Foto: Analiziraj.ba

Ovih dana se odvija prava drama za opstanak nevladinog sektora koji se bavi djecom s poteškoćama u razvoju na području Kantona Sarajevo. Formalno-pravno, sektor se zove nevladin, ali zapravo radi posao same vlade, odnosno njenih institucija. Jedan od tih poslova vodimo i ja i drugi roditelji i stalno i iznova se vraćamo na isti problem.

Vlada kaže: „Mi imamo dobru volju, želimo riješiti problem, naša djeca to zaslužuju“, ali gdje god se okrenu nailaze na zakonske prepreke i zadate forme koje nas onemogućavaju u progresu. Jednoglasni smo mi da sve te zakone treba mijenjati, napraviti izmjene, dopune, da se trebaju napraviti tačno utvrđeni kriteriji, da sve skupa podrazumijeva mnogo rada, truda, stručnosti, ali već godinama se vrtimo u tom krugu, a ništa se ne dešava.

Koliko je kod nas slab NVO sektor, najbolje pokazuje primjer da je skoro pa u potpunosti ovisan o Vladinom sektoru i njihovim projektima, donacijama, pozivima… Koliko je pristao na preživljavanje zarad interesa i zapravo je produžena ruka sistema (što se kod nas često čuje), najslikovitije opisuju udruženja boračkih organizacija u BiH kojih je nekoliko stotina, financiraju se iz budžeta svih nivoa vlasti, a onda umjesto da postignu cilj, razvodne suštinu i ona ostaje isprazna i bez rezultata.

Sistem na koljenima

„Produžena ruka sistema“, a sistem na koljenima i opterećen lošim zakonskim okvirima, vrlo često svrha sebi samom, za sopstveno preživljavanje, truho do mjere da bolesnu djecu liječimo SMS porukama, nemamo citostatike, reagense, institucije, ljekare, specijaliste, stručnjake i tako redom. Koliko je ogrezao u truhlosti, najbolje pokazuje primjer da je većina intelektualaca, profesora, onih koji bi trebali biti vodilja društva u globalu, duboko u politici, u strankama, jednom riječju, u jednostranom, uskom pogledu bez relevantnog svjetonazora, uvriježenog u činjeničnom.

Šokantna je i činjenica da ti isti stručnjaci i profesori angažirani unutar sistema otvaraju nevladine organizacije da mu budu produžena ruka. Čovjek bi se nadao da im je posao za koji su plaćeni unaprijediti i poboljšati sam sistem i njegova rješenja, ali ne, sasvim suprotno logici, podilaze mu kroz projekte aktivnosti. Kao da obrazovanje djece sa poteškoćama, naučna ili tehnološka, na koncu civilizacijska vrijednost, mogu biti podvedeni pod projekat. Pristaju biti ruke onoga što su sami ispustili iz ruku, bez glasa o suštini.

Činjenica je da djeca s poteškoćama u razvoju u BiH nemaju ni najosnovnije stvari, elementarne za njihov rast i razvoj, poticanje i usavršavanje njihovih potencijala i vještina, pa ipak, nakon skoro 30 godina detektiranja problema, isti se ne rješavaju. Činjenica leži i u tome da je taj isti nevladin sektor pristao biti produžena ruka sistema i kretati se unutar takvih pravila. Činjenica je i da je samo rijetkima palo na pamet na konkretnu akciju izvan okvira.

Bezbroj puta sam čula nekog od predstavnika vlade kako izjavljuje „ne može nevladin sektor“ – bez da neko relevantan upita šta je to uopće nevladin sektor. Bez da se podastru uvriježene činjenice o tome da su neke od najvećih svjetskih organizacija upravo NVO. Brojni su primjeri, najeklatantniji je možda međuvladina organizacija UNICEF, kojeg financiraju sve vlade svijeta. Činjenica je i da tako velike organizacije imaju svoje mane, da su glomazan aparat, ali je i činjenica da su svojim radom pomogle milionima djece širom svijeta. Svjedočim da sam svoje prvorođeno dijete u periodu agresije na BiH, u Sarajevu pod opsadom, prehranila zahvaljujući upravo UNICEF-u, jer su oni za sve bebe u našem gradu obezbijedili adaptirano mlijeko u tačnoj i potrebnoj količini. Tako mi je dijete ostalo živo. Da, to je uradila svjetska nevladina organizacija! Da, sve to su financirali razni izvori širom svijeta, uključujući i svjetske vlade!

Korektor sistema

Civilni sektor nije produžena ruka sistema, on mora biti korektor istog, ravnopravan partner i van dometa politike. Ali avaj muke, biti korektor u našem društvu podrazumijeva suprotstaviti se, podići glas, biti pod pritiskom, pod lupom, konstantno se konfrontirati i ne biti miljenik politike. O, biti tako daleko od simpatija onih koji „udijele“ poneki projekat, odnosno novac, da bi ostali svrha sebi samima.

Kad sam s drugim mamama odlučila pokrenuti NVO, učinile smo to iz očaja i u čvrstoj namjeri da podignemo svoj glas. Da pomognemo svojoj djeci. Ne, nama ne trebaju seminari po moru, okrugli stolovi, power point prezentacije, obuke; nama treba puni angažman djeci. „Šuplja“, što bi se žargonski reklo, ne pije vode, bez rezultata je i tu su činjenice neumoljive.

Mi kao zemlja, kao njeni građani, nemamo ni minimum inicijative za suštinsku promjenu. Još se niko nije dosjetio osnovati fondaciju po uzoru na neke svjetske i prikupljati sredstva za one koje moraju biti van dosega sistema ili politike, pružiti im neovisnost i uraditi to na fer i korektan način. Onako, bez one balkanske „na štelu“ ili „onom mom malom od strica“. Fondaciju svjetskog glasa, uvezanu s ostatkom svijeta, čiji bi temelji počivali na univerzalnim civilizacijskim vrijednostima.

Kolektivno smo odmakli od realnosti u učmalu crnu sliku i nama je to, izgleda, dovoljno. Ma hajde, nek ne puca, a puca, na sve strane, iz svih oružja, svih kalibara i svakodnevno ginu nedužni. Koga je onda u toj slici briga za suštinu, jer forma nam je zadata!


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja