Foto: Edvin Kalić

1.

Mandeljštam je napisao da je ormar s knjigama koji smo vidjeli u djetinjstvu neobično važan – da nam on određuje boju, visinu i položaj čitave svjetske književnosti.

Kada sam iznajmio svoj prvi podstanarski stan nisam imao namještaj, pa sam policu za knjige napravio sa ocem. Sklepali smo je od starih dasaka, a ja sam je prebojio u crno da bi izgledala bar donekle pristojno. Vukao sam je svuda sa sobom, po različitim podstanarskim sobama i stanovima, rasklimavala se od vucaranja pa sam je učvršćivao ekserima i dotezao šarafima. I danas je sa mnom. Ne ljulja se, težina knjiga usidrila ju je u tlo.

Od nje sam napravio verziju Mandeljštamove police. Na nju slažem samo meni najvažnije knjige, ne najdraže niti najbolje, nego one koje su izgradile moj čitalački ukus i ko zna šta su mi još učinile usput. Tu su one knjige koje su me svojevremeno uznemiravale i zbunjivale, koje su mi otkrivale nepoznato, upućivale me prema drugačijim pravcima, tjerale da se mijenjam.

Sadržaj te police je nekakav intiman autoportret, do te mjere razgaćen da mi je trenutno neugodno sasvim ga razotkriti. Ipak, tu pornografiju sam egzibicionistički postavio nasuprot ulaznih vrata, da svaki gost čim kroči u stan odmah zna s kim ima posla.

2.

Nema šta nam ne nedostaje, ali smo jako produktivni u stvaranju mitova i predrasuda. Konstruišemo ih u sekundi a potrebni su vijekovi da se razbiju. Pokušaću danas raskrinkati jedan. Nije pretjerano veliki i do sada niko zbog njega nije ubijen niti prognan, ali je mit s kojim se ja mogu obračunati – onaj o tome kako kod nas niko živ ne čita u javnom prevozu, dok Česi i Japanci samo što ne oslijepe koliko to rade.

Nije to istina. Na relaciji kojom ja najčešće putujem, nekoliko putnika redovno čita. Sa dvoje sam se sprijateljio, razmjenjujemo i poklanjamo knjige. Mome autobusnom drugu Dini poklonio sam Sabatovog “Abadona, anđela uništenja”, a on je mene obradovao knjigom “Sir i crvi (Kosmos jednog mlinara iz 16. stoljeća)” Carla Ginzburga. Dino je divan čovjek, srednjoškolski nastavnik koji obožava istoriju.

Ako meni ne vjerujete, i vozači mogu posvjedočiti da je taj mit lažan i da njihovi putnici čitaju. Kada neki nervozan putnik zatraži da se isključi rasvjeta u autobusu, zamole bundžiju da bude “parlamentaran, jer u vozilu ima ljudi koji čitaju”. Čak ne puštaju ni Radio Kalman.

Ponekad zapišem šta u autobusu pročitam, vidim ili čujem. Ova bilješka nastala je nakon što sam izgubio jednu knjigu.

Zaboravio sam u autobusu knjigu “Satanin dnevnik” Leonida Andrejeva. Pitam vozača da je nije pronašao. Odmahuje glavom i telefonira kolegama: “Jesi li našao u vozilu Satanin dnevnik? Jeste, satanin, tako je…” Pa opet viče, valjda slaba veza: “Ima li kod tebe Satanin dnevnik? Knjiga…” I opet: “Je li kod tebe ostao Satanin dnevnik?” 

Ne znam šta putnici rade za to vrijeme. Sklanjam pramen kose koji mi nije pao na čelo. 

3.

Dobio sam na poklon faksimile prvih izdanja Krležinih knjiga: “Pjesme I”, “Pjesme II”, “Pan” i “Hrvatska rapsodija”, u zajedničkom izdanju Nacionalne i Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, izdavačke kuće “Jesenski i Turk” i Festivala Miroslav Krleža. Krleža ih je štampao 1917. i 1918. godine u vlastitoj nakladi. U napomeni za “Pjesme I” piše da ostale zbirke “slijede iza pokrića tehničkih troškova prethodnog svezka”.

Knjige su vjerne kopije originalnih izdanja, na poleđini jedne grafitnom olovkom je napisano ime slikara Ljube Babića koji je svojevremeno Krleži poklonio ilustracije za naslovnice, a “Pjesme I” imaju posvetu iz 1931. godine nekom (ime je nečitljivo) Kreftu “sa simpatijom”.

Za tjednik “Express” morao sam odgovoriti na pitanje “Šta je meni Fric”. Sjetio sam se priče koju sam poodavno čuo – o jednom skeledžiji u Zenici koji je pravio jako ukusnu kafu. Ali, samo rijetki su imali priliku da je probaju, jer skeledžija nije pretjerano volio ljude. Krleži ju je napravio dva puta u jednom danu i to zbog toga što je ovaj, čim ga je sreo, odmah pogodio u kojoj je regimenti ratovao. Da bi zadržao pisca uz sebe i što duže s njim pričao o ratu, neprestano ga je nutkao kafom.

Tu priču sam uvrstio u odgovor na pitanje i na kraju dodao:

U međuvremenu, sve mrgodniji i sve više nalik onom skeledžiji, vježbam Krležine upute poput ovih koje je izrekao Predragu Matvejeviću:

“Da bi vršio valjano svoj zanat, pisac mora imati mogućnost da bude u neku ruku disident, pa čak i defetist, u odnosu na državu i institucije, na naciju i autoritete. (…) Negacija je njegov familijarni oblik prihvaćanja svijeta.”

Ovaj regrutski egzercir je težak. Iako prilježno vježbam, rezultati su još uvijek mizerni. Ali, obuka traje a ratu se ne nazire kraj…

4.

Kada se izgovori, ona zvuči pretjerano, kao upozorenje maloljetniku pred prvi noćni izlazak. Čini se pretjeranom i kada se napiše – kao najava za film strave i užasa na televiziji. Ali, sasvim je istinita. Evo, ova rečenica:

“Autobusi odvoze ljude da ih više nikada ne vrate.”

Nemam nikakvih iluzija o tome gdje živim. Država je korumpirana, društvo je bolesno, pravosuđe ohrabruje kriminal, političari podstiču mržnju, stranke su interesne organizacije, nepotizam je pravilo, mito je tradicija, nacionalizam je poželjan, ratni zločinci su heroji, ratni profiteri ekonomski eksperti, istorija je prilagodljiva, matematika paušalna, religija iskrivljena… može se ovako unedogled, kroz svaku društvenu poru, u svakom segmentu naše stvarnosti. Sve je jasno kao dan bez smoga i nema nikakvih naznaka da će ikada biti bolje.

Još jedan prijatelj napušta zemlju. Volio bih da ga zaustavim, i to iz apsolutno sebičnih razloga – zato što volim da imam prijatelje u svojoj blizini. Kaže mi da je i njemu teško, ali dodaje: “Onda otvorim ovaj vaš Žurnal, vidim šta se dešava u državi i bude mi lakše.” Moj prijatelj je pametniji od mene i ja ne znam šta da mu kažem.

Kakve argumente uopšte možemo ponuditi ljudima ne bi li ih ubijedili da ostanu ovdje? Čak i član Predsjedništva BiH u televizijskoj emisiji kaže da ne zna šta da kaže svojoj kćerki.

Bosna i Hercegovina je čekaonica. Svi argumenti koje bismo mogli pronaći u njenu korist su toliko slabi da liče na rekvizite u čekaonici ljekarske ordinacije – na akvarijum i trač-časopise. Možemo buljiti u šarene ribice koje kruže oko kamena ili čitati o ljubavnim aferama bogatih, ali to ne umanjuje oštar zvuk zubarske bušilice koji dopire iz ordinacije. Ili brujanje nekog mnogo ozbiljnijeg stroja…

5.

Imao sam čast i zadovoljstvo da posljednjih dana budem kum dvjema knjigama. Kad pišem “čast i zadovoljstvo” nije to nikakva kurtoazija, taman posla.

Zadovoljstvo osjećam zato što njihove autore iznimno cijenim. A sreo sam ih samo po jednom, s jednim popio pelinkovac, s drugim kafu. Ali, tokom tih kratkih susreta osjećao sam se kao da ih jako dugo poznajem, vjerovatno zbog toga što sam pažljivo čitao njihove pjesme. Nemam bolje objašnjenje.

A čast mi je jer se radi o izvrsnim knjigama. Obojica su prije svega pjesnici i ovo su im, koliko ja znam, prvi prozni radovi. Ali, to ne primjećujem, nema tu nikakve početničke nervoze, iskusni su to autori, koji prije svega drže do vlastitog obraza pa ne bi dozvolili da se štampa bilo šta.

Prvoj knjizi kumovao sam naslovom “Schindlerov lift”. Majstorski ju je napisao Darko Cvijetić. Piše o prijedorskom Crvenom soliteru koji je na otvaranju 1975. godine imao trinaest spratova, pa su stanari, ne bi li se zaštitili od nesreće, prvi nazvali Galerijom. To nije pomoglo – “u Crvenom se uvijek smrt solidno osjećala, i nikad nije otišla bez ičega”. Jedini izlaz iz stepeničkog lavirinta po kojem smrt šenluči je – lift marke “Schindler”. Roman “Schindlerov lift” jedan je od najboljih tekstova o bosanskohercegovačkom ratu koji sam pročitao, snažan, hrabar, precizan i surovo iskren. Ruje po utrobi. Predložio sam drugovima i drugaricama iz “Buybooka” da ga ovako reklamiraju: “Molim vas, ako tražite štivo za zabavu vratite ovu knjigu na policu.”

