Vjerovatno, mada nije dokazano, fudbal ljude natjera da urade ono što ne bi nikada uradili “trijezni”.

Anegdota vezanih za fudbal ima mnogo, od onih kako su se ratovi prekidali da bi se odigrala neka utakmica između zaraćenih strana, pa do one koju bilježi Boro Kontić povodom početka Svjetskog prvenstva u Brazilu. U tekstu se navodi kako je izvjesni Augusto Mariaga iz Meksika, načelnik zatvora za osuđene na doživotnu robiju u državi Guerero, oslobodio sve zatvorenike, 142 najopasnija prestupnika, nakon što je Meksiko pobijedio Belgiju 1:0. Sud je šefa zatvora oslobodio krivice jer je “djelovao u patriotskom ushićenju”.

Činjenica je da je fudbal u Bosni i Hercegovini sport broj jedan kao i da u našoj zemlji ima barem milion “selektora/trenera” koji sve znaju o taktici, formacijama, protivničkim igračima, te da svi znaju sve. Značaj fudbala za obične ljude možemo gledati i kroz podatak da najgledaniji događaj u istoriji BHT1 predstavlja direktni prenos utakmice Argentina – BiH  na našoj premijeri u Brazilu. Utakmicu je gledalo 76,43% svih onih koji su u to vrijeme imali upaljen TV prijemnik. Prevedeno u brojke, to znači da je 800.000 Bosanaca i Hercegovaca, uprkos činjenici da je utakmica igrana u ponoć po našem vremenu, gledalo reprezentaciju koju je s klupe vodio Safet Sušić.

Kako je sve počelo?

S druge strane, ako bi neko želio da se ozbiljnije pozabavi historijatom fudbala u našoj zemlji, ne bi imao otkuda da krene. Nemamo dokumentovanih podataka o tome kada se po prvi put lopta zakotrljala po našem tlu. Podaci sa zvanične internetske prezentacije Nogometnog / Fudbalskog saveza BiHgovore nam da je prva lopta u BiH stigla u Mostar iz Budimpešte 1908. godine. Drugi internetski izvori podsjećaju da je loptu u Mostar 1903. godine donio Bernard Lajner. Prema istim podacima, prvi fudbalski klubovi bili su Đaški športski klub iz Mostara i Srednjoškolski klub Osman iz Sarajeva. Izvori ne pominju podatak srbijanskog političara, književnika i po profesiji ljekara, Vladana Đorđevića, koji u svojoj knjizi Uspomene navodi da je on kao sedmogodišnjak, kada je sa ocem došao u Sarajevo 1891. godine, pored mnogih drugih zanimljivosti vidio i kako se djeca u školskom dvorištu sa učiteljem igraju lopte, ne precizirajući o kakvoj igri je riječ.

Bez obzira da li se lopte počelo igrati 1908., 1903., ili nekad ranije, u BiH se rodilo i igralo nebrojeno mnogo igrača koji su ostavili traga u velikim klubovima, ali i klubovima iz tzv. “fildžan liga”. Bilo bi nemoguće sve ih pobrojati a ne napraviti grešku izostavljajući nekoga. Safet SušićMehmed Baždarević i Blaž Slišković spadaju u sam vrh fudbalskih velemajstora sa prostora BiH.

Ne sam, Safete!

Najstariji od njih, Safet Sušić, karijeru je otpočeo u klubu koji je osnovan još davne 1919. godine – FK Krivaja iz Zavidovića. Kao junior je stigao u FK Sarajevo, a 3. avgusta 1973. godine je debitovao u bordo dresu. Za klub sa Koševa igrao je sve do 1982. godine, kada je potpisao za francuski Paris Saint-Germain. Sušić je tip igrača koji danas gotovo da ne postoji ‒ čvrst u duelu, napadao je okomito i direktno prema golu, s kapacitetom da dribla protivničke igrače u trku s besprijekornim pregledom igre i pasom. Sušićevi savremenici će se sjetiti da je dio njegova stila bilo da često igra spuštenih štucni bez kostobrana. Drugi, koji su pratili reprezentaciju dok je Sušić bio selektor, sjećat će se čovjeka kamenog lica koji naslonjen na klupu za rezervne igrače ne pokazuje emocije šta god da se dešava na terenu.

Sušić je za FK Sarajevo igrao u periodu od 1973. do 1982. godine. Sportski statističari su zabilježili da je u bordo dresu odigrao 600 utakmica sa blizu 400 golova. Tadašnji fudbalski navijači se sjećaju i danas prepričavaju šta je sve Sušić bio u stanju da uradi s loptom. O tome šta je značio za tim, govori podatak iz jula 1979. godine kada pred gostovanje Sarajeva na stadionu Čair tadašnji golman Radničkog iz Niša, Ilija Pantelić, u izjavi za sarajevsko Oslobođenje kaže: “Utakmicu će odlučiti Safet Sušić.”

Igre za reprezentaciju Jugoslavije su nešto što se i danas prepričava. Sušić je debitirao u reprezentaciji s današnje distance dosta kasno. Imao je  22 godine kada ga je tadašnji selektor Marko Valok uvrstio u popis igrača za utakmicu protiv Rumunije u Bukureštu. Jugoslavija je pobijedila sa 6:4, a hat-trick je postigao debitant Sušić. Novinarski tim Oslobođenja, predvođen Brankom Tomićem, Sušićevu igru je ocijenio desetkom. Poslije je Sušić u izjavi za časopis Tempo izjavio: “Nećete vjerovati, ali sto puta sam zažalio što sam tada u Bukureštu igrao tako, što sam dao tri gola. Jer, od mene su kasnije očekivali čuda, da ponovim takvu igru kao u Bukureštu, takvu efikasnost, a to se može samo jednom u godinu dana.” Prijateljska utakmica Jugoslavija – Argentina iz 1979. godine, u kojoj je još jednom postigao tri gola, definitivno je potvrdila da je Sušić igračka klasa. Iste godine, zagrebački Večernji list Sušića je, zajedno sa Velimirom Zajecom, proglasio najboljim igračem Jugoslavije. Sušić je bio kompletan igrač, koji je znao da postigne gol, ali je bio i majstor asistencije.

Danas malo poznati Radomir Savić bio je u sezoni 1977/78. najbolji strijelac jugoslovenske lige zahvaljujući Safetu Sušiću i Predragu Pašiću. FK Sarajevo, za vrijeme dok je Sušić igrao za ovaj klub, nije imao mnogo prilika da igra na međunarodnoj sceni. U sezoni 1979/1980. godine Sarajevo je osvojilo drugo mjesto i na taj način steklo pravo učešća u tadašnjem Kupu Uefa. U prvom kolu Sarajevo se sastalo s njemačkim Hamburgom koji je s klupe vodio Branko Zebec. Za tadašnji Hamburg su nastupali igrači poput Horsta Hrubescha, Felixa MagataManfreda Kaltza i Ivana Buljana. Kod kuće je Hamburg pobijedio 4:2, a Sušić je postigao oba gola. U revanšu na Koševu je bilo 3:3, a dva gola je postigao Predrag Pašić. Pape Sušić je bio tip igrača koji je igrao najbolje u najtežim utakmicama, bilo da je igrao za Sarajevo, Jugoslaviju ili Paris Saint-Germain. Navijači PSG-a sigurno se sjećaju finala Kupa Francuske iz 1983. godine protiv Nantesa kada je Sušić preokrenuo rezultat. Nantes, za kojeg je igrao Vahid Halilhodžić, poveo je 2:1 majstorijom igrača sa brojem 10 Josea Tourea. Potom je Sušić prvo postigao gol, a onda asistirao za pobjedu PSG-a i osvajanje Kupa Francuske.

Na zvaničnoj Paris Saint-Germain stranici, Safet Sušić je dio “Hall of Fame”. Karijera Safeta Sušića iliti Papeta čini se da je bez ijedne mrlje, ako se izuzme slučaj kada je potpisao istovremeno za dva italijanska kluba. Riječ je o slučaju iz ljeta 1982. godine kada je Pape prvo potpisao za Inter iz Milana, a poslije i za Torino. Fudbalski savez Italije nije imao milosti za takve greške te je uslijedila zabrana igranja u Italiji. Otvorila se prilika za Paris Saint-Germain da dovede igrača kojeg će France Football 18 godina kasnije proglasiti za najboljeg igrača u historiji PSG-a, a dvije godine poslije i za najboljeg stranog igrača svih vremena u Francuskoj.

Stotine nogometaša najveće kvalitete prošlo je kroz Francusku ligu i PSG, te je težak zadatak predstaviti u kakvoj konkurenciji je Pape proglašen za najboljeg igrača. Jednako tako, u velikoj konkurenciji igrača poput Ivice OsimaAsima Ferhatovića i drugih, Sušić je proglašen najboljim igračem BiH dvadesetog vijeka. Najbolji opis fudbala i Sušićeve igre izrekao je Ismet Alajbegović Šerbou intervjuu za Oslobođenje u julu 1979. godine. Naš čuveni harmonikaš kaže: “Fudbal je kao sevdah, ne može umrijeti. Kad gledam Safeta Sušića, onda slušam sebe kako sviram.”

Kad su navijači Sarajeva skandirali “Meša!”

Još jedan igrač o kojem se s velikim poštovanjem govori u fudbalskom svijetu, a posebno sarajevskom, jeste Mehmed Baždarević, koji, istini za volju, nije imao karijeru sličnu Sušićevoj u smislu nagrada i počasti. Igračku karijeru, koja je trajala 20 godina, započeo je u FK Željezničar. Meša je za Želju u devet godina odigrao 311 utakmica i postigao 92 gola. U periodu od 1983. do 1985., pružao je svoje najbolje partije dresu Želje, bio je mozak i spiritus movenstima sa Grbavice.

Predvođeni Ivicom Osimom u sezoni 1983/1984., osvojili su drugo mjesto u prvenstvu Jugoslavije sa samo dva boda zaostatka za Crvenom zvezdom, koja je bila prvak. Drugo mjesto omogućilo je Želji učešće u Kupu Uefa, gdje je iznenadio i najveće optimiste te postigao svoj, za sada, najveći historijski uspjeh. Predvođeni kapitenom Baždarevićem, Želju je u polufinalu zaustavio svima već poznati Videoton. Željo je do Videotona “nanizao” Sliven (Bugarska), Sion (Švicarska), Univerzitateu (Rumunija) i Dinamo Minsk (tadašnji SSSR).

Meša Baždarević je čovjek koji je vraćao vjeru u fudbal i poštenje. U fudbalskim krugovima još uvijek se prepričava utakmica odigrana na Koševu 23. juna 1985. godine. Hajduk iz Splita je u prvih 20 minuta vodio sa 3:0 i sve je ličilo na debakl. Željo je u drugom poluvremenu proigrao i Hajduku, koji se borio za titulu, “utrpao” četiri gola. Preokret se dogodio u svlačionici kada se Meša kapitenski obratio svojim saigračima riječima: “Mi smo pič.., brukamo se pred svojim navijačima i hoćete da svi misle da smo prodane duše i da smo prodali utakmicu.” Ono što daje ovoj priči dimenziju urbane legende jeste činjenica da je FK Sarajevo bio u trci za titulu te godine skupa sa Hajdukom, te je mnogo značilo ako Hajduk ne pobijedi Želju. Navijači Želje vole da ponekad pomenu kako su Meša i Željo pomogli Sarajevu da osvoji titulu prvaka Jugoslavije. Meša je u komentarima na tu utakmicu često podvlačio da njegov “motivacioni govor” igračima nije bio upućen da pomognu Sarajevu, nego da se spase obraz i čast kluba. Ipak, sarajevski mediji su prenijeli da je poslije utakmice pred kafićem “Desetka”, u vlasništvu Meše Baždarevića, nekoliko stotina navijača Sarajeva skandiralo “Meša, Meša, Meša!”.

Meša je bio čvrst u duelu, pouzdan vezni igrač s odličnom tehnikom vladanja loptom. Uvijek je bio kondiciono spreman i svakoj utakmici pristupao je profesionalno i bez zadrške. Meša je igrao za sve selekcije Jugoslavije, od U-18 preko olimpijske U-23, do A-reprezentacije. Bio je kapiten U-21 koja je 1978. godine osvojila Evropsko prvenstvo. Za A-reprezentaciju Jugoslavije je debitovao 24. aprila 1983. godine, kada je Francuska pregazila Jugoslaviju sa 4:0. Međutim, utakmica između Jugoslavije i Norveške će obilježiti Mešinu reprezentativnu karijeru više nego svi postignuti golovi. Meša je po prvi put u svojoj karijeri napravio loš potez i nakon nedosuđenog faula nad njim pljunuo Jusufa Nemoglua, glavnog sudiju meča, koji mu je pokazao crveni karton. Meša je na taj način sebi zatvorio vrata učešća na Svjetskom prvenstvu u Italiji koje je održano 1990. godine. Uvid u arhivsku građu nas upućuje na jednu drugu činjenicu u odnosu na danas. Tadašnji igrači reprezentacije nisu bili iznad reprezentacije. Uprkos činjenici da je Meša u to vrijeme bio velika zvijezda, da je “dijete Želje”, sarajevsko Oslobođenje i novinar Tomo Počanić nisu imali milosti za njega: “Svojim nefer odnosom prema igri, saigračima ili arbitrima, jedan pojedinac može dovesti u pitanje sudbinu cijele reprezentacije. Ako je Baždarević načinio nečuven incident na Koševu pljunuvši sudiju, zašto ga – pitanje se opet nameće – ne bi ‘ponovio’ i na svjetskom prvenstvu.” Kao što je poznato, Meša je kažnjen i nije otputovao u Italiju.

Uspješnu karijeru Baždarević je nastavio u Francuskoj. Potpisao je za FC Sochaux, gdje je proveo skoro 10 godina i u čijem je dresu proglašen najboljim stranim igračem Francuske lige 1989. godine. U Jugoslaviji je dva puta biran za najboljeg igrača: 1985. i 1986. godine. Vjerovatno Mešino najveće priznanje jeste da je bio prvi kapiten reprezentacije Bosne i Hercegovine, za koju je, mada u poznim igračkim godinama, uspio da odigra 11 mečeva.

Nikad više igrača ka’ šta je bija Baka

U reportaži zagrebačkog Starta o fenomenu FK Velež, pojašnjavajući kako to da u Mostaru ima toliko fudbalskih talenata, Vahid Halilhodžić kaže: “Mostar je kao jedna mahala. Mi, Mostarci, znamo šta znači mahala, šta znači jedna Luka, jedna Carina, jedna Avenija. Svaka mahala ima svoju ekipu. Svake godine Velež organizuje turnir mahala u kojima isplivaju oni najbolji dječaci, budući polaznici naše škole. I zato neki naši igrači ostaju vezani za svoju ulicu, mahalu i svoju čaršiju.” Upravo je jedan od tih dječaka bio Blaž Slišković, ili samo Baka, koji svojom fudbalskom vještinom i majstorstvom nije zaostajao ni za Papetom, a još manje za Mešom.

Baka je igrao lopte i u najozbiljnijim utakmicama kao da se “igra po gajbu piva na Musali”. Većina navijačkih priča sliče onim lovačkim, no oni koji vole fudbal opet vjeruju u njih. Mnogo ih je vezano za Baku, ali jedna od boljih je ona kada je na stadion pod Bijelim brijegom došla Sloboda iz Tuzle. Onda je Baka uzeo loptu na centru, krenuo direktno prema golu driblajući igrače Slobode. Nakon što je dao gol, otrčao je direktno u svlačionicu jer mu je bilo hladno. Sa 17 godina debitirao je za FK Velež. Nakon gostovanja Veleža u aprilu 1981. godine kod Želje i sjajne partije Sliškovića, Ante Bićo Mladinić je izjavio: “Blaž Slišković je pravi dragulj jugoslovenskog fudbala. On je ravan najboljim svjetskim igračima; mogućnosti ovog igrača su izvanredne. Fasciniran sam njegovom igrom. Blaž Slišković je talentovaniji od Maradone.”

Ubrzo je Baka crveni Veležov dres zamijenio “bilim” dresom Hajduka. Debitirao je 26. juna 1981. godine, odigrao 198 utakmica i postigao 63 gola. Navijači Hajduka sa guštom se sigurno sjećaju kako je Baka dao gol ljutom rivalu Crvenoj zvezdi iz kornera. Baka osobno kaže da mu je najdraži gol onaj na utakmici Hajduk-Torino iz novembra 1985., kada je iz slobodnog udarca sa preko 30 metara pogodio same rašlje kluba iz Italije. A sukomentator utakmice iz Splita Mladen Delić skromno kaže: “Moja riječ uvijek zastane kod ovakvih stvari i kaže – ludo je.”

Pored velikog fudbalskog znanja, nije mnogo igrao za reprezentaciju Jugoslavije – tek 26 utakmica. Hroničari bilježe da je bježao iz karantina, da nije želio trenirati, da je želio samo igrati. Selektorima se očito takav koncept nije sviđao. Bakinu karijeru usporila je i teška povreda, o kojoj piše Miljenko Jergović u tekstu za sarajevske Dane i sjeća se da je Đorđe Serpaka slomio nogu jednom od najvećih fudbalskih talenata BiH. Nakon Hajduka, Baka je otišao u “pečalbu” i igrao u Italiji i Francuskoj, ali njegova karijera nije išla uzlaznom putanjom.

Baka je bio igrač kojeg navijači najviše vole, igrao je sa lakoćom, ali igra mu je bila ispred koncepta fudbala. Dok je još igrao u Veležu, Baka je za Tempoizjavio: “Volim da igram, volim što igram, ima toliko lijepih zanimanja pa fudbalu nikada neću robovati.” Potvrda da si veliki leži i u činjenici kada Zinedine Zidane izjavi da mu je Slišković bio idol. Današnji fudbal ne bi mogao podnijeti igrača poput Sliškovića, ne zato što Baka ne bi imao mjesto u timu, nego jer se fudbal promijenio, a čini se i tačnim dio pjesme splitskog benda TBF koji kaže: “Više ne pratim ni balun jer mi je tlaka, nikad više igrača ka’ šta je bija Baka.” Fakat, nikad.