarska, za šta se proglasila 1291. godine. Čak su i ove titule diskutabilne, što se vidi iz primjera Švicarske, jer treba uzeti u obzir da je Island svoj parlament, tzv. Althing, osnovao 930., dok su prvi parlamentarni izbori održani u Engleskoj 1265. godine. Sve ovo za hrvatski narod, kao niti jedan drugi narod na Balkanu, ne znači ništa. Savremena Hrvatska i BiH kao dvije države unutar kojih hrvatski etnonacionalni korpus egzistira i definiše ta dva prostora skorijeg su roka postojanja. Ali o tome Grabar-Kitarović nije govorila kada je načela temu “najstarijeg konstitutivnog naroda”. Njena je retorika etnonacionalno politička, i u njoj činjenice skoro pa nemaju mjesta.

Konstitutivni narod

Analizirajmo malo i korijene termina “konstitutivni narod”, nama dobro poznatog od 1995. i Dejtonskog sporazuma naovamo. Suprotno uvriježenom mišljenju, “konstitutivni narod” kao kovanica ne postoji niti u jednom dokumentu iz perioda SFRJ, čime se najčešće brani njegovo postojanje u državnom uređenju BiH danas. “Konstitutivni narod” pojam je iz imaginarija ruske škole političkih nauka iz vremena Sovjetskog Saveza, kada se sličnim pacifiziranjem i laskanjem pojedinim narodima dalo vjerovati da će kroz “svoje” sovjetske republike imati neka zagarantovana prava ili bar biti “svoji na svom”. Otud se pojavio i u našem političkom diskursu, ali je vrlo malo poznato da pojma “konstitutivnog naroda” u Dejtonskom mirovnom sporazumu – nema. Naime, radi se o lošem i traljavom prevodu.

U Preambuli Aneksa 7, što je de facto Ustav BiH, u originalu napisanom na engleskom, koji je kao takav jedini pravno validan, piše ovako: “Bosniacs, Croats, and Serbs, as constituent peoples (along with Others), and citizens of Bosnia and Herzegovina hereby determine that the Constitution of Bosnia and Herzegovina is as follows.” Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao sastavni/ustavotvorni narodi (zajedno sa Ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim određuju da je Ustav Bosne i Hercegovine sljedeći, kazao bi korektan prevod ove rečenice na kojoj se zasniva sva retorika oko konstitutivnosti ovih ili onih. Sastavni ili ustavotvorni, što je značenje riječi “constituent”, sasvim je drugačija stvar u odnosu na “konstitutivni” ili kako bi na engleskom bilo – “constitutive”. Ne treba biti pretjerano mudar pa zaključiti da je proteklih 24 godine od Daytona zapravo jedna velika laž: etnonacionalnim vođama skoro četvrt vijeka puna su usta konstitutivnosti, a nje bukvalno nema ni na papiru; s druge strane, ustavotvorni narodi su, da se primijetiti, i Ostali i građani BiH. O njihovim pravima nikoga nije briga, dok se ostala tri ustavotvorno-sastavna naroda očito još uvijek natežu čija je baba, baka ili nana najstarija. U ovome se, naime, ogleda sva paradoksalnost naše države. Prevara se od prvog dana prometnula u nečiju istinu zarad prevodilačke greške.

Izgradnja nacije kao “imaginarne zajednice”, kako ju je definisao Benedict Anderson, ne može polučiti zdrave rezultate ako su osnove zamišljenih odnosa i veza zasnovane na mitomaniji i lažima. Michel Foucault je ne tako davno rekao da je “država možda na koncu ništa više od kompozitne stvarnosti i mitologizirane apstrakcije”. Ključ je upravo u mitologiziranoj apstrakciji: da bi iko povjerovao u priču o “najstarijem narodu” jedne države kao komplimentu koji garantuje posebnu vrijednost, potrebno je da vjeruje i u mitove i legende o tome ko je taj narod, kako je postao, i zašto mu epitet “najstarijeg” laska. Pitanje više nije da li smo zaista toliko naivni; pitanje je, prije svega, kada smo postali ovoliko slijepi i ubijeđeni u vlastitu a ničim opravdanu superiornost.


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja