Foto: Josip Regović/PIXSELL

Trideset i prvi januar, nesuđeni 22. rođendan Davida Dragičevića, prolazi u znaku represije kojoj se ne nazire kraj. Prošlo je tristo dana od kada grupa najodvažnijih Banjalučana svakog dana protestira, tražeći sve ono što je u ovom slučaju potrebno tražiti: hapšenje i procesuiranje ubica, odgovornost pojedinaca i organa koji su duboko involvirani u slučaj, izvinjenje medija koji su svih ovih mjeseci u službi zaštite surovih egzekutora i njihovih nalogodavaca.

Vlast je u međuvremenu primijenila oprobani sovjetski recept: prosvjedi su razbijeni silom, hapšenja ne prestaju ni mjesec dana nakon etičkog čišćenja Davidovog trga, a svaki pogrešan uzvik, kao na primjer “Pravda za Davida!”, tretira se ili kao krivično, ili kao prekršajno djelo. Nikakvog ni logičkog ni zakonskog uporišta nema za ovakav tretman, ali u tome i jeste finta – represija ne traži ni logiku ni zakon. Ona ih prezire i sankcionira. Policija, svjesna šta je uradila u borbi protiv slobodnog izražavanja i da upotreba sile traži samo jedno – još veću upotrebu sile, najavljuje nabavku konja. Zašto? Pa za konjičke trke sigurno nije, nego za razbijanje demonstracija.

Odvažnost ljudi koji nastavljaju prosvjedovati ispred hrama Hrista Spasitelja zaista je zadivljujuća. Vlast na tu hrabrost i na tu upornost ima novi, odnosno stari odgovor: ponovo su oživjele besmislene optužbe da opozicija politizira slučaj. S tim u vezi otvara se nekoliko pitanja na koje specijalne RTRS jedinice za spinovanje i fejkovanje za sada nemaju odgovor:

  1. Šta je definicija opozicije, čemu služi, čime se bavi i šta je njen zadatak?
  2. Čime će se baviti ako neće politizacijom ovog i ovakvih slučajeva, u koje je politika duboko involvirana? Bojom i čistoćom žardinjera? Brojem pregorjelih sijalica u javnoj rasvjeti? Estetikom drvoreda? Masovnim odstrelom vrana?
  3. Kako zamišljate ulogu opozicije u konkretnom slučaju? Da ostane po strani i pusti “nepolitiziranim” snagama da vode proces?

Već smo ranije istakli, pa sada ponavljamo: ako je išta, ne u tom entitetu, ne u ovoj državi, nego na kompletnoj evroazijskoj kontinentalnoj masi zaslužilo da bude politizirano, onda je to ubistvo Davida Dragičevića. Jedini način da se slučaj pomakne s mrtve tačke je da opozicija još jače i energičnije politizira ubistvo, da neprestano i odvažno insistira na pravdi, ne pitajući za žrtvu i cijenu. Postoji cijela armada Dodikovih simpatizera, što u Banjoj Luci, što u “političkom Sarajevu”, koja se zgraža nad “politizacijom od strane opozicije” a da istovremeno nikada nijedne suvisle rečenice nije izustila o zločinu struktura. Do daljnjeg ostaje neistražena politička misterija šta znači politizacija i kako ovakve spinadžije zamišljaju ponašanje i rad oporbe.

To je isti onaj intelektualni princip koji nas prati decenijama. “Ko puca, svi pucaju”,  “Odvratni su mi oni koji pucaju na grad, ali odvratni su mi i oni koji pucaju iz grada”, “Pozivamo zaraćene strane da se suzdrže od daljih dejstava”, sve su to legendarne ekvidistancirajuće floskule koje već imaju mjesto u teoriji i praksi ratnog spina. Dobile su sada i novu, mirnodopsku i banjalučku inačicu: “Davidovo ubistvo politiziraju i vlast i opozicija.”

Ajde!