Foto: Novi.ba

“Da ne bi nedelje dosadne bile, dan za spavače tužnoga lika, u pomoć evo TV sile i Nedeljnog zabavnika.” Teško da ćete naći ikoga iz generacije koja je odrastala osamdesetih a da napamet ne zna uvodnu špicu omiljene dječije emisije. Živote tih, danas sredovječnih ljudi obilježile su emisije poput Nedeljnog zabavnika ili Muzičkog tobogana. Autor i voditelj potonje je čuveni Minja Subota, sad u poodmaklim osamdesetim godinama, i dalje neuništive energije, ali s jasnom spoznajom da se vremena Muzičkog tobogana neće ponoviti.

“Mislim da su posljednje što bi trebalo da strada dječiji programi, koji su takvi kakvi jesu. Danas imamo puno televizijskih kanala i nemamo te programe. Kada pogledamo šta se dešava na komercijalnim stanicama – njih to praktički ne interesuje jer je to samo trošak i veliki rizik. Postavlja se pitanje zašto su dobili frekvencije koje su nacionalno dobro svake države. I frekvencije nose obavezu koja bi zakonski trebala da ih obaveže na programe: dječije, obrazovne, dokumentarne”, kazao je Minja Subota prije pet godina, na debati posvećenoj dječijim programima u Tuzli, a njegove riječi prenio je portal Radio Sarajeva.

Postoje utvrđena pravila evrovizijskog televizijskog sistema i prema njima svaka javna televizija, odnosno javni servis, treba program za djecu “skrojiti” prema dječijim potrebama i omogućiti da im bude dostupan. BBC, kao uzor javnim servisima, sedmično emituje 25 sati dječijeg programa. “HRT, recimo, ima dobrih 23 sata, mislim da je RTS vrlo blizu, s preko 20 sati, a isto tako BHT1: trenutno smo tu negdje oko 20 sati. Pitanje koje se sad postavlja je kakvog su kvaliteta ti programi i da li su premijerni. Na BBC-ju su, naravno, premijerni i vrhunskog kvaliteta”, kazala je Maja Anzulović, urednica Dječijeg programa BHT1, na istom skupu.

Sodoma i Gomora umjesto Nedeljnog zabavnika

Odrastanje u nekom drugom vremenu izaziva nostalgiju koja je najčešće vidljiva na YouTubeu: tamo se uploaduju dječije emisije iz svih TV centara nekadašnje Jugoslavije i započinju rasprave o tome koja je bila najbolja. Gledatelji, danas rasuti po svijetu, prisjećaju se kakvu su im radost donosile te emisije. I obično žale današnje generacije koje nemaju ono što su imali oni. “Ovo fali današnjoj deci, a ne sodoma i gomora u vidu rijalitija”, komentar je jednog od predstavnika generacije osamdesetih.

Jednom je neko na BHT1 pokušao izračunati koliko bi koštalo ponovno snimanje Nedeljnog zabavnika. I, prema onome što je tada u Tuzli iznijela Maja Anzulović, cifre su bile porazne. “Ovaj serijal sada bi koštao preko milion maraka. Snimanje Nedeljnog zabavnika odvijalo se sa dva reditelja, snimalo se paralelno u velikom studiju A, te u Jagomiru, velikom filmskom studiju, koji je izgorio. To su bile ogromne scenografije, u taj posao bio je uključen Baletski studio Narodnog pozorišta. Kostime je radila Vanja Popović. Sve to je strahovito koštalo. Gosti su se dovodili iz cijele Jugoslavije. Timothy Byford je pisao, on i njegova supruga Mila, šest mjeseci scenarij za devet epizoda, a onda je i snimanje trajalo šest mjeseci. Sad možete zamisliti kad je jedna takva država stajala iza svog javnog servisa i iza takvog jednog programa”, ispričala je Anzulović.

Valja podsjetiti da je Timothy John Byford Britanac koji je karijeru počeo na BBC-ju, a selidbom u Jugoslaviju nastavio je na Televiziji Beograd i Televiziji Sarajevo. Preminuo je prije skoro dvije godine u Beogradu, ostavivši za sobom generacije zahvalne djece, danas odraslih ljudi, koji su zauvijek obilježeni serijama čiji su koncepti nastajali u njegovoj glavi. Plodonosni autor Byford osmislio je svojevremeno i emisiju Otvori prozor na Televiziji Sarajevo, uz koju su djeca  slušala basne, učila slova i zabavljala se. Serija se počela prikazivati 1990. godine.

Televizijski javni servis koji grca u finansijskim poteškoćama teško bi se mogao upustiti u poduhvat poput novog snimanja Nedeljnog zabavnika. Prisjetimo se te kultne emisije: četiri voditelja – Seid Memić Vajta, Rusmir Agačević Rus, Slavko Štimac i Zijah Sokolović – “vedrila su i oblačila” televizijskim prostorom. Nedeljni zabavnik bio je emisija koja je s festivala širom Evrope donosila samo nagrade za kvalitet. Ne možemo zaboraviti ni ostale dječije emisije koje su educirale, zabavljale, nasmijavale sve nas tokom sedamdesetih i osamdesetih, pa i početkom devedesetih. Kocka, kocka, kockica bila je kultna  emisija za djecu predškolskog uzrasta koju je od 1974. počela emitirati Televizija Beograd. Njezin voditelj Branko Milićević, poznatiji kao Branko Kockica, bio je neka vrsta odgajatelja djeci koja su učestvovala u snimanju, a kolektivni uzvik po kojem su se prepoznavali bio je “tatatatira!”. Njegov cilj bio je da kroz igru dođe do što više odgovora na maštovita dječija pitanja. Kocka, kocka, kockica emitirana je sve do 1993., a onda ponovno i 2005. Ukupno je snimljeno više od 250 epizoda. Milićević je u jednom intervjuu priznao da ne bi ponovno radio emisiju jer smatra da bi taj pokušaj bio uzaludan.

I šta onda da radimo sa sjećanjima na emisije kao što su Varošarije, Tragom ptice Dodo, Satričići, Kolariću Paniću, Poštanski sandučić, Šta bi bilo kad bi bilo, Fazoni i fore, Poletarac, Laku noć, deco, Memoari porodice Milić…? Ko bi zaboravio emisije poput Znaka ili Mak i Zak, na kojoj je radio i reditelj Dejan Radonić, koji je danas na FTV-u. Iza njega su na stotine projekata u nekadašnjem Dječijem programu. “Ta redakcija nekad je bila bitna kao i Informativni ili Zabavno-revijalni program i okupljala je tim koji je živio za Dječiji program. Za potrebe dječijih emisija, uvijek su angažovani stručnjaci: ako se spominje geografija, konsultant bi bio profesor geografije”, prisjeća se Radonić. Dječiji programi prije rata bili su standardizirani, cijeli tim bi se brinuo da ponuđeni sadržaj djeci bude zabavan, ali ima i edukativnu ulogu. Danas se, smatra Radonić, govoreći o medijskoj situaciji u BiH i dječijim programima, pažnja obraća samo na sponzore i minutažu. “Dječiji program nekad su se pravili po skali godina, svaki sadržaj je imao svoju publiku, a danas je to nekakav potcjenjivački odnos. Trebate samo pogledati dječije emisije danas na HRT-u ili RAI-ju, takve smo mi nekad pravili. Ljestvice su se podizale, a ne spuštale”, zaključuje.

I stvarno, televizijski programi, uključujući i dječije, danas jesu ogledalo društva nesretno zaustavljenog u tranziciji. Televizijske stanice opterećene su izvještajima o gledanosti, pa se forsira ono što, valjda, prolazi: vijesti, rijalitiji, sapunice, filmovi koji ne koštaju puno, ali podrazumijevaju gledanost. I sve se svodi na argument: “To publika traži”.

