Ilustracija

Kad neko izgovori sevdalinka, šta bi bila prva slika?  Vjerujemo da nema jednog odgovora. Mnogi se sjećaju dvoje ljudi, dua, Behke i Ljuce, i kafane Kolobara na Baščaršiji. Svirali su godinama u toj kafani, a njihova muzika i pjesma i danas se poštuju. Drugima, pred očima je slika Safeta Isovića, Zaima Imamovića, Zehre Deović. Za nešto mlađe, identifikacijski kôd su Mostar Sevdah Reunion, Divanhana, Amira Medunjanin ili Damir Imamović. Generalno za sve,  sevdalinka je muzički izraz utemeljen u biću Bosne i Hercegovine.

Sevdalinka je izvedena od riječi sevdah. Literatura i izvori dostupni na internetu ukazuju na to da je sevdah izvorno arapska riječ – sawda, u bližem značenju crna žuč. U turskom jeziku bi se mogla prevesti kao ljubav ili melanholično raspoloženje, dok se u našem jeziku ne prevodi. Nemamo tačne i precizne podatke o tome kako je sevdalinka došla u BiH. Opšte mišljenje je da je stigla sa osmanskim osvajanjem Bosne. Lokalno stanovništvo je sevdalinku prihvatilo kao svoju i sada je dio našeg identiteta na način da ne osjetimo da je odnekud, davno, došla skupa s riječima koje koristimo i danas a i ne znamo da potiču iz turskog jezika, kao što su: jastuk, limun, šećer, čarape ili jogurt.

Kulturno dobro

Ako je nešto, bez dileme, brend Bosne i Hercegovine, onda je to sevdalinka. Udruženje muzičkih umjetnika Tuzle i Muzej istočne Bosne su početkom 2017. godine podnijeli Državnoj komisiji za saradnju sa UNESCO-om inicijativu da se sevdalinka nominira kao nematerijalno kulturno dobro BiH i da se upiše na UNESCO-vu listu nematerijalnog naslijeđa. Osim podatka da je inicijativa prihvaćena, nema informacije dokle je ona dospjela. Konkretniji je bio Emir Hadžihafizbegović, koji je kao ministar kulture i sporta u Vladi Kantona Sarajevo pokrenuo inicijativu i doveo je do kraja. U Sarajevu se danas nalazi Kuća sevdaha kao mjesto gdje svi oni koje to zanima mogu više saznati o sevdalinci.

Mnogo je načina tumačenja sevdaha i sevdalinki. Muzičar i istraživač ovog fenomena Damir Imamović u predavanju Deset najčešćih zabluda o sevdahu ukazuje, između ostalog, i na zabludu da sevdah slavi patrijarhalno i konzervativno društvo. Sadržaj pojedinih pjesama objedinjenih u nizu knjiga, poput zbirki autora Saita Orahovca, Hamida Dizdara i mnogih drugih, daju za pravo Damirovoj tvrdnji. U slobodnom iščitavanju određenih pjesma možemo ići i ka zaključku da tadašnje društvo ne da nije patrijarhalno, nego je vrlo slobodno društvo, u kojem žene/djevojke svoju ljubav ili seksualnu želju javno artikuliraju prema muškarcima. Svjedočanstvo jednog francuskog istraživača potvrđuje ono što iščitavamo u pojedinim tekstovima sevdalinki. Taj putopis o Bosni objavljen je kao dio knjige Priče francuskih putnika s puta po Osmanskoj Bosni. U jednom dijelu teksta, autor piše i o bosanskim ženama: „Muslimanke u Bosni, za razliku od običaja u drugim dijelovima Osmanske carevine, u dobi za udaju, mogu se vidjeti na prozoru svoje kuće otkrivena lica kako javno razgovaraju s mladićima koji im se udvaraju.“

Adisa Bašić, viša asistentica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, akademski proučava erotske aspekte usmene poezije i mišljenja je da društvo tada jeste bilo itekako patrijarhalno, ali su i u njemu, zahvaljujući poeziji, postojali mehanizmi otpora, subverzije i prostori slobode za iskazivanje seksualne želje i užitka. Žene tadašnjeg vremena, sudeći po sadržaju sevdalinki, rječite su i konkretne. U pjesmi zabilježenoj pod nazivom Bol boluje lijepa Fahira nalazimo primjer kada evidentno neudata Fahira poziva, konkretno i eksplicitno i za današnje vrijeme, Omera, mlada momka, da legne uz nju, za razliku od onoga što on nudi – da boluje ili da umre za nju.

                         Bol boluje lijepa Fahira

Bol boluje lijepa Fahira. Pod orahom i pod jorgovanom;

K njoj dolaze svi dilberi redom, a najviše Omer momče mlado

Pa govori Omer momče mlado: O, Fahiro, bolovo bi za te!

Da se može, ja bih umro za te!

Odgovara lijepa Fahira: Niti boluj, nit’ umiri za me, već se svuci, pa lezi uza me.

 

Motiv muškarca koji nije u kapacitetu da obavlja bračne dužnosti i motiv važnosti seksa u braku tretiran je u sevdalinkama. Listajući zbirku Saita Orahovca, ove motive nalazimo na više mjesta. U pjesmi pod nazivom Vino piju dva mila jarana, jaran Mujo i jaran Alija zovu Isaj-bega da sa njima pije. Međutim, Isaj-begu nije do vina, jer mu je mlada pobjegla nakon prve bračne noći.

Vino piju dva mila jarana

… Hajde, beže, da pijemo vina!

Man’t se, dva mila jarana, nije meni ni do moga dina,

a kamoli do vašega vina.

Sinoć me je oženila majka, a jutros mi je pobjegla djevojka, sa jastuka i dušeka meka.

Negrljena i neljubljena! Pitaju ga dva mila jarana: Bolan bio, što nisi ljubio?

Sanan bio, san me prevario, prevario pa nisam ljubio.

Tad mu vele dva mila jarana: Ej, sokole, beže Isaj-beže, ne spava se kad se ljubi zlato, već se spava kad se kosi trava.

Iz ove pjesme iščitavamo da je „mlada“ nakon prve bračne noći shvatila da se ne može nadati „radostima bračnog kreveta“ pa je bolje da se vrati kući. Priča je „začinjena“ savjetima jarana o tome šta se radi kad se legne sa ženom prve bračne noći. Sličan motiv nalazimo u pjesmi pod nazivom U junaka utekla djevojka, samo što se u ovom slučaju djevojka preko „habera“ obraća junaku, odnosno, ćelebi Hasanu, poručujući da „samo luda glava spava kad se grli mlada“:

 

U junaka utekla djevojka

U junaka utekla djevojka. Sa jastuka, sa bijele ruke

Kako ga je sanak prevario. Treću se je noćcu prevario.
Djevojka mu haber doturila: Kopilane ćelebi Hasane,

ko li spava kad se grli mlada? Tada spava samo luda glava.

 

Nije nevažno istaknuti da nema, ili ima vrlo malo, motiva kada djevojke/žene nisu bile spremne za ljubav ili bračne radosti. Da ne bi bilo da su samo muški „skloni snu u odsudnom momentu“, zabilježena je pjesma Vino piju Jovo i Nikola, u kojoj je ovaj put san prevario udovicu Janju.

 

Vino piju Jovo i Nikola

Vino piju Jovo i Nikola na kaldrmi više Sarajeva. Tu nailazi Janja udovica. Pitali je Jovo i Nikola:

Jes’l, Janjo, rano uranila?

Prođ’ me se, Jovo i Nikola, sinoć su mi gaće ukradene.

Da je s plota nije ni sramota, nego s kraka (sa nogu, op. a.), žalosna mi majka. Kad sam bila grdni san zaspala, odnesoše u pjanu mehanu. Tu jarani gaće raskrojiše i duvanske kese pokrojiše, ne doteče mom draganu Jovu…

Snažan motiv u kojem žensko preuzima inicijativu za ljubav vidljiv je u pjesmi pod nazivom

U Mostaru čudan mekteb kažu. Motiv ženske inicijative i slobode dodatno je osnažen jer se radnja dešava u mektebu. U ovoj pjesmi se lijepa Umihana otvoreno udvara svom učitelju Omer-efendiji.

 

U Mostaru čudan mekteb kažu

U Mostaru čudan mekteb kažu, u njem uči trista djevojaka,

hodža im je Omer-efendija, a kalfa im lijepa Umihana.

Pred kalfom su tri nova ćitaba. Njoj mi veli Omer-efendija:

Deder, kalfo, šta ćitabi kažu! Odgovara lijepa Umihana:

Jedni kažu – hodža, ti s’ oženi, drugi kažu: nemoj izdaleka, treći vele: kalfom iz mekteba.   

       Pjesma pod nazivom Dođi, dragi, doveče sam sama ukazuje na spremnost djevojke na velike stvari kako bi se susrela sa svojim dragim. Nepoznata djevojka je majci večeru dala od koje se do zore spava, što otvara mogućnost da sa momkom ašikuje / provede noć uz upozorenje da polako otvori vrata da babo ne čuje.

 

Dođi, dragi, doveče sam sama

Dođi, dragi, doveče sam sama! Što si sama, ja kamo ti mama?

Ja sam majci večericu dala, da mi stara do zorice spava.

Kad budeš na avlijska vrata, čuvaj, dragi, da ne škrinu vrata, jer je babo mučna tabijata.

Da ne vidi kad se milujemo, ne zna babo da ašikujemo.

 

U pojedinim pjesmama djevojka pristaje na opkladu kako bi „legla“ sa svojim dragim koji kao da je napisan po uzoru od jednog od dva lika iz filma Glup gluplji, pa ne shvata o čemu je riječ i šta zaista njegova oponentica u klađenju želi:

Opkladi se momče i djevojče

Opkladi se momče i djevojče, da spavaju, da se ne diraju.

Momak daje sedlo i đogata, djevojka đerdan ispod vrata.

Opkladiše, u dušek legoše, jedno drugom leđa okrenuše

Do ponoći mirno mirovaše. No kad bješe noći o ponoći,

Zaplakala lijepa djevojka: Okreni se, ne okrenuo se!

Mrtva tebe majka okretala! Kad ne žalim đerdan ispod vrata,

Zašto žališ sedlo i đogata? Tvoga đogata rastrgli vuci, a moj đerdan popili hajduci.

 

Mnogo je motiva, suptilnog erotskog razgovora između djevojaka i momaka. Jasno je da je usmena poezija odraz života, kao i to da je u ljudskoj prirodi seksualnost njezin neodvojivi dio.

U pjesmi Falila se Alibegovica ukazuje se na još nešto što ruši predrasude o tadašnjem životu. Nepoznati autor bilježi svjedočenje Alibegovice o suprugu Ali-begu. Ali-beg nikako nije prototip muškarca tadašnjeg vremena.

Falila se Alibegovica

Falila se Alibegovica na sijelu među kadunama: Kako mene moj Ali-beg ljubi!

Gdje god hoda, za ruku me voda, gdje god sjedne, kod sebe me metne.

Kad ja spavam na gornjem čardaku, moj Ali-beg na prstima hoda

pa on kara po dvoru robinje: ne lupajte šimšir kašikama da se moje zlato ne probudi.

Jasno je da je za većinu sevdalinki autor nepoznat, i da nemamo dovoljno izvora da jasno utvrdimo kako su one nastale. U godišnjaku Narodna uzdanica iz 1942. godine, izvjesni Husejn Dubravić zabilježio je kako je nastala sevdalinka  Mujo đogu po mejdanu voda.   Husejn piše da je sevdalinka nastala na osnovu ljubavi Muje i Ajke u Tuzli. Ajka je bila lijepa plavojka s dugim kosama, plavim očima, osrednjim stasom, bijelim i rumenim licem. Ašikovanje Muje i Ajke na kraju se završilo brakom koji je trajao samo pet-šest mjeseci. Poslije je Mujo pred kadijom razvrgnuo brak. Nije toliko važno zbog čega je brak tako kratko trajao, koliko je vrijedno da je autor teksta naveo autora pjesme. Riječ je o Ajkinoj komšinici, koja joj je zavidjela na ljepoti i na ljubavi i koja je svu dramu braka Muje i Ajke gledala sa svog prozora. Međutim, pjesma Mujo đogu po mejdanu voda čuvenija je po stihovima:

Mujo Đogu po mejdanu voda, prekrio ga zelenom dolamom

S obje strane do zelene trave, a po glavi vezenom maramom,

što mu Ajka bajramluka dala. Gledala ga Ajka sa čardaka

gledala ga pa mu govorila: Bolan Mujo, pritegni se pasom

da ti ruža kroz pas ne propadne, da ti draga drugom ne pripadne.

 

Šta bi mogla da bude ruža u pjesmi, ne smijemo ni napisati, ali ako ruža propadne draga će drugom da pripadne – napisano nedvosmisleno. Husejn Dubravić je ovaj stih protumačio na način da mladići, ako misle ženiti djevojke, to učine čim prije. Djevojke ne vole puno čekati i otezati s udajom. Predugo ašikovanje podriva pravu ljubav, a slabi vjernost.

Kako god bilo, odnosi muškaraca i žena u Bosni ranije, pa ni danas, nisu sigurno onakvi kako je u scenariju filma Ovo malo duše napisao Ranko Božić. Dijalog Nihada (Davora Janjića) i njegove tetke na temu ko je Nihadu Senada. Nihad momački nevino kaže da je Senada – drugarica, a tetka mu stručno odgovara da muško i žensko mogu samo biti muž i žena, rodbina i ništa drugo. Usmena tradicija nas uči dragačije.