Foto: Igor Soban/PIXSELL

Bio je to istinski fascinantan primjer sprege medija, organa represije i budnih građana: od časa kad je iz Zagreba stigla vijest pod naslovom “Na novom spomeniku Franji Tuđmanu ‘osvanuo’ srp i čekić”, do one naslovljene “Ovo je vandal koji je išarao Tuđmanov spomenik – policija ga je pronašla jučer, noć je proveo u pritvoru”, prošlo je dvanaest dana ispunjenih dinamikom i efikasnošću koju nitko od pobrojanih na početku rečenice nije iskazao kad je trebalo hvatati hrvatske ratne zločince ili privatizacijske profitere.

Nekoliko dana nakon “počinjenja djela”, policija je medijima dostavila snimke nadzornih kamera na kojima se vidi lice mlađeg muškarca. Ispod njih, bio je tekst tjeralice sastavljen u Policijskoj upravi zagrebačkoj: “Na fotografiji je muškarac kojeg potražujemo, a za kojeg se pretpostavlja da raspolaže saznanjima o navedenom kaznenom djelu. Radi se o muškarcu starosti 25 do 30 godina, visine oko 175-185 centimetara, srednje tjelesne građe, svjetlije smeđe kose srednje dužine svezane u rep i svjetlije puti”, precizno su opisali. “Navedeno kazneno djelo” bilo je, dakako, šaranje po postolju Tuđmanova spomenika kvalificirano kao “oštećenje tuđe stvari”, za što počinitelju prijete dvije godine zatvora.

Nakon objave fotografije sve je išlo kao pjesma. Svjesni su građani, zainteresirani za obranu spomeničkog integriteta mrtvog diktatora, hitro pomogli u otkrivanju “počinitelja” i on je u kratkom roku pospremljen u pritvor. “Vandal” se, doznali smo, zove Filip Drača, a u jednom od ne baš brojnih medijskih istupa, izgovorio je nekoliko zdravorazumskih rečenica: “Svoj čin ne shvaćam jako ozbiljno i komično mi je koliko je odjeknuo. Nisam očekivao medijsku hajku, ali što je, tu je. Ne mogu se sad, poput desničarskih kukavica, povući u mišju rupu samo zato jer me je javnost malo razotkrila.”

Možeš se hvaliti da si ustaša

Po prilici mjesec dana nakon što je išaran spomenik koji nije trebao biti ni podignut, iz Zadra je stigla informacija o žigosanju učenice Ekonomsko-birotehničke škole. Slučaj je medijski još uvijek ne samo živ nego i vrlo nestašan: prvo je objavljeno da je neimenovani petnaestogodišnjak na školskom satu žigosao neimenovanu vršnjakinju utisnuvši joj slovo “U” uz komentar “sad imaš tetovažu i možeš se hvaliti da si ustaša”, a zatim je isto uradio još jednom učeniku. Ubrzo se oglasio Adem Shala, otac žigosane djevojke. Medijima je otkrio da mu kćer prima prijetnje: “Nazvala me i kaže kako su joj rekli da ne smije nikom ništa prijaviti, rekla je da ne smije izaći iz škole. Idem prvo u školu i prema policiji”, izjavio je N1 televiziji.

Koji dan kasnije stigle su informacije iz kojih se može zaključiti kako žrtvi žigosanja ustaštvo baš i nije antipatično. Navodno je na Facebooku dijelila fotografije na kojima je u majici s ustaškim simbolima, a njezina neimenovana poznanica posvjedočila je novinarima kako ju je često viđala “u ustaškim majicama”.

U ovom času, dakle, ne znamo je li normalna petnaestogodišnjakinja žrtva ustašiziranog vršnjaka ili je nervozni i agresivni petnaestogodišnjak žigosao ustašiziranu školsku kolegicu ili su, pak, oboje zaljubljeni u ustašku simboliku, no sigurno je da su nadležni od početka učinili sve što su mogli da minoriziraju incident. Najveće napore na tom planu poduzeo je Josip Dragić, ravnatelj škole. Novinarima se prvo požalio na učenike “s posebnim programima” koji pohađaju školu, pa je nastavio: “Nije to neko posebno teško djelo… Pozvao sam cijeli razred i počinitelj djela je došao s njima. Ispričali su se, rukovali, pozdravili i rekli da je to bila samo dječja igra. Počinitelj je to učinio sa zagrijanim upaljačem, ne daj bože nečim baš za žigosanje… Obični zagrijani upaljač je naslonio jednoj učenici na rame i jednom učeniku na vrat”, trudio se objasniti Dragić.

Uz sve objektivne razlike između dvaju slučajeva – u jednom su akteri punoljetni, štoviše, jedan je posthumno nezasluženo pretvoren u spomenik, a u drugom su maloljetni, u jednom je omraženi simbol našaran na spomeničkom postolju, a u drugom je sve omiljeniji znak utisnut u kožu – godine života u Hrvatskoj učinile su nas krajnje skeptičnima prema procjenama nadležnih, njihovoj objektivnosti i motivima.

Žigosanje ustaškim simbolima, sasvim neovisno o afinitetima počinitelja i žrtve, po svakom je kriteriju ozbiljnije i zlogukije djelo od šaranja po spomeniku Tuđmanu, kao što je i financiranje, podizanje te otkrivanje tog spomenika neusporedivo veći vandalski čin od onog što je učinio Drača.

Ali od države opterećene brojnim Tuđmanovim spomenicima i ne treba očekivati ništa osim legalizacije nejednakosti, progona simbola jednakosti i afirmacije mržnje.