Ništa bez novca

Jedan od najpoznatijih reditelja i snimatelja nekadašnje Televizije Sarajevo, a kasnije i BHT1, sad u penziji, Slaviša Mašić, kaže nam kako danas ne prati dječije programe na TV stanicama, ali da je činjenica da postoji dosta tih sadržaja, kako kod nas, tako i na stranim kanalima. “Ipak, bojim se da je novac presudan kad je u pitanju kreacija takvih programa. Posljednja kvalitetna emisija koju smo mi radili bila je Najljepše priče klasične starine; postojali su svi profesionalni elementi za taj sadržaj i nakon toga nije napravljen niti jedan dječiji program na tom nivou. I danas se to ponekad reprizira i vidite da se radi o kvalitetnom sadržaju u svakom smislu”, kaže Mašić.

On smatra da je napravljen i propust u smislu razvoja određenih profesija, poput pisaca scenarija za TV programe. “Sve se svelo na to da oni koji tamo rade moraju sami smišljati te scenarije jer nemaju novaca da nekog angažuju. Ne govorimo o velikom novcu, ali ako to godinama ne razvijate, onda imate problem. Ne navikavate ljude sa strane da rade za televiziju i onda ih gubite. Danas se dječiji programi prave po principu ‘snađimo se’. Bojim se da je tu svako kreativno razmišljanje zaustavljeno, sve je ograničeno, tako da sad, i kad bi došao neki novac, ne znam da li bi ljudi umjeli s njim raspolagati”, zaključuje Mašić.

Urednik Redakcije programa za djecu i mlade na Federalnoj televiziji, Boris Šiber, govoreći o programima Javnog servisa nekada i danas, kaže kako su, nažalost, kada je u pitanju TV produkcija dječijih programa, “dobra stara vremena iza nas”. “Surova realnost ispunjena raznoraznim indijskim, turskim, meksičkim i inim serijama naša je svakodnevnica.” Ideja za kvalitetan obrazovni program ima napretek, smatra Šiber, ali su trenutni budžeti nedovoljni za njihovu proizvodnju. “Molim vas da obratite pažnju na odjavne špice serijala poput Nedeljnog zabavnika ili Nevena – naši budžeti nisu ni blizu tih produkcija, pa ni za to da samo platimo stručne saradnike i glumce koji su učestvovali u tim serijalima a bili su ‘krema’ jugoslavenskog glumišta. Kada bi politika dozvolila punu saradnju svih emitera Javnog servisa, mislim da bi se našlo dovoljno sredstava, kao i stručnih lica, za proizvodnju vrhunskog obrazovnog i zabavnog programa za najmlađe. Ali, dok imamo tri različite istorije/historije/histerije i dok nas politika dijeli i udaljava, morat ćemo još sačekati”, govori Šiber.

U pismenom odgovoru dostavljenom autoru ovog teksta, Šiber navodi kako je evidentno da se politika odnosi prema Javnom servisu maćehinski. Dovoljan je, kako kaže, podatak o sve manjoj naplati pretplate, koja direktno utiče na količinu i kvalitet programa. “Kolege sa BHT-a i RTRS-a više su nego raspoloženi za saradnju. Roditelji trebaju zahtijevati i uticati na vladajuće stranke, kao i na nas javne emitere, da se u potpunosti ispune ciljevi i zadaci Javnog servisa.” Zakon je jasan: “Najmanje 6% sedmičnog programa javne televizijske stanice će se sastojati od dječijeg programa sa obrazovnom ili instruktivnom namjenom.”

Edukacija djece

U saradnji s nevladinim organizacijama poput NVO “Genesis Project” iz Banje Luke, koja je, kako kaže Šiber, u programu bila zastupljena sa serijalima za djecu Šumska škola i Čiji su anđeli, te organizacijama poput UNICEF-a, s kojim su sva tri emitera Javnog servisa zajedno realizirala serijal Govorimo o mogućnostima, usmjeren ka podizanju svijesti javnosti o djeci s invaliditetom, nastoji se iskoristiti potencijal stručnjaka koji se bave problematikom i edukacijom djece. Djecu treba, zaključuje Šiber, učiti kako da misle, a ne šta da misle. “Jedino ispravno odgojena i školovana djeca mogu našu domovinu učiniti najljepšim mjestom za život, a narodna poslovica kaže ‘Kako siješ, tako žanješ’. Tu bi jednu od odlučujućih uloga trebali odigrati prosvjetni radnici i Javni servis.”

Šta je onda danas alternativa dječijem programu na ovdašnjim stanicama? Jesu li to društvene mreže, YouTube kanali na kojima se mogu, kako smo već rekli, pronaći skoro sve nekadašnje dječije emisije i serije, ali i bezbroj stranih sadržaja tog tipa? Jedna od takvih, u ruskoj produkciji, zaludjela je mališane širom svijeta: Maša i Medvjed je ruski 3D digitalni crtani film u nastavcima koji prikazuje avanture simpatične djevojčice i medvjeda s kojim se sprijatelji. Svaka nova epizoda u svega nekoliko sati zabilježi milion pregleda, a jedna od njih pogledana je više od milijardu puta, te se svrstala među 20 videozapisa kojim je to uspjelo od kada postoji videoservis YouTube.

U domaćoj proizvodnji, kako navodi tekst objavljen 2011. na portalu Školegijum, kad su dječiji programi u pitanju, gledamo različite sadržaje. Na državnom TV kanalu (BHT1), dječiji i omladinski program, navodi Školegijum, uglavnom je sastavljen od emisija prilagođenih uzrastu do 13 ili 14 godina, a i te emisije su zabavnog karaktera (Be Ha Te Bebe, BeHaTeens, Nema problema), pa se čak i reprizira emisija iz 1982. godine, Nedeljni zabavnik. Na Hayatu od maja 2014. postoji poseban kanal, Hayatovci, namijenjen djeci uzrasta do 12 godina. Programski sadržaj Hayatovaca čine crtani filmovi, u kombinaciji s edukativnim sadržajima. Kike tike tačke je hvale vrijedna dječija emisija urednika i voditelja Mirsada Abdagića Kiketa, u kojoj, osim djece, gostuju i poznate ličnosti. Jedan od sadržaja je kviz, kao i rubrika Oni dolaze, posvećena talentiranoj djeci. Kike kaže: “Sve radim sam, od pripreme do realizacije emisije, a supruga mi pomaže. Ne može se povući paralela između dječijih programa nekad i sad, jer je zemlja bila bogatija i prije se ulagalo u dječiji program. Prije je bilo važno obrazovanje djece, a i školstvo nam je bilo bolje. Sad niko ne ulaže u taj program jer ga smatraju viškom i potpuno nekomercijalnim. Ja sve pripremam sam, ulažem novac u spotove i studio. Odrastao sam i ja u vrijeme Branka Kockice i Minje Subote i ne slažem se da su bili bolji od nas – samo je iza njih stajao sistem.”

Najpoznatiji sarajevski Djed Mraz i poznati lik iz dječijih emisija, Mladen Jeličić Troko, i sam je ogorčen današnjom situacijom. “Jedna u nizu katastrofa koje su zahvatile BiH nakon agresije je nedvojbeno i uređivački koncept BHT1 i FTV-a. Televizija Sarajevo je u prijeratnom periodu bila poznata i cijenjena po broju i kvalitetu dječijeg programa. O crtanim filmovima koji se danas emitiraju, prepunim nasilja i lošeg, jeftinog sadržaja, da i ne govorim. Po mom skromnom uvjerenju kao čovjeka koji se bavi edukacijom mladih tek nekih pedesetak godina, meni se plače. Pa postoji li svetija dužnost i pametnije uložen novac od onog za edukaciju? Često me sramota najmlađeg naraštaja na kojim se sadržajima odgajaju”, kaže nam Jeličić, koji se u poslanom odgovoru potpisuje kao očajni Bosanac Troko.

Ako je moguće povući paralelu između nekad i sad, vjerovatno bi prevagnula odrednica “nekad”. Istina, danas imate daleko veći izbor TV kanala i stranih programa lako dostupnih na internetu. Da li je to prava supstitucija za kvalitet koji smo nekada imali – prosudite sami.