Foto: vijesti.ba

Davne 1992. godine, 29. februara i 1. marta, održan je referendum o nezavisnosti i suverenosti Bosne i Hercegovine. Bila je prestupna godina pa je februar imao 29 dana.

Kao i mnogo toga što je vezano za astrologiju, tako su i za prestupne godine vezana različita praznovjerja. U našim krajevima prestupna godina se smatra nerodnom, ne preporučuje se saditi voće jer neće redovno rađati, ne preporučuju se u toj godini sklapanja brakova jer navodno ne traju dugo itd. I za naš referendum su vezana različita tumačenja, ali ne astrološka, nego politička, često s astrološkim karakterom. I danas neki ne priznaju rezultate referenduma, zanemaruju njegovo značenje i posljedice, drugi ga opet smatraju najznačajnijim datumom u modernoj povijesti BiH, jednak 25. novembru iz 1943. godine. Neki ga smatraju direktnim uzrokom rata.

Odakle dolaze ovolike razlike i nedoumice u tumačenju ovoga važnog događaja?

Da se ne bismo bavili vračanjem i praznovjerjima, potrebno je ovaj datum i njegovo značenje smjestiti u povijesni kontekst u kome se zbio referendum i procijeniti ga iz njega. Inače ostajemo na stanovištu proizvoljnosti, u stilu: „šta bi bilo da je bilo“.

Raspad i razdruživanje

Na 14. kongresu SKJ, održanom od 20. do 22. januara 1990. godine, u Beogradu, faktički se raspala partija koja je održavala tadašnju zajedničku državu Jugoslaviju na okupu. Poslije tog raspada počelo je razdruživanje bivših socijalističkih republika od jugoslavenske federacije.

To je prva povijesna činjenica koja se mora uzeti u obzir kada se analizira ovo razdruživanje, odnosno osamostaljenje republika u države.

Druga važna činjenica je stav međunarodne zajednice o ovome procesu, jer je Jugoslavija bila država s velikim međunarodnim ugledom i članica gotovo svih međunarodnih organizacija (izuzev postojećih vojnih blokova).

Dio međunarodne zajednice, koji je još vjerovao da se zajednička država može očuvati i poslije partijskog kongresa, digao je, na kraju, ruke od toga. Proces razdruživanja je bio ubrzan, nije više bio samo politički, partijski, nego stvaran, sa stvarnim potezima tadašnjih republičkih organa. Briselskom deklaracijom, od 17. decembra 1991. godine, objavljena je disolucija Jugoslavije kao federacije republika i sve republike su pozvane da se izjasne o svojoj neovisnosti do 23. decembra. Sve one koje se izjasne za neovisnost, dobit će priliku za međunarodno priznanje, do 15. januara 1992. godine. Proces razdruživanja i dobivanje statusa neovisnosti bio je uvjetovan provođenjem referenduma u svakoj republici. Međunarodna zajednica je htjela svoju odluku o priznanju novih država legitimirati voljom građana svake republike, jer je to osnovni demokratski princip kod donošenja tako važnih odluka.

Dakle, međunarodno priznanje republika kao država bilo je uvjetovano referendumom.

Treća povijesna činjenica koja se mora uzeti u obzir pri analizi referenduma je proces razdruživanja od zajedničke države koji su provele Slovenija i Hrvatska. Slovenija je provela svoj referendum još 23. decembra 1990., ne čekajući zvaničan stav međunarodne zajednice, da bi se uklopila u stavove Briselske deklaracije 25. juna 1991. godine, i proglasila neovisnost. Istog datuma i iste godine neovisnost je proglasila i Republika Hrvatska, Ustavnom odlukom o suverenosti i samostalnosti. Sve veze s bivšom zajedničkom državom i bivšim republikama prekinula je 8. listopada 1991. godine saborskom Odlukom o raskidu državnopravnih sveza s Jugoslavijom i bivšim republikama.

Dakle, s ovim odlukama Slovenije i Hrvatske ni faktički, ni formalno, više nije postojala SFRJ.

Četvrta je povijesna činjenica, važna za razumijevanje bh. referenduma, obaveza BiH da se izjasni prema zahtjevima Briselske deklaracije i donese odluku da li ostaje u formalnom sastavu s „krnjom Jugoslavijom“ ili želi osamostaljenje. Treći put nije postojao. Ostati u sastavu ostatka Jugoslavije značilo je ostati u sastavu novoformirane velike Srbije koju je gradilo srbijansko političko vođstvo, zajedno s JNA, i za što je već bio urađen projekat. Ta dilema je izazvala velike političke napetosti u BiH i već je bilo vidljivo da će se preko BiH prelomiti raspad bivše zajedničke države. Brzo su se izdiferencirale politike oko toga pitanja: bh. Hrvati su htjeli slijediti Hrvatsku i bili su pod velikim uticajem iz te novoformirane države; Srbi su slijedili velikosrpsku politiku iz Beograda i pod plaštom očuvanja Jugoslavije, koja se već raspala, masovno se opredijelili za stvaranje velike Srbije, koja bi obuhvatila cijelu BiH i veliki dio Hrvatske (koji je već bio okupiran od strane JNA). Bošnjaci, tada pod nacionalnim imenom Muslimani, naslućivali su da će se ovaj politički hrvatsko-srpski sukob prelomiti preko njih. Ako ostanu uz veliku Srbiju, rizikuju rat s Hrvatima i Hrvatskom.

