Foto: Ilustracija/Analiziraj.ba

Kad su u pitanju žene, u postratnim državicama nekadašnje Jugoslavije postoje dva pristupa. Prvi je dobro poznati i duboko ukorijenjeni impuls ka manifestiranju patrijarhalnog šovinizma. Onaj drugi, gledanja na sve kroz prizmu kapitalizma, dodijeljenom finansijskom vrijednošću pokušava definirati i ono što se po logici stvari novcem ne može platiti. Prisutan je i drugdje, ali rijetko se kad ispolji u svoj svojoj ljigavosti i licemjerstvu kao što je to slučaj s pitanjima jednakih prava. Iako naizgled nekompatibilni, oba pristupa dijele dosta toga zajedničkog. Evo zašto su od dva – i to oba zla – brata djeca.

Dok internetom kruži klip Dragana Markovića Palme na kojem članice njegovog kik-boks kluba „Palmini tigrovi“ u Beču uveseljavaju okupljene demonstracijom vještina uz taktove Radiše Trajkovića Đanija, u BiH se također palo na ispitu, doduše, malo drugačijem. Premijer Kantona Sarajevo Edin Forto obezvrijedio je Osmi mart potpuno ga banalizirajući, sve pod krinkom brige za žene. „Ovim putem vas obavještavam da će petak, 8. mart, biti neradni dan svim ženama zaposlenim u ministarstvima, službama, zavodima, upravama, preduzećima, ustanovama, fondovima i upravnim organizacijama Kantona Sarajevo“ – pisalo je u odluci kantonalnog premijera dostavljenoj pod oznakom „Hitno!“, sa čitava tri uskličnika. Nije trebalo dugo da se Forti objasni da je odluka da se ženama u javnim institucijama i preduzećima „izađe ususret“, prije svega, tehnički neizvodiva, jer se ne može tek tako otkazati nastava u školama, recimo; isto tako, ovakva odluka je logično nefer prema ženama koje rade u privatnim firmama. Tako je ova odluka iz hitne prekvalifikovana u ishitrenu, a Forto je žurno dopunio ranije napisano sa „gdje je to moguće“.

Jednakost u društvu

To, međutim, nije ni popravilo ni riješilo stvar: Osmi mart, naime, ne pripada istoj skupini praznika konzumerističke domene, gdje su Dan očeva, Dan majki, pa i Valentinovo dani površne simbolike i izgovor da se poklonom ili lijepom gestom stavi do znanja da nam je stalo do najbližih. Istorijat Osmog marta sušta je suprotnost, i činjenica da je izrastao iz želje i borbe žena za jednak položaj, uključujući pravo na rad i jednaka prava u radu, upravo je razlog zašto je odluka premijera Forte apsolutno suprotna osnovnoj simbolici ovog praznika. Svrha i poenta Osmog marta kao Međunarodnog dana žena upravo je obilježiti sve borbe i svu opresiju, od policijskih kordona i palica do nejednakog tretmana. Dalje dijeljenje prava polovine društva na javni i privatni sektor i banaliziranje svega što je u proteklim stoljećima rečeno i urađeno, od Clare Zetkin i Rose Luxemburg, preko Aleksandre Kollontai i Dolores Ibarre do današnjeg dana, u Fortinoj i glavi prosječnog građanski orijentisanog kapitaliste van dodira sa stvarnim problemima žena možda je djelovalo ispravno. Na Osmi mart, međutim, počinjali su ratovi i revolucije. Slobodan dan za svaku osobu koja korača istim stopama Zetkin i Ibarre može biti samo uvreda i malo šta više.

Ovakvim nepromišljenim potezom Forto se dalje otvorio za napade političkih oponenata, i ne čudi da su i iz SDA i iz SDP-a dobro iskoristili loptu nabačenu za ovaj put neodbranjiv volej. Kantonalni odbor SDA je, primjerice, poentirao s parkinga, napisavši u reakciji da je u pitanju „banaliziranje međunarodnog praznika na nivo najnižeg populizama“, a pritom iskoristivši priliku da se unutar istog diskursa koji je Forto stvorio pohvale s „milijardu maraka koju mu je bivša vlast ostavila u budžetu“. Profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu i član SDP-a Anto Domazet je bio daleko kolegijalniji, sugeriravši Forti da „potpuno povuče tu odluku“, ali i vrlo argumentovano utjelovivši sve što je pogrešno u ovoj priči, uz pojašnjenje da nije siguran „da je odluka dobar primjer za mlade“ i pita se „da li će pomoći dječacima i djevojčicama koji rastu ovdje stvoriti predstavu o jednakosti žene u društvu“.

Šta je sa stvarnim nejednakostima?

No, politički komentari nastranu (u kojima, bar do danas, nije bilo reakcija političarki) – Forto je, kao i naši akteri na drugim nivoima vlasti, propustio monumentalnu priliku da se aktualizira priča upravo o radničkoj nejednakosti žena u BiH. Svjetska banka je 1. marta objavila studiju naziva „Women, Business and the Law“ („Žene, biznis i zakon“), u kojoj su predstavljeni rezultati desetogodišnjeg praćenja pravnih i ekonomskih trendova upravo po pitanju jednakih prava žena u radu. Ispostavilo se da su žene jednakopravne učesnice u radu u samo šest zemalja svijeta. BiH, prema indeksu ovog istraživanja, dijeli 46. mjesto na ljestvici s Laosom, Sjevernom Makedonijom i Južnom Afrikom. S rezultatom od 88,13 posto jednakih prava za žene u odnosu na muškarce, samo smo marginalno bolji od Zimbabvea, dok su od evropskih zemalja od nas gori skor imale samo Crna Gora i Jermenija. Najgore smo ocijenjeni po pitanju jednakih plata, sa 50 od 100 poena, dok smo podbacili i po pitanju jednakih prava pri penzionisanju (75 od 100) i roditeljstvu (80 od 100). Slobodan dan, i to samo „sretnicama“ zaposlenim u javnom sektoru, upravo je prst u oko kada je jasno da je stanje na njihovom radnom mjestu daleko od toga da im je samo falio taj jedan neradni dan u godini.

S obzirom na to da je to tek jedna od zabrinjavajućih studija, pravo je čudo da naše građanke, ali i građani neće u velikom broju izaći na ulicu upravo 8. marta. OSCE je u Briselu predstavio izvještaj „Well-being and Safety of Women“ („Dobrobit i sigurnost žena“), u kojem je na osnovu intervjua s više od 15 hiljada žena iz BiH, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Moldavije, Ukrajine i Kosova došao do vrlo indikativnih rezultata. Naime, 60 posto žena u ovim zemljama doživjelo je neki vid partnerskog psihološkog nasilja, dok je 31 posto doživjelo fizičko ili seksualno nasilje. Dakle, svaka treća žena. Pritom, širok geografski prostor i društvene različitosti zemalja obuhvaćenih ovim istraživanjem nisu razvodnili rezultate kad je naša zemlja u pitanju. Samo u BiH iz OSCE-a razgovarali su s oko 2.500 žena svih starosnih skupina na 97 posto teritorije naše države. Rezultati istraživanja podjednako su porazni kao i u ostalim zemljama.

Simbolički neradni dan

Da je u pitanju sistemski problem vidi se iz riječi jedne od učesnica istraživanja iz Republike Srpske, koja je otišla u policijsku stanicu da prijavi nasilje. Prema njenim riječima, inspektor je odmah nazvao njenog supruga, počinitelja nasilja, i obratio mu se riječima: „Zdravo, prijatelju stari, šta si to opet uradio?“ U većini slučajeva, pokazat će se, žene uopšte ne prijavljuju nasilje, a kada se isključe faktori kao što su strah i sramota, njih 42 posto u BiH uopšte ne zna kome da se obrati, kažu podaci OSCE-a. Druga neimenovana učesnica vrlo je plastično opisala svoj život i posljedice s kojima se nosi: „Još uvijek me je strah. Kad god idem negdje, počnem se tresti i misliti kako se moram samo što brže kretati da izbjegnem probleme. Strah me je da nešto kažem, da iznesem vlastito mišljenje.“ Dakle, ni to da dobar dio žena živi u elementarnom strahu od nasilja koje su već bar jednom preživjele sigurno nije rješivo slobodnim danom. I to bi premijer Forto morao znati.

Pravna i finansijska jednakost i elementarna sigurnost ne mogu biti prelijepljene ukrasnim, a vrlo tankim papirom samo naizgled lijepe geste koja je u svojoj osnovi krajnje operisana od stvarnosti. Ova elementarna pitanja jednako su u opisu posla i dužnosti kantonalnog premijera kao i ostalih političkih aktera u državi, posebno u onom kantonu u kojem se nalazi i glavni grad i ekonomsko-politički centar. Ovako, procijenjena vrijednost ovih preostalih 12 posto nejednakosti na radu i 30 i kusur posto batina u kući svedena je na jedan simbolički neradni dan. Dok se šovinizam slobodnim danom kao u najboljem slučaju bijegom od surove stvarnosti neće pobijediti, već samo osnažiti. Da se mora i treba bolje, očito je.


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja