Foto: Ilustracija/Analiziraj.ba

Radovan Karadžić je lagao naveliko. Nije ni pokušavao biti ubjedljiv. Bio je u središtu pažnje i to je jedino bilo važno. Donosimo odlomke iz dvije knjige u kojima se nalaze svjedočanstva o Karadžićevim lažima i njegovom manipularanju medijima.

Press-konferencija na Palama

Peter Maass, Ljubi Bližnjeg Svog, prvi put objavljeno 1996. u izdanju Alfred A. Knopf, Inc., New York  str.152-154

U 12.45 vrata su se naglo otvorila i ušao je Radovan Karadžić. Kad Karadžić uđe u neku sobu, njegovo se prisustvo odmah primijeti, kao da je šest trubača u crvenim ogrtačima najavilo ulazak. On je ogroman, nalik na medvjeda, dva metra visok, širok kao hrast i voli biti u središtu pažnje, voli da govori i hvališe se, jede i pije, priča viceve i recitira stihove. Kad bi se rat mogao ostaviti po strani, moglo bi se reći da nije neugodno društvo. On pravi viceve na račun drugih i ne smeta mu kad to i drugi čine njemu. U tom pogledu, tipičan je Srbin – zanimljiv, samouveren, macho, šarmantan. Večer sa njim nikad nije dosadno. Ni rat, na nesreću.

(…) Karadžić je sjeo uvrh stola i ljubazno sačekao da se mikrofoni polože pred njega. Klimnuo je u znak pozdrava novinarima koje je poznavao, a onda se svima stao izvinjavati što smo čekali. Njegov skrušeni ton, koji mu je dobrano bio dio prirode, bio je u oštrom kontrastu sa ponašanjem njegovih vojnika. Bila je ovo balkanska verzija priče o dobrom drotu i lošem drotu. Karadžić se ponašao pristojno i glumio nezadovoljstvo ponašanjem svojih vojnika, loših drotova. Naravno, nama je bilo jasno da su se njegovi policajci doslovce pridržavali njegovih naredbi. Ono što je kod Karadžića bilo najnevjerovatnije je sposobnost da laže sa razoružavajućom iskrenošću. Nisu to bile sitne laži, blijede laži, jale prevare, već zapanjujuće laži tako velike i tako nevjerovatne da ste imali želju da se nasmijete i kažete mu – Stani malo, Radovane, ne očekuješ valjda da ti vjerujem? (…)

Press konferencija je počela našim protestima što smo vraćeni sa puta u Žepu, a Karadžić je odgovorio da je to van njegove kontrole, jer lokalni komandanti odlučuju o tome ko će preći linije fronta. Pitanja su postala uopćenija, o uzrocima rata, taktikama, razaranju, ratnim zločinima i slično. Karadžić je odgovarao sa entuzijazmom, tumačeći kako, ne, Srbi ne bombarduju Sarajevo, već “Muslimani” to čine da bi krivicu svalili na Srbe. Neko je upitao da li to znači da Srbi nisu ispalili zapaljive projektile čiji je plamen progutao Nacionalnu biblioteku i njen dragocjeni sadržaj na početku rata. Karadžić je imao odgovor i na taj izazov.

“Slušajte, oni stalno igraju te igre kako bi okrivili Srbe i zadobili samilost svijeta. Kad god neka važna ličnost posjeti Sarajevo, Muslimani granatiraju grad. Ubiše onoliki svijet što je čekao u redu za hljeb. I zapališe vlastitu biblioteku. Znate li zašto? Zato što ne vole da u gradu imaju hrišćansku civilizaciju. Nikad oni nisu voljeli tu zgradu. Jer je iz austrougarskih vremena. Ta je zgrada hrišćanska. Izvukli su sve muslimanske knjige, ostavili hrišćanske i onda ih zapalili.”

A šta je sa logorima? Neće valjda poreći slike izgladnjelih zatvorenika koji su izgledali kao da su iz Auschwitza.

“Sve smo naše zatvore otvorili medijima koji su onda slikali samo jednog mršavog momka”, rekao je Karadžić, na engleskom. “Svi su drugi zatvorenici dobro izgledali, ali su se mediji usredsredili na tog jednog mršavog momka. Bio je mršav, pa šta? Možda je imao rak. I ja sam bio mršav kad sam bio mlad.” Nasmiješio se, gladeći svoju poveliku stomačinu.

“Muslimani bi da natjeraju Srbe da žive po Šerijatu”, čuo sam ga kako govori.

“Naše će žene onda natjerati da nose čador…”

“Mi ne želimo pokoriti Sarajevo. Grad treba podijeliti sa Muslimanima. Može biti kao Bejrut”…

“Nema etničkog čišćenja, nije to naša politika. Nikad. Nikad nismo doprinijeli pomjeranju ljudi. Muslimani su htjeli silom da odu. Nismo ih mogli zaustaviti”….

“Ne vidim ništa loše u Velikoj Srbiji. Šta fali Velikoj Britaniji, prema tome nema ništa loše ni u Velikoj Srbiji?”

Press konferencija je završena u dva sata ujutro. Sakupili smo svoju opremu i konvojem se odvezli do pansiona Olympik, deset minuta vožnje, uobičajeno mjesto gdje su novinari odsjedali na Palama. Kad smo stigli, nije bilo grijanja, mogao si vidjeti vlastiti dah, a nije bilo ni dovoljno kreveta. Spavao sam na podu.

Bilo je u tom ponoćnom susretu sa Karadžićem nečeg halucinogenog. Njegove su ideje bile groteskne, njegova vizija stvarnosti posuvraćena, pomislio sam da je jedan od nas, ili on ili ja, uzeo neku drogu. Poznavao sam dovoljno dobro Bosnu, i znao da je sve što je Karadžić rekao laž, i da su te laži svakodnevno emitirane u svijet, nekoliko puta dnevno, i da ih svijet uzima ozbiljno. Ne želim kazati da su njegove laži prihvaćene kao istina, ali sam osjećao kako zamagljuju istinu, djelovale su tako da su svi izvan htjeli da ostanu po strani, a to je, dakako, bila Karadžićeva velika pobjeda. Njemu nije bilo potrebno da ljudi izvana povjeruju u njegovu verziju događaja; bilo mu je dovoljno da posumnjaju u istinu i da ništa ne preduzimaju.

Njemu je trebalo, na primjer, da natjera sve da se pitaju nisu li Bosanci sami sebi bombardirali, i zaista se svako to pitao, jer su, svaki put kad bi u Sarajevu bilo ubijeno mnogo ljudi, zapadne vlade tražile od vojnika UN da izvrše “analizu kratera” kako bi utvrdili otkud je granata ispaljena. “Analiza kratera” nije egzaktna nauka, a vojnici UN su imali problem da otkriju krivca; pravac iz kojeg je doletjela granata se mogao odrediti, ali ne i precizna pozicija ispa ljenja. Ako Karadžić porekne svoju odgovornost, i ako UN ne mogu naučno dokazati da su Srbi odgovorni, onda treba da se uzdržimo od kažnjavanja, zar ne? Tačno. Hvala Bogu da nismo uvijek bili tako oprezni i što nismo, u II svjetskom ratu tražili od Churchilla da pruži dokaze da su bombe koje su eksplodirale u Londonu bile njemačke, a ne britanske.

***

Karadžić laže u TV dnevniku

Nenad Pejić, Isključi TV i otvori oči, 2013: str.169-170, Sarajevo: Mediacentar-Radio Slobodna Evropa

Nakon pobjede na izborima u Bosni i Hercegovini nacionalne stranke su vrlo brzo od faze vezanja zastava u cilju rušenja komunističkog sistema prešle u fazu sukoba. Napadali su jedni druge upotrebljavajući jezik agresije, mržnje i laži, prednjačio je Radovan Karadžić i SDS. Lagali su na javnim tribinama i u TV dnevniku. Jedan primjer takvog ponašanja mi je posebno ostao u sjećanju. On je promjenio način na koji smo provodili naša pravila uređivanja na Televiziji Sarajevo i bitno poveća opreznost u uređivanju i pripremu televizijskog dnevnika. Istovremeno, ono što je do tada bilo tretirano kao vrhunac uređivanja TV dnevnika, gost uživo u samoj emisiji, postalo je sumnjivo i podlijegalo od tada novim, strožijim, pravilima.

Bila je već jesen 1991. Gost TV dnevnika je bio lider SDS-a, Radovan Karadžić. U jednom trenutku, upitan da iznese bar jedan primjer „ugroženosti srpskog naroda“ što je stalno ponavljao izrekao je slijedeću rečenicu upotrebljavajući ime jedne srpske obitelji (nažalost zaboravio sam joj prezime), u Zenici:

„Evo, danas sam dobio izvještaj da je obitelj X, u Zenici, u ulici Y, na drugom spratu, morala napustiti svoj stan jer su ih izbacili komšije Muslimani!“

Urednik dnevnika nije naravno mogao provjeriti ovu informaciju na licu mjesta. Tokom  dnevnika smo dobili podatak, javili su nam se iz Zenice, da je informacija koju je iznio Karadžić čista laž. Sutradan smo poslali ekipu na tu adresu u Zenici. Ustanovili smo da je Karadžić tačno naveo ime grada, ulice, čak i kata na kojem su živjele obitelji kao i naravno prezime obje porodice. Samo je jedna stvar u njegovoj izjavi bila netačna. Niko nije izbacio srpsku obitelj i oni su nam to potvrdili u reportaži.

Ali, Karadžić je tačno znao šta radi. Namjerno je iznio primjer iz Zenice znajući da će nam trebati nekoliko sati da odemo tamo i snimimo reportažu te da ćemo je moći emitirati tek sutradan, dakle 24 sata nakon njegove izjave. Namjerno je imao sve podatke tačne osim „sitnice“ da ih niko nije izbacio.