Težak izbor

Tada je bilo jasno da će se bh. Hrvati boriti, uz pomoć Hrvatske, za one prostore BiH na kojima su živjeli i da ih neće prepustiti velikoj Srbiji. Pošto su imali najveću disperziju stanovništva, od Neuma do Slavonskog Broda, rat sa Srbijom bi bio težak, tragičan i neizvjestan, s prijetnjom svjetskog rata. U ovoj opciji Bošnjaci bi bili samo topovsko meso u ratu s Hrvatima. Kako god bi se rat završio, njihova sudbina bi trajno bila vezana za Srbiju. Za neku svoju državu ili samostalnost bi se morali ponovno boriti. Ako idu na razdruživanje, zajedno s Hrvatima, rizikuju rat sa Srbijom i JNA. Uz velika kolebanja, čak neodlučnosti, prevagnulo je mišljenje da se ide na razdruživanje i formiranje samostalne države BiH jer je rat svakako bio neizbježan. U toj opciji moralo se računati na savez s Hrvatima i hrvatskom državom.

Da bi se razdruživanje provelo, morala se poštovati Briselska deklaracija i postavljeni rok, 23. decembar 1991. godine. Zbog toga BiH podnosi zahtjev za priznanje neovisnosti 21. decembra 1991. godine, dva dana prije isteka roka. Dan nakon toga, 21. decembra, tzv. Skupština srpskog naroda osniva Srpsku republiku Bosnu i Hercegovinu, koju će ozvaničiti i proglasiti 9. januara 1992. godine. Ubrzo poslije toga, 25. januara 1992. godine, Skupština Republike Bosne i Hercegovine donosi odluku o raspisivanju referenduma. Referendum se zakazuje za 29. februar i 1. mart (subota i nedjelja).

U velikim političkim previranjima pred te značajne odluke, uz ogromne napore da se neutralizira razdruživanje BiH od već iscrtane velike Srbije, važno je podsjetiti na čuveni govor Radovana Karadžića u Skupštini BiH 17. oktobra 1991. godine. On je, govoreći o razdruživanju rekao: „To je ona ista autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska; nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje.“

Stvarna prijetnja

Ovaj govor je peta povijesna činjenica koja je određivala referendum. Prvi put poslije poraza nacizma i fašizma u Drugom svjetskom ratu, jedan političar u Evropi, eksponent nacionalističke politike, zaprijetio je ratom koji će jednu državu odvesti u pakao, a jedan narod u nestanak. Ova prijetnja nije bila samo verbalna, ona je bila stvarna jer su iza Karadžića stajali Srbija sa velikodržavnim projektom i JNA sa cijelim njenim vojnim potencijalom. Uz to, sam Karadžić je već bio formirao svoje paradržavne vojne formacije u BiH, a one iz Srbije već su bile razmještene u Hrvatskoj i u dijelovima BiH. U okolnostima ovih prijetnji, donesena je odluka o referendumu. Referendumsko pitanje je glasilo:

„Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata, i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?„

Na referendum je izašlo 63,7% građana BiH, pozitivno se izjasnilo 99,7%. Srbijanska politika je bila jasna: ona je do kraja bila protiv referenduma, htjela je BiH zadržati u velikoj Srbiji po svaku cijenu, koristeći i rat. Radi toga je Karadžić kao eksponent te politike i lider srpske nacionalističke politike u BiH pozvao bh. Srbe na bojkot referenduma. Bio je uvjeren da Srbi neće izaći na ovaj plebiscit. Također, vjerovao je da Hrvati neće izaći na referendum i da će on biti „muslimanski“.  Odakle Karadžiću ovakva procjena hrvatskog javnog mnijenja u BiH?

Petnaest dana od raspisivanja referenduma, tačnije 9. februara 1992. godine, HDZ BiH zasjeda u Livnu i donosi odluku da se redefinira referendumsko pitanje: „Jeste li za suverenu i nezavisnu BiH, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda, hrvatskog, muslimanskog i srpskog, u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?“

Razlika ova dva referendumska pitanja je suštinska. HDZ je pokazao da želi osamostaljenu BiH od Jugoslavije, ali je suverenitet države suzio na  „nacionalna područja“. Ovim pitanjem anulira se suverenitet države na cijelom njenom području i reducira na nacionalne suverenitete. U tom kontekstu država je samo državna zajednica, preciznije, država nacionaliziranih područja.

Ovaj hadezeovski preokret je napravljen faktički iza leđa njihovih zastupnika u Skupštini BiH koji su glasali za referendumsko pitanje od 25. januara. U međuvremenu je izvršena smjena na čelu HDZ-a BiH. Na lokalnoj razini, u lokalnim zajednicama, u svim selima i gradovima gdje su živjeli Hrvati, HDZ vodi otvorenu kampanju protiv referenduma i to s vrlo jednostavnom tezom: „mi Hrvati ne smijemo praviti Aliji državu“. U narodu bez demokratske kulture i bez navike da razmišlja svojom glavom, to se lako primalo. Referendum je ipak uspio: Hrvati su listom izašli i izjasnili se za nezavisnu i suverenu BiH. Odlučujuću ulogu u tome su odigrali jedna grupa hrvatskih intelektualaca i gotovo cijela struktura Katoličke crkve u BiH. Narod je želio neovisnost, nije želio ostati u velikoj Srbiji, pogotovo s iskustvom kroz koje je već prolazila okupirana Hrvatska. Crkva je bila utjecajnija od HDZ-a.

Karadžić i HDZ

Ostaje pitanje kako je Karadžić znao za skrivene hadezeovske namjere spram BiH? Sreća je da je u to povjerovao jer je mogao spriječiti održavanje referenduma, provocirajući nemire, kao što je uradio na nekim biračkim mjestima. Dodatnu uvjerljivost mu je dao sastanak u Karađorđevu između Tuđmana i Miloševića, održan 25. marta 1991. godine, prije svih rasprava u Skupštini BiH. Karadžić je, kao i Boban,  imao tačne informacije o njihovom dogovoru i o podjeli BiH, tako da je vjerovao da će taj dogovor biti proveden. U njemu BiH kao država nije postojala, čak se dijelila na dva dijela, srpski i hrvatski. (Treba samo pogledati tzv. Tuđmanovu salvetu koja je na Haškom sudu služila kao dokazni materijal za Udruženi zločinački poduhvat, a koju je Sudu prezentirao Paddy Ashdown). To je potvrdio dogovor Karadžića i Bobana u Grazu, 6. maja 1992. godine, sedam dana prije priznanja BiH u UN-u. Treća tačka njihovog sporazuma je „razgraničenje dvije konstitutivne jedinice“ sa „kompaktiranjem teritorija i komunikacija“, upravo kako je definirano u „Livanjskom pitanju“.

Temeljem referenduma BiH je stekla neovisnost i međunarodno priznanje.

Međutim, politike prema državi BiH, kako je ona definirana referendumskim pitanjem, nisu se promijenile do danas. Dan nakon referenduma izvršena je prva proba vojne blokade BiH, Sarajevo i neki drugi gradovi su stavljeni pod opsadu, putni pravci presječeni punktovima na kojima su bili pripadnici JNA i srpskih paravojnih formacija. Otvorena agresija i rat su krenuli nakon priznanja BiH u UN-u, Rezolucijom 755 Vijeća sigurnosti, 22. maja 1992. godine.

Nakon dva mirovna sporazuma o BiH, onog Vašingtonskog i onog Dejtonskog, što je danas ostalo od referendumske BiH? Srbijanska politika, čast izuzecima, čvrsto stoji na stanovištu da treba promijeniti međunarodno priznate granice BiH i formirati neku reduciranu veliku Srbiju s Republikom Srpskom (RS – Zapadna Srbija). HDZ politika u BiH i u Hrvatskoj čvrsto stoji, i danas, na stanovištu Livanjskog referendumskog pitanja, odnosno stvaranja hrvatske konstitutivne jedinice, kojoj se tepa „treći entitet“ ili u najgorem slučaju reducirana varijanta – „hrvatska izborna jedinica“. Bošnjačka politika je ponovno stisnuta između ove dvije politike. Međutim, Bošnjaci kao narod nisu nestali kao što je prognozirao Karadžić, usprkos zločinima i genocidu, niti se o BiH više može odlučivati bez njih. Devedesetih godina se kalkuliralo s njihovim nestankom, ili opredjeljenjem za jednu ili drugu stranu. Danas se o BiH ne može odlučivati bez njih. Opstanak BiH je danas sudbinski vezan za njihovo opredjeljenje za BiH. Međutim, Bosna i Hercegovina se ne može spašavati dodatnim bošnjačkim nacionalizmom. Za nju se treba boriti s referendumskom BiH.

___________________________

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja