Foto: Analiziraj.ba

Kada sam prije dvadesetak dana od urednika ovog cijenjenog portala dobio zamolbu da u dnevničkoj formi opišem jedan period svog čitalačkog dijela života, obradovao sam se. Rijetko pišem za javnost, a još rjeđe imam priliku razgovarati o temama koje me okupiraju. Ipak, kad sam malo bolje razmislio, shvatio sam da mi zadatak neće biti lagan, a da je i aspekt uživanja u njemu više nego upitan.

Nakon kratkog razmišljanja bilo mi je jasno da ću morati pisati o sebi, o temama koje me interesiraju, o navikama kojima robujem… O tome koliko sam dosadan. Vjerojatno ću morati napisati i zašto. I tako dalje. Sve mi se učinilo preintimno; ukratko, zabrinuo sam se. Ali što ćeš, nisam imao izbora. Tvrdokornom uredniku nisam se usudio ponuditi nikakvu izliku.

Kraj wirelessa

Prije nešto više od deset godina, kada sam se sa suprugom uselio u kućicu na selu Rivine, u Dubravama pored Stoca, želeći biti moderan i u skladu s najnovijim tehnološkim dostignućima, instalirao sam internet i vlastitu mrežu. Bila je prva u selu. Moj prijatelj E. K., tada student i katkad moj poljoprivredni asistent u voćnjaku koji je nastajao, rekao bi: “Volim ti pomagati, jedino tvoja njiva ima wireless!” Davno to bješe. I sam sam uživao u ritualima, kojima sam s godinama postao vrlo sklon, jutarnjim pretresanjima na desetine portala… I ne samo jutarnjim.

Godine su prošle dok nisam primijetio kako sve manje čitam knjige, magazine, novine… I gotovo skandalozno: prestao sam čitati National Geographic. Ne ponovilo se. Ukratko, početkom 2018. iskopčao sam đavla, i moja njiva je ostala jedina u selu koja nema internet signal, jer zadnju dekadu i naše selo postalo je zagađeno desetinama, čak stotinama lokalih mreža. Wireless danas na Rivinama, općina Stolac, ima svaka kuća.

Odlučio sam se zato za povratak starom životu, a najbolji put za odvikavanje od svake ovisnosti je promjena navika. Vjerujem da svatko može biti bolji, ako loše navike zamijeni nešto boljim.

Početak 2018: Povratak starim navikama

Poštovani čitatelju, ne trebate se previše brinuti, povratak intenzivnom čitanju nije bio težak. Sâm sam sebi dao obećanje: nema lažnih novina i točka. Danas mi je prosto neugodno koliko ima ovisnika koji još uvijek smatraju kako su internet portali – novine, samo digitalne. Surfanje po “bespućima globalne zbiljnosti” nestalo je kao da ga nikada nije bilo. Ovisničkih kriza nije bilo, tako ni padanja u iskušenje da ga prekršim (zavjet) kad me nitko ne gleda. Da budem pošten, tokom radnog vremena internet mi ne nedostaje; danas srećom, ili nažalost, niti jedna djelatnost bez njega nije moguća pa niti moja.

Nove navike značile su stare rituale i… začas postadoh staromodan i zaostao. Počeh kupovati subotnji “Jutarnji”, koji sam redovito čitao nedjeljom nakon buđenja, oko deset-jedanaest. Ritual k’o ritual, nedjeljno čitanje subotnjih novina, ta tko je vidio u nedjelju ustajati ranije kako bi se kupile novine. Svaki dan čitanje knjiga. Najvažniji period uz kavu i doručak, sat – sat i pol. Tek onda na posao. U kvartovskom kafiću u Mostaru, u ulici gdje radim: “Dnevni list”. Poslijepodne ponovno čitanje knjige, minimalno satak. Vjerojatno očekujete kako ću reći i uvečer. Ne. To vrijeme je rezervirano za filmove, da dodam i nogometne utakmice. Tipični stari iksan, što ćeš. Pred spavanje nema čitanja, nikada. Možda će vam zvučati neobično, ipak je to vrijeme najveće aktivnosti većine čitača. Kod mene je to period kad u polujavi ili pred san slušam omiljene radio-emisije “Povijest četvrtkom” (HRT) ili “Explora” genijalnog Korada Korlevića na Radio Puli.

