Foto: Analiziraj.ba

U životu nisam pročitala više od tri rečenice Mustafe Busuladžića. One tri koje su, vjerovatno, svi već čuli, ili pročitali:  1) “Kod nas su se ljudi borili protiv Židova i njihovih špekulacija, protiv njihovih prevara i izrabljivanja. 2) “Njih je nestalo iz čaršije, ali je u čaršiji ostao židovski duh špekulacije, podvaljivanja i nabijanja cijena i lihvarenja u tolikoj mjeri da pokvarenost sitnih trgovaca, bez obzira na vjeru, zasjenjuje rad nestalih Židova.” 3) “Nakon teških i skupo plaćenih iskustava prošlosti ne smijemo se uspavljivati trabunjanjima moderne žene koja zahtjeva ista prava kao i muškarac, zaboravljajući duboke  duševne razlike koje je dijele od muškarca.”

Bio rod – ne bio,  nisam se nikad mogla natjerati da pročitam četvrtu. Meni su i ove tri bile sasvim dovoljne da zaključim da se radi o antisemiti, muškom šovinisti i fanatiku čija mi trabunjanja nanose duboku duševnu bol, i zbog toga na njih više ne želim trošiti vrijeme.

Damira Nikšića sam čitala i slušala. Oduševljeno. Gotovo fanatično. Zasipala sam linkovima njegovih vlogova i blogova svoju FB stranicu i inboxe svojih prijatelja kad god nisam imala dovoljno vremena, ili kuveta da jasno artikulišem svoja demokratsko-socijalistička, ili socijalističko-demokratska uvjerenja – ovisno sa koje se strane Atlantika u tom trenutku nalazila.

I glasala sam za njega dva puta, najprije na lokalnim, a onda i na ovim posljednjim općim izborima u Bosni i Hercegovini.

A onda je Nikšić u subotu naveče u vlogovima koje sam pomno pratila, neke ljude nazvao ‘prdonjama’, a neke druge u toku sjedinice GO SDP-a nazvao drugim pogrdnim imenima, i ja sam nakon toga prestala da ga pratim na Facebooku i YouTubeu. Nisam više mogla. Bila sam zaprepaštena. Osjećala sam duboku duševnu bol  i na njegova video-javljanja nisam više željela trošiti vrijeme.

Ipak, s nestrpljenjem sam očekivala kada će se moj izabrani zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo, oglasiti na svom blogu i objasniti svoju retoriku i svoje ponašanje. I oglasio se. Napisao je tekst pod naslovom Tuzla Tuzlacima koji je započeo ovako: “Ruralna Tuzla“ je opkolila i zarobila “urbanu Tuzlu”. To je Tuzlacima posve jasno. I nije to slučaj samo sa Tuzlom.”

I tu sam stala. Glasala za njega– ne glasala,  nisam se mogla natjerati da pročitam četvrtu rečenicu. Meni su i ove tri bile sasvim dovoljne da zaključim da se radi o nekom ko zastupa ideju urbane supremacije i vrši segregaciju ljudi, prema, samo njemu poznatim kriterijima, na one “urbane“ i  one “ruralne“,  pri čemu ovi prvi imaju biti “pravi“ ljudi (čitaj: Tuzlaci, Sarajlije), dok su ovi drugi,  na nekom politički motivisanom, prijekom (Nikšićevom naravi) motivisanom sudu,  promptno proglašeni“krivim”.

Ja sasvim sigurno na slijedećim izborima neću glasati za Damira Nikšića, niti ikog od njegovih sljedbenika, ma koliko u nazivu njegove partije, ili krila bude atributa milih  mom uhu i političkom uvjerenju.

Strah me je, naime, da bi mogli da pobjede, nakon čega bi, u stilu ‘pravog’ ‘urbanog’ moralizatora, on napisao nešto, u stilu:

“Kod nas su se ljudi borili protiv ruralaca i njihovih špekulacija, protiv njihovih prevara i izrabljivanja. Njih je nestalo iz čaršije, ali je u čaršiji ostao ruralni duh špekulacije, podvaljivanja i nabijanja cijena i lihvarenja u tolikoj mjeri da pokvarenost sitnih trgovaca, bez obzira što su urbani , zasjenjuje rad nestalih ruralaca.”

Zvuči isto kao ON, zar ne?