Foto: The National

Brenton Tarrant, 28 godina, iz jednog malog grada na Novom Zelandu kaže: „Odakle sam dobio/otkrio/razvio svoja uvjerenja? Pa sa interneta, naravno.“ U pozitivnim okolnostima, ova izjava se može posmatrati kao simpatično i naivno gledište tinejdžera. Internet je okupirao pažnju savremenog svijeta, pa je logično da se neka uvjerenja stiču kroz ovu tehnologiju. Međutim, Brenton Tarrant nije napravio naivnu šalu i opravdao je internetom, nego je 15. marta ubio 50 ljudi i ranio više desetina u dvije džamije grada Christchurch. I sve to uredno najavio i uživo snimio i emitovao putem Fejsbuka.

Osnovno pitanje koje vapi za odgovorom, ili makar pokušajem odgovora je sljedeće: da li su društveni mediji uzrok Tarrantovog ponašanja ili samo sredstvo emitovanja njegovog čina koji bi se svakako dogodio? Mi ćemo se zadržati na opreznoj konstataciji da je odgovor nemoguć, ali možemo pokušati definisati argumente.

Tamni društveni mediji

Kao što smo naveli na početku, Tarrant je teroristički čin snimio iz svoje perspektive i uživo emitovao sve putem Fejsbuka. Ono što je otkriveno u analizi nekoliko dana poslije događaja, to je činjenica da je počinilac podesio postavke na način koji mu omogućava da video preuzme odmah nakon emitovanja i da ga dijeli putem drugih medija. To je prva okolnost koja govori o tome da se društveni medij ovdje nije koristio spontano, nego je svjesno korišten zbog svojih mogućnosti. Takođe, Tarrant je na Tviteru postavio svoj manifest, u kojem detaljno opisuje svoje stavove i uvjerenja koja su ga dovela do toga da počini masovno ubistvo.

Ipak, ne treba zaboraviti da Fejsbuk i Tviter nisu jedini društveni mediji, nego da postoji nešto što se u slobodnom prevodu zove „tamni društveni medij“. Konkretno u vezi sa ovim slučajem, društveni medij 8chan je iskorišten za pripremu i upozorenja o terorističkom aktu, jer je Tarrant napisao: „Pa, drugari, vrijeme je da prekinemo besciljno objavljivanje, vrijeme je da napravimo jednu realnu objavu“ (izjava na engleskom jeziku sadrži vulgarne izraze).

Šta je ustvari 8chan? Prema riječima autora ove društvene mreže koja se sastoji od isključivo slikovnih objava, 8chan je nastao 2013. godine kao revolt prema mreži 4chan, koja je automatski otklanjala eksplicitne sadržaje. Iako se na početku 8chan zalagao za slobodu govora i svijet bez cenzure, mreža je faktički postala mjesto gdje se objavljuju vulgarne slike, eksplicitne fotografije, pod izgovorom da je to isključivo u svrhu zabave. Tarrant je bio član 8chan mreže i bio je njen aktivan član.

Fejsbuk i Tviter ne pripadaju tamnim društvenim medijima, ali itekako imaju osobine sa kojima se ne mogu pohvaliti. Tarrant je emitovao 17 minuta masakra uživo, Fejsbuk nije reagovao odmah, nego tek nakon što je policija na Novom Zelandu reagovala. Tviter je takođe uklonio Tarrantove profile, ali prekasno: manifest od 74 stranice je već bio viralan, nije bilo moguće zaustaviti širenje.

Algoritamski rasizam društvenih medija

Ako se vratimo na početak i postavimo pitanje da li je internet mogao inspirisati Tarranta na terorizam, nameće se odgovor koji kaže da internet sam po sebi nije mogao, ali algoritmi društvenih medija sigurno jesu. Algoritmi su vrste umjetne inteligencije koji imaju za cilj da aktivnim prikupljanjem podataka uče sve o pojedinačnim korisnicima kako bi im isporučili sadržaj skrojen po mjeri. Iako to može imati neke pozitivne efekte, negativne aspekte vidimo baš u Tarrantovom slučaju. Negativne strane možemo uočiti kroz dva aspekta: algoritamsko pojačavanje posljedica i algoritamsko kreiranje uzroka.

Algoritamsko pojačavanje posljedica se ogleda u Fejsbukovom nereagovanju dok je snimak uživo bio aktivan. Algoritam, iako sadrži mašinsko učenje, ipak je mašina koja pojačava domet objava koje imaju mnogo reakcija. Ukoliko se desi da je taj sadržaj ipak upitan, Fejsbuk ih tretira kao posljedicu i eventualno izbriše sa jednog mjesta odakle je taj sadržaj kreiran. Korisnici ove društvene mreže su ostavljeni na milost i nemilost algoritma koji će eksplicitan sadržaj emitovati po principu angažovanosti, a ne da li određena osoba ustvari želi takav sadržaj. Uzmimo jednostavan primjer: korisnik na Fejsbuku prati svega nekoliko ljudi i stranica, jer ne želi da se izlaže reklamama i potencijalnim uznemirujućim sadržajima. Ipak, na njegovoj stranici sa sadržajima se emituje Tarrantov snimak, jer on ima mnogo dijeljenja!

Algoritamsko kreiranje uzroka je vječno pitanje za sociologe, komunikologe, psihologe: da li su algoritmi 8chana, Fejsbuka, Tvitera i drugih društvenih medija kreirali, pojačali ili umanjili Tarrantove terorističke namjere? Odnosno, da budemo precizniji, pitanje glasi da li bi Tarrant počinio terorizam da nije bilo društvenih medija? Odgovor svakako ne može držati ekstremnu poziciju: niti su društveni mediji kreirali monstruma, niti su potpuno nevini u toj priči. Sama priroda društvenih medija krije u sebi mogućnost da lakše aktivira određena osjećanja, stavove, uvjerenja. Tarrant je aktivirao algoritamski rasizam, jer su mu društveni mediji isporučivali ono što je zasnovano na njegovom internetskom ponašanju. I ne samo to, društveni mediji se ne zadovoljavaju isporučivanjem istog sadržaja, nego se preračunava šta je to novo u oblastima koje zanimaju određenog korisnika.

Šta se može naučiti iz Tarrantovog slučaja?

Ono što Tarrantov terorizam razlikuje od većine drugih jeste što svaki potez koji je on uradio govori da je ovaj akt kreiran zbog interneta ili, u najmanju ruku, za internet. Svaki njegov potez koji do sada znamo je skrojen po mjeri Fejsbuka, Tvitera, Jutjuba.

Njegove reference nisu slučajne, nego svjesno aktiviraju poluge za koje je znao da će njegove sadržaje učiniti globalno viralnim. Na primjer, Tarrant namjerno navodi ime najpoznatijeg „jutjubera“ PewDiePieja koji je i sam kontroverzan zbog svojih antisemitskih stavova. Pored toga, on je najgledaniji jutjuber na svijetu, što znači da pozivanje na njega kreira domino efekat: video će biti algoritamski uvezen u sadržaje mnogih koje sigurno ne interesuje masakr, ali ih interesuje PewDiePie. Takođe, takav način referisanja na poznate likove sa interneta stvara efekat rasprava na Reditu, 9gag mreži i slično.

Tarrantov slučaj nas napominje da društvene medije, pa ni sam internet, ne treba posmatrati kao neke neutralne kategorije koje vape za pozitivnim ili negativnim korištenjem. Prije će biti da su sami algoritmi  definisani tako da pogoduju nesmetanom objavljivanju i brzom širenju ovakve vrste materijala.