Većinom istovremeno čitam više knjiga, tako je kod mene bilo oduvijek. Postoje jutarnja štiva, zatim ona za poslijepodne, postoje ljetna i zimska. Ona kad sam neraspoložen ili ona kad sam veseo. Postoje čak i ona koje rado nosim u zahod. Samo ne postoje knjige koje čitam kada mi je dosadno. Odgovor je jednostavan: Nikada mi nije dosadno. Ukratko, ovdje ću vam (kronološki i po sjećanju) navesti nekolicinu knjiga koje sam pročitao. Izdvojit ću, naravno, tek neke, jer neshvatljivo je što sam sve u stanju čitati; već odavno ne čitam, samo pisce istomišljenike. Čak sam sâm sebe uhvatio kako čitam jednog historiografa koji čak predaje na dva naša fakulteta, a smatram da zastupa nebuloze. Čak sam mu pročitao doktorat koji je objavio. Time vas, poštovani eventualni čitatelji, neću maltretirati.

Siječanj 2018: “Trganje” Almina Kaplana

Pored gomile knjiga koje su čekale na red, odmah se latih prvog romana mojeg prijatelja, komšije i druga. Početkom dvanaestog mjeseca prethodne godine, Almin mi je poklonio primjerak s posvetom i odlučih ga progutati odmah. “Trganje” sam, manje-više sporadično, prečitavao u rukopisu, dok je nastajao. Svejedno sam uživao, a moram istaći kako sam i ne malo ponosan na čitav dosadašnji prijateljev opus i činjenicu da visoko mišljenje o prozi i poeziji osobito, ovog mladog pisca imaju svi: kritika i čitatelji, sudovi renomiranih književnih natjecanja… Zbog toga moja očigledna subjektivnost, nadam se, izgleda manje napadna ili manje neprilična.

Svejedno, moram dodati da sam do sada pročitao sve od našeg renomiranog pjesnika i književnika Almina Kaplana. Čini mi se čak i djela koja će tek nastati.

Veljača 2018: Još jedan prijatelj pisac

U nabavci knjiga posljednje desetljeće-dva, naravno, nisam se osobito iskazao. Knjižare su gotovo nestale u našoj sredini, mada je to, s moje strane, tek šuplji izgovor. Ipak, nove knjige dolaze i u moje ruke. Svakako i uz pomoć prijatelja iz prethodnog poglavlja, ali i od prijatelja i katkada suradnika kojem posvećujem ovaj pasus. Ukratko, to je Miroslav Palameta, teoretičar i historičar književnosti… i, kako rekoh, moj prijatelj. Od njega sam dobio čitav niz naslova koje sam imao prigodu pročitati, naravno i neke njegove. Jednu moram spomenuti jer me podsjetila na vlastitu stvarnost (on to inače voli raditi). “Patristička egzegeza i Marulićeva Davidijada” zove se knjiga koju sam od prijatelja dobio uz posvetu.

Ni počemu mi ova knjiga nije bliska. Podsjeća me na stvari o kojima malo ili ništa ne znam, teška mi je za čitanje. Čak i pored činjenice što M. P. izvanredno i lako piše. Ipak sam je pročitao i ipak je nikada ne bih uvrstio u ovu dnevničku kronologiju da nisam nešto kasnije prisustvovao njenom izvanrednom predstavljanju u mojem rodnom Stocu. Za mene je to po svemu ispalo nesvakidašnje iskustvo; predstavljač je bio biskup Ratko Perić. Čitateljima vjerojatno znan po mnogo čemu, ali, nažalost, ne po onome kako sam ga i ja prvi put spoznao. Nikada nisam doživio (kao taj dan) jednog intelektualca “par excellence”, kao i jednog pedagoga najveće razine. Prisutnima, većinom srednjoškolskoj omladini, ovo zbilja rijetko djelo, za čas je približio, objasnio, pobudio divljenje…

Travanj 2018: Volim historiografiju

Nadam se kako nećete pomisliti kako čitam isključivo knjige od prijatelja. Nije tako, naravno. Kriterij za ovaj odabir je ipak knjiga, a ne prijatelj. Uživanje dok sam je čitao i još veće uživanje dok sam je u društvu prepričavao ili kritikovao. Jer ne znam što mi je draže: čitati je ili razgovarati o njoj. O ovoj, koju sam prošloga proljeća pretresao, i nemam puno sugovornika. Radi se o knjizi (ustvari, udžbeniku za studente) “Prva stoljeća Hrvatske” Nevena Budaka, profesora medievistike sa Zagrebačkog sveučilišta.

Iako sam od osamdesetih, kad sam prvi put pročitao “Ime ruže” Umberta Eca, ili nešto ranije, kada je stariji brat u kuću donio Vjekoslava Klaića, progutao mnoštvo knjiga i autora na ovu temu, o N. B. nisam znao mnogo. Ovo je prva i jedina profesorova knjiga koju sam pročitao. Za jedan tjedan sam je dva puta prešao. Možda vam je čudno, ali znam raditi takve stvari. “Prva stoljeća…” su knjiga u stilu moje percepcije o autoru s kojim sam se upoznao kroz “njegovu” veleljepnu seriju “Hrvatski kraljevi”. Profesionalac, historiograf na granici “cjepidlačenja” u iznošenju i tumačenju povijesti.

Jednostavno, godinama čitam sve moguće autore iz ove oblasti, u biblioteci imam dosta ovakvih naslova, još više sam ih pozajmio, pročitao u virtualnom obliku… Ovaj Budakov udžbenik preporučam svima. Autor se “usuđuje” govoriti o temama ranog srednjeg vijeka, etnosu i etnogenezi, sklavinijama koje svi prisvajaju. Osobito o predrasudama i stereotipima. Takvog sam ga barem ja doživio. Moram se dokopati još nekog njegovog rada.

Svibanj 2018: Volim i mitove

Da ne biste zaključili kako ću pisati samo o srednjovjekovnoj historiografiji, red je nešto reći i o jednoj od mojih omiljenih knjiga, više puta pročitanoj u posljednjih tridesetak godina. To su “Kovači i alkemičari” Mircea Eliadea. Uz pomoć ovoga “maga” znao sam se vratiti i u prapovijest, a davno, kada sam je prvi put pročitao, shvatio sam kako katkad mogu spoznati i dodatne dimenzije nečijeg vhunskog izlaganja materije. Fasciniranost čovjeka drugim čovjekom, čitajući Eliadea, bila mi je opipljiva. Razumio sam “primitivnog” i neukog pojedinca koji je samo magijom mogao poimati metalurgiju; pretvaranje zemlje u kovinu.

Ovom proljetnom prigodom pročitao sam od tog velikog kulturnog povjesničara njegovo trotomno djelo “Istorija vjerovanja i religijskih ideja”. Naime, kako za jedan specijalizirani HORECA časopis (BeHa caffe) pišem kolumnu “Vinski brendovi”, u zadnje vrijeme imam običaj dati prvo naslov nastavka, koncepcijski ga osmisliti i onda napisati. Ljetni nastavak zamislio sam pod naslovom “Mitologija brenda”. Naravno, nakon par napisanih redaka shvatio sam da je tema jača od mene. Ni izbliza je ne mogu obraditi.

Posljedica je bila dvomjesečno uživanje o najvećoj ljudskoj potrebi od Eleusinskih misterija pa do Martina Luthera.

Lipanj 2018: Volim i Srbe i naravno Albance

Prava poslastica u 2018. došla je na početku ljeta: Laszlo Hadrovich, “Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlašću”. Knjigu sam pročitao u dahu. Ne trebam isticati da se i sada sjećam dana kada mi ju je pozajmio rođak Nikola. Žurio sam kući kako bih odmah pročitao pogovor Radoslava Katičića. Još sam ga jednom prešao kad sam sutradan došao do kraja. Iako napisana između dva rata, a prvi put objavljena iza Drugog, tek nedavno je objavljena u Hrvatskoj. Dakle, lani je došla i meni u ruke.

Ova povijesna studija poznatog panslaviste i Mađarskog akademika učinila mi se izrazito aktualna. Iako ovdje ne želim isticati, ipak vam je do sada postalo jasno kakva me literatura interesira. Živeći na kraju XX i na početku XXI stoljeća, iz dana u dan sam postajao svjesniji krhkosti vlastitog obrazovanja i osobito znanja. Hadrovicheva knjiga mi je zato došla u pravom trenutku. Međunacionalni postjugoslovenski odnosi, koliko god ih proučavao, ostajali su mi nejasni i nedorečeni. Kad se uzme u obzir i činjenica kako sam najviše čitao o povijesti Bosne i Hercegovine i Hrvatske, moram priznati da sam ostalo čitao sporadično i ad hoc.

Najviše sam vremena zadnje nekolike godine proveo čitajući sve do čega sam došao o Balkanskim ratovima, jer bila im je stogodišnjica. Srpsko-albanski odnosi ovih godina su dosegli kulminaciju. Ili možda nisu, tek će. U ovoj knjizi Hadrovich briljantno secira i danas aktualne stvari: povijest SPC, njenu ulogu u srpskom korpusu, odnose s Osmanskim carstvom, Seobe… Zaključak ukratko: današnji srpski i albanski (i ne samo njihovi) mediji, elite, političari, pisci i pseudopisci govore niočemu. Trebate se dobro pomučiti ne biste li pronašli neko kvalitetno štivo o povijesti odnosa naših susjeda Srba i Albanaca, a “Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlašću” Laszla Hadrovicha jedna je od tih.

I ova knjiga pomogla mi je bolje shvatiti našu zajedničku sadašnjost. Potvrdila je, ukratko, ono što sam već znao. Svim našim narodima povijest je, koliko god bila teška, ustvari bila naklonjena. Povijesni zakoni ipak su svima išli naruku. Svi su se negdje selili i raseljavali obogaćujući nove sredine, u koje su dolazili, organizirajući novi život, institucije i sl. Jedino, pri tome, ono što im nije išlo naruku bili su fizikalni zakoni. Oni ne dozvoljavaju da jedno tijelo u isto vrijeme može postojati na dva različita mjesta. A svi, ne samo naši susjedi Srbi, žele sve. Žele biti u isto vrijeme na oba mjesta iako su ono prvo davno napustili.

Kolovoz 2018: Volim antiku, more manje

Ljeto je ipak obilježeno Marinom Zaninovićem. “Ilirski ratovi” njegova je knjiga kojom ga zaključujem. S Marinom sam se susreo u mojoj omiljenoj radio-emisiji “Povijest četvrtkom”. Ne jednom sam s kumom i poslovnim partnerom Stjepanom Barbarićem pretresao emisije u kojima je on gostovao. Njegov stil pripovijedanja, njegova elokvencija i gospodarenje materijom (Hrvatska i Dalmacija u vrijeme antike, osobito Ilirski konglomerat te njegovi odnosi s Grčkom i Rimom), nevjerojatni duh i talenat da ga prenese na slušatelje, obojicu nas je fascinirao. Jednostavno, kao nekom providnošću, došao je trenutak da pročitam barem jedno njegovo djelo.

Čitanje ove veličanstvene Zaninovićeve knjige, u mom slučaju, preraslo je doslovce u materijalizaciju. Čitajući o Farosu, hodao sam po njemu. Na relaciji Jelsa – Starigrad – Hvar, gdje sam ljetovao, gotovo sam se osjećao kao lik iz knjige o Ilirima, svakodnevno gazeći Chore drevnog farskog polisa. Hvala ti, Marine.

Rujan 2018: Vino obožavam

Pri kraju ovoga dnevnika ne mogu odoliti a da vas ne zapitam: Jeste li ikada doživjeli da se vozite autom a da vam prijatelj čita odabrane pasuse iz posebne knjige? Na relaciji Mostar – Zadar, prigodom odlaska na poslovni sastanak imao sam zadovoljstvo uživati u knjizi Bele Hamvasa “Filozofija vina”.

Ne trebam isticati da sve, već navedene naslove, ujedno i preporučam da pročitate. “Filozofiju vina” osobito. Mala je to, ali izuzetna knjižica, a za kraj ću biti slobodan citirati jedan mali pasus:

“… Hibridno grožđe, i od njega pripravljeno jetko i smrdljivo vino, nije ništa drugo do nespretno isprobavanje kako bi on, đavao, napravio vino. Nikad od toga neuspjeliji pokušaj! Hibridno vino je piće puritanaca, pijetista, usidjelica, neženja, grabljivaca, škrtaca, zavidnika i podlaca. Kada mu zdrav čovjek osjeti miris, čepi nos, kada ga okusi, izbezumljeno počinje pljuvati i dere se dok ne ispere usta nekakvim normalnim pićem…”

Kraj 2018: Bez stećaka ne mogu, čovjek sam prošlosti

Moram završiti mada niti izbliza nisam uspio izreći što sam naumio. Pročišćen od zagađenja virtualnog svijeta, ipak sam dvije tisuće osamnaestu uspio doživjeti nešto aktualnije. U mom čitateljskom dnevniku naveo sam nekoliko naslova, šta da kažem, izrazito subjektivno. Bilo ih je još… na desetine. Zato, vjerujte mi, ako isključite wireless, to se i vama može desiti. Za kraj vam preporučam dvije stvari:

Prva je da pročitate najnoviji rad o stećcima Miroslava Palamete “Reljefni prikazi kola na stećcima” (Hercegovina, časopis za kulturno i povijesno nasljeđe, 4-2018). Iako, po mom mišljenju, o stećcima do danas ima malo literature i vidljiv je nesklad između njihovog “zvaničnog” značaja s jedne i siromaštva aktivnosti oko njihovog izučavanja i promicanja s druge strane; tim prije trebate pročitati ovaj hrabri znanstveni ogled. O tzv. kolu na stećcima do sada nije napisano gotovo ništa suvislo i pogotovo argumentirano.

Druga preporuka je da ne čitate samo i isključivo. Otiđite, posjetite neku nekropolu na kojoj niste bili nikada. Doživite prošlost ili čak: pokušajte se vratiti u srednji vijek. I to je moguće. Jedanaestog listopada 2018. zajedno s prijateljima, Nikolom i Miroslavom, i sâm sam se uvjerio, prilikom posjete nekropoli Police na planini Visočici. Iza sebe, toga dana, ostavili smo Konjic, Boračko jezero, Glavatičevo, Bjelimiće… gustu maglu koja se mogla rezati nožem. Ipak, negdje iznad 1.200 m (n. v.) izronili smo u vedri sunčani, planinski dan. Takve stvari možete osjetiti samo s povratkom u prošlost. Moguće je da su jedino takve stvari bolje od čitanja, ili možda… Takve stvari su bolje uz čitanje.

P.S. Ne tako davno, u Stocu je živio čovjek, meni vrlo blizak, mada ga nisam osobno nikada upoznao. Lazar Raguž-Gunjinović, otac moga rođaka i prijatelja Nikole. Bio je mudar i razborit, a kakav bi i bio hercegovački seljak koji se naživio, svašta vidjevši i doživjevši. Volim citirati jedan njegov termin: “Najlon vremena”. Ja sam ga shvatio kao vrijeme koje čovjek doživi, bez svoje želje, nemoćan da i na što utiče ili čak promijeni. Vrijeme u kojem mu ostaje samo trpjeti. Doživimo ga svi, kad-tad, dodao bih.