Tema mnogih mainstream medija širom svijeta ovih dana je čuđenje kako u svijetu još uvijek ima lidera, misleći pritom na Jacindu Ardern.

Naime, tragični pohod bjelačkog manijaka koji njeguje evropske tradicije pokolja, antičke, srednjovjekovne, a i  vrlo savremene, čovjeka sinteze i kontinuiteta, primitivnog susjeda primitivnog Joea Šimunića, koji se sjurio u multikulturni Novi Zeland da ga pokuša pokvarit (inače bi mogao naći cilj i bliže svom brlogu), odabrao je jako mekanu metu, ali naišao je na vrlo tvrdu Jacindu Ardern. Slučaj je uskovitlao i Novi Zeland i svijet, i pokazao kako bi se jedna država i vodeća osoba jedne države trebali odnositi prema masovnim pucnjavama, počiniteljima, žrtvama, preživjelima, javnosti, medijima, društvenim mrežama i zakonodavcima. Čitav set lekcija, čitav jedan niz bukvica, cijeli jedan crash course, cijelom svijetu.

Nije gospođa Arden nikakav novozelandski Pavle Kalinić koja je vježbala razne scenarije katastrofe i optimalne reakcije na njih. Ona je naprosto inteligentna, obrazovana, iskusna, empatična, odlučna, poštena i agilna osoba. Iako pune emocija, njene riječi ne prelaze u patetiku. Iako pune odlučnosti, njene mjere ne prelaze u prijetnju. Verbalni i odjevni elementi zajednice koja je devastirana koje ona koristi nisu kulturna aproprijacija nego afirmacija identiteta žrtve. “They are us.” (They cannot be us if we are not them as well.)[1]

Dvoje ljudi koji su na Novom Zelandu na Facebooku podijelili stream uz statuse podrške počinitelju već su privedeni pred suca, maloljetnik je pušten, dok je poduzetnik iz Christchurcha zadržan u pritvoru. Radi se, gle čuda, o čovjeku koji je prije nekoliko godina donio pred jednu od džamija kutiju punu svinjskih glava i pozdravio njemačkom verzijom pozdrava “Za Dom Spremni”. Hrvatska, srećom, nema problema s bjelačkim ekstremistima, rekao bi izvjesni Markić, šef SOA-e. Samo ponekad takvi likovi napune nogometne stadione.

Pravne akcije

Premijerka Novog Zelanda, ne časeći časa, najavljuje pravne akcije protiv društvenih mreža i online medija koji nisu bili na razini problema. Ona kaže o društvenim mrežama: “Oni su mediji, nisu samo servis i oni moraju imati odgovornost medija za sadržaj koji prenose. Neprihvatljivo je da se vode samo profitom bez imalo odgovornosti.” Ona se usudila dirnut u profit!

Sedam dana nakon tragedije, u NZ je zabranjeno jurišno, automatsko, poluatomatsko oružje, okviri velike zapremine, pomagala koja obično oružje pretvaraju u neobično i sve što nalikuje oružju korištenom u napadu.

Nikad nećemo znati koliko muškaraca i žena, mladića i djevojaka, dječaka i djevojčica i budućih generacija muslimana i muslimanki u cijelom svijetu nije odlučilo i neće odlučiti da se radikaliziraju nakon ovog strašnog bjelačkog napada na muslimansku zajednicu, na tlu jedne bjelačke kolonije (s relativno integriranom maorskom zajednicom) jer mogu, na Jacindi Ardern, na cijeloj njenoj pojavi, u svim njenim riječima i djelima vidjeti saosjećanje i ljubav prema braći i sestrama muslimanima Christchurcha, i njenu i institucionalnu odlučnost da se počinitelj kazni, pomogne preživjelima i spriječe budući napadi. Ne vidim bijelog muškarca uspješnog i uvjerljivog u takvoj misiji. Nije ona piar službenik kao Papa Franjo koji nakon jedne ili dvije skinute maske ostaje ispod onaj mali Bergoglio koji podržava fašiste Buenos Airesa, Čovića, ili kaže po hiljaditi put “Nemoj neko da bi dirao djecu jer ćemo odmah da oformimo komisiju biskupske konferencije!”

Nje Jacinda Arden kiwi bez korijena. Novozelanđanke su se prve na svijetu izborile za pravo glasa, još 1893. (U Jugi 1945, u Švicarskoj je zadnji kanton pokleknuo 1990.) Žene su već dugo na vodećim mjestima u društvu. Ona je treća premijerka Novog Zelanda. Već prva premijerka, Jenny Shipley, iz nacionalne partije desnog centra, devedesetih je šetala Aucklandom u Paradi ponosa. Naslijedila ju je Helen Clark, laburistica, u tri mandata, Kod nje je odmah poslije faksa radila Jacinda Ardern. Kao istraživačica. (Šta će istraživačica u vladi, pitat ćete se, balkanski štioce, kad se politike svakako donose u lukrativnim pregovorima quid pro quo, a ne na temelju istraženih činjenica. Kakvih činjenica? Istraženih i verificiranih. Au.)

Fantastičan primjer

Nije svaka žena u politici Jacinda Ardern. Ali Jacinda Ardern je fantastičan primjer cijelom svijetu da prave, karizmatične vođe, u presudnim trenucima za države i društva ne moraju biti muškarci ili (sad sam na skliskom terenu) žene postavljene ili odobrene od muškaraca da provode muške politike na muški način. Pri tom ne mislim samo na Anu Brnabić, Željku Cvijanović i Jadranku Kosor, nego i na malo jače kalibre, kao što su Margaret Thatcher i Hillary Clinton. Bijele čizmice iz helikoptera nisu vala nikog uvjerile ni u šta. A nije ni militaristička politika Indire Gandhi prema Sikhima u cilju skupljanja tvrdorukaških glasova Hindusa. Ko je gledao Angelu Merkel kako uživo na TV tješi palestinsku djevojčicu koju je upravo rasplakala, i sad mu je žao. Društvo neprobojno za žene, te su žene hakirale i pobijedile ga njegovim, muškim kodovima. Patrijarhat je i njihov sustav, i on nema imunološku reakciju protiv njih.

Jacinda Ardern je, potpuno je sigurno, vankalibarska političarka i nadprosječna osoba. Ali nije jedna jedina. Jacinda je održala niz lekcija cijelome svijetu, a mi sami bi trebali naučiti lekciju da se svi borimo za takvo društvo u kojem će žene rasti i ostvarivati sve svoje potencijale, na dobrobit cijelog društva i u svojim najboljim godinama biti spremne da mirno i staloženo, a ne histerično kao muškarci, stanu na čelo društva u najtežim trenucima, koji su pred nama.

Muškarci su imali priliku, nekoliko hiljada najtežih godina s vama, nekoliko hiljada godina patrijarhata uz značajan razvoj auta i pucaljki i gotovo nikakvu evoluciju ljudskog duha i zajedništva. To je naprosto postalo nedovoljno za sranja u kojima se nalazimo i u koja srljamo.


[1] Oni su mi. (Oni ne mogu biti mi ako mi nismo oni istovremeno.)