Foto: Krupljani.ba

3. februar 2019. Napomena čitatelju: Kada su me kolege zamolile da napravim dnevnik čitanja, javile su mi se dvije dileme: prva je bila zapitanost imam li uopće smjelosti upustiti se u preporuku nekih naslova potencijalnim čitateljima ovog dnevnika, budući da nisam kompetentan književni kritičar, nego tek pasionirana čitateljica najrazličitijih knjiga i autora, dok se druga odnosila na to kako u nekoliko dnevničkih zapisa opisati vlastito čitalačko iskustvo. Odlučila sam, stoga, osvijestiti i iznijeti neke od osobnih čitalačkih navika i uz njih i neke od osobnih preporuka za čitanje. „Reci mi šta čitaš, pa ću ti reći ko si“, kazao je Francois Mauriac. Evo, dakle, ko sam ja u februaru 2019.

4. februar 2019. „Knjigovanje“

Smatraju me teškom i zahtjevnom čitateljicom. Ne u pogledu sadržaja knjiga, jer moja prirođena upornost i neodustajanje od onoga što započnem, taman mi se o glavu obilo, manifestuju se i u samom čitanju, te sam se s mnogim knjigama „izborila“ do kraja i onda kada sam već na desetoj stranici shvatila da nisu za mene ili ne ispunjavaju očekivanja. No, zahtjevna sam kad je riječ o uslovima i okolnostima u kojima čitam, načinu na koji se odnosim prema knjigama koje čitam, ali i izboru ljudi s kojima o njima diskutujem ili ih preporučujem. Prije svega, nikad ne čitam knjige koje su in, barem ne u trenutku kad ih svi čitaju. Tako me Millennium trilogija Stiega Larssona zaobišla one godine kad su svi samo o tim knjigama govorili; štaviše, ljudi su i filmove odgledali kad su ti naslovi došli u moje ruke i na moju reading listu. Coelho me zaobišao sasvim, iako valjda nema javne osobe da su je nekad u nekoj anketi upitali za omiljenog autora a da ga nije spomenula. I domaće autore čim krenu da hvale po svim osnovama i svim medijima, stavim „na čekanje“ dok ih ne pročita i ne preporuči neko sličnog čitalačkog ukusa kome vjerujem. Isto danas vrijedi i za Elenu Ferrante i četiri njezina, sad već ne tako nova naslova, prevedena kod nas. Veliki broj ljudi koje znam i čije preporuke cijenim već diskutuje o četvrtom nastavku i preporučuje ga, pa evo ovdje javno priznajem ono što nisam u internim razgovorima o knjigama i književnosti: ja sam tek započela druženje s Genijalnom prijateljicom. Glavni razlog za to ogleda se ponajviše u činjenici da uz tu knjigu imam još najmanje tri koje čitam paralelno i najmanje još deset koje sam kupila, ali još nisam počela čitati. Jedna od njih je Ovo su imena Tommyja Wieringe, koju sam ovih dana donijela kući nakon što sam na povratku s posla ispred knjižare srela dragog prijatelja koji je rekao: „Ne znam šta čitaš trenutno, ali sve ostavi, ovo moraš odmah!“, uveo me u knjižaru, kupio mi knjigu i ispratio riječima: „Sutra uzmi slobodan dan i čitaj.“ Nažalost, od slobodnog dana nema ništa (mada bi doista bilo sjajno kada bi se umjesto „bolovanja“ moglo uzimati „knjigovanje“), te sam o Wieringi saznala tek da je holandski autor, čije su knjige objavljene u više od petnaest zemalja, a o knjizi Ovo su imena onoliko koliko stoji u preporuci za čitanje na koricama, a koja kaže da je riječ o romanu sa dvije priče: jedna o policajcu koji istražuje svoje porijeklo, i druga o izbjeglicama i njihovom lutanju kroz neplodan i pust krajolik. Kako se priče isprepliću i kako će mi se dopasti upoznavanje s ovim, za mene novim autorom, vidjet ćemo.

5. februar 2019. Knjige “za uvijek“

Još jedna moja navika jeste da knjige čitam potpuno fokusirana na njihov sadržaj, dakle ne usput u autobusima, avionima, čekaonicama i drugim mjestima na kojima nam prođu dragocjene minute života koje sasvim ima smisla oplemeniti lijepom riječju i efektnim rečenicama dragih i dobrih pisaca. No, ja to, eto, ne činim. Meni je za čitanje potrebno mirno popodne, lijep prostor, čaj i čokolada, pa vrlo često kad vidim neku knjigu tačno mogu da osvijestim momenat i okolnosti u kojima sam je čitala. Tako su mi složeni brojni naslovi i u kućnoj biblioteci: knjige pročitane u Mostaru na +40 u hladu pod smokvom, knjige za sarajevske magle, knjige za odmor nakon pisanja mojih stručnih knjiga i tekstova, knjige za čitati pred spavanje i knjige „za uvijek“. Ovih „za uvijek“, naravno, nema mnogo, a primijetila sam i da ih nerijetko imam u nekoliko primjeraka kako bih ih mogla ne samo preporučiti za čitanje nego i pokloniti ljudima koje volim. Druga bitna odrednica tih knjiga „za uvijek“ je da su ih uglavnom pisali ljudi koje poznajem ili sam poznavala i koje volim. Sreća je poznavati pisca. A još veća poznavati dobrog pisca. Preporučiti neku njegovu knjigu veliki je kompliment. Ne piscu, nego onome kome ga preporučuješ. Time mu zapravo šalješ poruku da ga prepoznaješ kao nekog svog, nekog s kim si spreman dijeliti lijepe riječi, dobre emocije, ideje, i da ti je važan kao i onaj na čiju mu knjigu skrećeš pažnju. Ja sam se, tako, napoklanjala Elijahove stolice Igora Štiksa (veliku mi je sreću učinila Ellen Elias Bursac prijevodom na engleski jezik, što je omogućilo da The Judgment of Richard Richter, kako glasi naslov tog izdanja, poklonim nekim dragim ljudima izvan našeg govornog područja), Sarajevo za početnike Ozrena Kebe u prijevodu Amire Sadiković na engleski jezik nosila sam, evo izbrojah, na tri različita kontinenta dosad, a onaj kome obećam testamentom ostaviti kompletan opus Miljenka Jergovića i Vladimira Arsenijevića može biti siguran da veći izraz ljubavi od mene doživjeti ne može. No, možda jedna od meni najvažnijih knjiga „za uvijek“ (dakle, za vratiti joj se bezbroj puta i opet u njoj naći nešto za razmisliti ili za zamisliti se) jeste Tajna džema od malina, Karima Zaimovića. Može li neko biti jedan od najvećih pisaca a da je živio tek 24 godine? Ako mene pitate, apsolutno. Trebate li dokaz, evo jednoga: „Koliko puta ste poželjeli da vas nema, da izmaknete tuđim pogledima, da bar za tren budete skriveni od tuđih razmišljanja i sudova? Koliko ste puta, dakle, poželjeli da budete nevidljivi, dostupni i spoznatljivi samo sebi? Nevidljivost, fantazija rasplamtjele mašte, nevidljivost kao jeftina dosjetka iz starih naučno-fantastičnih i horor filmova. I tu se stvar završava. Svijet, i mi u njemu, uvijek će ostati vidljiv, možda i previše vidljiv, i dok se probijamo kroz njegovu iritirajuću očitost, samo ponekad pomislit ćemo kako bi dobro bilo biti nevidljiv.“ Ovakve rečenice, bez sumnje, pišu samo najveći.

6. februar 2019. Čitanje naglas i označavanje citata

Jednom od najvećih prednosti Facebooka (kao društvene mreže namijenjene gubljenju vremena i iscrpljivanju u diskusijama s nepoznatim) smatram mogućnost da korisnik označi koju knjigu čita u nekom trenutku. Osim što sam tako doznala za nekoliko izvrsnih naslova (kao što su Komo Srđana Valjarevića i Ja mrzim internet Jaretta Kobeka), ova mi je platforma omogućila da digitaliziram jednu od svojih čitalačkih navika, koja, moram priznati, nerijetko izluđuje ljude oko mene (nije li upravo „zadaća“ društvenih mreža da ono čime smo nekada smarali tek ljude iz najbližeg okruženja sada primijenimo na sve virtualne znance i neznance?), a odnosi se na čitanje naglas rečenica kojima sam u nekoj knjizi impresionirana i pojašnjavanje prijateljima zašto te rečenice smatram sjajnim, što nerijetko otvori ozbiljne diskusije i analize. Otkako sam istu naviku prenijela na društvene mreže, ne samo da sam si priuštila niz rasprava o nekim citatima (ne dijelim, naime, memes sa općepoznatim Selimovićevim i Andrićevim mislima, nego najčešće fotografije stranice knjige koju u tom trenutku čitam i na kojoj se nalazi nešto što mi se učinilo važnim) nego sam i kreirala pozamašnu arhivu sjajnih misli i lijepih riječi na vlastitom FB profilu. Jedna od posljedica ove nove navike je i nešto manji broj podvučenih citata i velikih plavih uskličnika na marginama pročitanih stranica, zbog kojih su se do sada ljudi sa kojima dijelim knjige utrkivali da ih pročitaju prije mene kako bi izbjegli da ih moje oznake usmjeravaju ili ometaju tokom čitanja. Od jednog sam, pak, prijatelja dobila možda i najljepši kompliment nakon što mi je vratio posuđenu knjigu: „Meni su neke od tvojih bilješki bile zanimljivije od autorovih.“ Naravno, te bilješke niti treba da služe, niti im je svrha i namjera da impresioniraju bilo koga (ako ćemo iskreno, ne spadam ni u one koji rado posuđuju knjige, s obzirom na to da rijetko pamtim kome sam ih posudila, a sve manji broj ljudi ima manir vraćanja posuđenog, pa mi se nerijetko dešava da istu knjigu kupim više puta ne znajući kod koga je ona koju sam ranije imala). Bilješke i citati koje označavam, koje čitam naglas ili koje prepričavam u društvu neka su vrsta mog dijaloga s tekstom, s autorom, a nerijetko i odraz fascinacije i poistovjećivanja s nekom mišlju, idejom, opisom… Jedan od takvih opisa prepisujem iz knjige Tišina poraženog grada, žaleći što svoje zapitanosti i emocije prema zajedničkom nam gradu ne umijem tako savršeno sročiti kao Dragan Markovina: „Lutamo gradom, volimo ga i mrzimo, bježimo od njega pa mu se vraćamo. Nekad uživamo, nekad nas je strah. I ne znamo što smo zgriješili i čime smo zaslužili tu vječnu bol melankolije i poraza? Zašto nas je dopao Mostar?“

7. februar 2019. Bookmark i „uši“ na stranicama

Mojoj je mami rođendan sedmog februara. Ona je glavni „krivac“ za moje opsesivno skupljanje knjiga, pasionirano čitanje i „imanje mišljenja“ o svemu, bilo pročitanom ili doživljenom. Ona me čitanju naučila, u čitanje zaljubila, a na mišljenje ohrabrivala. Ono, pak, u čemu se oduvijek ne slažemo i nikad nećemo složiti je odnos prema primjerku knjige koji čitamo. Nakon njenog čitanja, knjigu možete slobodno vratiti u knjižaru jednako očuvanu kao kad ste je iz knjižare donijeli, što je, pretpostavljam, posljedica onog divnog, starog običaja čuvanja bibliotečkih primjeraka koje treba vratiti u istom stanju u kojem ste ih i uzeli, kako bi i drugi u njima na isti način uživali. Ja sam, pak, neko ko posjeduje bezmalo na stotine bookmarka ili označivača stranica, ali i dalje posljednju pročitanu stranicu označava zavrnutim krajem ili „ušima“ u knjizi, kako smo ih kao djeca zvali. To označavanje stranica, miris papira, podvučene i zavrnute stranice razlog su zbog kojeg sam se dosta teško navikla na digitalne čitače knjiga i zbog kojeg mi Kindle uglavnom služi samo za čitanje stručne literature. Beletristiku i dalje čitam u printu i vjerujem da se po tome koliko ste puta presavili neku stranicu ili izlomili hrbat knjige vidi koliko ste je pasionirano čitali. Drugi razlog što nisam veliki fan digitalnih čitača je taj što onemogućavaju dijeljenje čitalačkog iskustva s drugima, pa, recimo, u njujorškim metroima ili londonskom tubeu gotovo da više ne možete „špijunirati“ ljude i vidjeti naslove knjiga koje nose sa sobom, jer ih nose po stotine u svojim kindleima i nookovima. Meni su knjige koje sam čitala u javnosti (što je, uglavnom, na plaži, budući da, kako rekoh, rijetko čitam u javnom prijevozu) omogućile upoznavanje s nekim sjajnim ljudima, pa me tako prošlog ljeta jedna Italijanka u Puli s oduševljenjem upitala, vidjevši mi na ležaljci roman Nulti broj, da li mi u Bosni masovno čitamo Umberta Eca. Izrečenu laž u odgovoru pripisat ću dobrom PR-u za BiH koji sam učinila tom prilikom, a koji je nagrađen lijepim darom:  bookmarkom s motivima Rima od drage Veronice. Kako sama ne nosim bookmarke u knjigama, nego mi uglavnom stoje u kutiji na polici kućne biblioteke, ovu neočekivanu ljubaznost nisam mogla jednako uzvratiti, što je jedan od rijetkih trenutaka kada sam se prekorila zbog te navike zavrtanja stranica. I da, vjerovatno jedina knjiga u kojoj mi i danas stoji bookmark, iako sam je relativno davno pročitala, jesu Motivi za knjigu kajanja Dennisa Gratza. Bookmark je crveni, u obliku londonske telefonske govornice, kao podsjećanje na to da sam u jednom od meni dražih gradova, skupa s ekipom sjajnih ljudi koje sam tada upoznala, a danas ih smatram svojima, svjedočila pisanju ove odlične knjige. Kako rekoh, sreća je poznavati pisca. Još veća je kad ti je on i prijatelj.