Druga knjiga nosi naziv “Pisma iz Paname”. Tako smo njen autor Mehmed Begić i ja nazvali seriju tekstova koje je pisao za “Žurnal”. Meša je tada živio u Nikaragvi i odatle nam slao priče pune muzike koje su vrlo brzo stekle pravi kultni status. Njihovo ukoričavanje bio je logičan slijed. “Pisma iz Paname” nose podnaslov “Detektivski jazz”. Tom nazivu nisam kumovao niti sam pitao autora šta znači, pa sada mogu samo pretpostaviti. Ako dozvolite, zaključujem da ima neke veze sa potragom za srećom. Ne bih želio da pojednostavljujem, ali mislim da je svaki Mešin tekst takvo traganje – stalna žudnja za ljubavi. “Za ženu, za pjesmu, za prah koji ćemo postati. Za tijelo koje se umara i um koji izgara.”

Obje knjige s punom odgovornošću preporučujem.

6.

Uživam u sabranim djelima Zuke Džumhura koje je nedavno, u jednoj knjizi, objavio “Buybook”. Iščitavam ih pomalo, mezim. Ne može se sa ovom knjigom drugačije, ona se ne može do kraja pročitati, zatvoriti joj korice i odložiti je na policu. Naravno, ima ona svoj početak i kraj, kao i solidnu građu za dugačak boravak na polici, ali ipak ne može. Jer, ona je dugačko predavanje velikoga znalca, njegovo uputstvo za uživanje u životu. Potrebno ju je imati u blizini, da bismo joj se vratili kad god nam zatreba, da učimo i vježbamo.

Da bismo upute slijedili kako treba, potrebno je naučiti hodati i gledati kao Zuko Džumhur. Tada možemo vidjeti da se na svakom mjestu “za jedan dan odigra više predstava nego u novinama i na malim ekranima za čitavu godinu”.

Već sam jednom pisao o tome da Zuko Džumhur hoda kao golub, skakutavo i isprekidano – da bi se osmotrio novi prostor osvojen nakon nekoliko koraka. Na taj način obišao je veliki komad svijeta, ispod zvijezda “toplih kao pilići”, kroz kedrove “lijepe kao posljednja družina hajduka”, preko pustinja “čemernih kao duša maloumnika”, do “Kit Kat” kabarea u kojem nastupa zvijezda sa Majorke, senjorita Conchita del Monte Grande, ili doma staroga majstora don Dominikosa Teodokopulosa pod čijim krovom sanja Chagallove svirače.

Bio je Zuko i u Travniku, na kanalu YouTube može se pogledati dvadesetominutna reportaža. Na njenom početku, naš vodič, zavaljen u saonice obećava da će sve riječi vaditi iz crne i crvene torbe, imajući na umu staru perzijsku mudrost: “Čovječe, gospodar si svoje riječi dok je ne izgovoriš. Čim si je izustio ti si njen rob.” Nakon toga ne dešava se bogznašta, Zuko nam pokazuje vatrogasnu pumpu, sjedi kod fotografa dok nama prepušta da slušamo limenu muziku, onda šeta gradom uz sevdalinku “Što li mi se Travnik zamaglio”, pa nam ispriča priču o vezirskom panteru koji je iz Afganistana došao u Travnik da bi “pogubio zube, prestao da jede, propio se, olinjao i odapeo, za plotom vezirskog konaka, neslavno i sramno…”.

Nema mnogo u tih dvadesetak minuta, ali ima dovoljno da, otkako sam vidio Zuku kako hoda Travnikom, taj grad sasvim drugačije doživljavam.

Ako bismo se požalili Zuki da je danas teško uživati u životu, da svijet nije onakav kakvog ga je napustio, odmahnuo bi rukom, siguran sam, pa odgegao iza ugla privučen nekom muzikom, rijetko izgovaranom riječi ili zavjesom na prozoru.

7.

Sve je kako treba, imam grijalicu, fotelju, na njoj jastuk, imam lampu i stočić i na njemu stup od nepročitanih knjiga. Nema čega nema. Tu su “Knjiga pisama” između Mirka Kovača i Filipa Davida, “Soba za snove” u kojoj David Lynch objašnjava kreativni postupak, tajne bilježnice Agathe Christie, “Golubičina ogrlica” u prelijepoj opremi Kenana Zekića, knjiga o vezama jazza i beat književnosti koju je uredio Vojo Šindolić, izbor pjesama Lawrencea Ferlinghettija, “Metafizika stvarne sreće” koju mi je još ljetos poklonila prijateljica, Hamsunove “Misterije”, “Republika mašte” u kojoj Bruno Schulz piše o Ivi Andriću, poetske zbirke “Kao kiša u japanskim filmovima” Feride Duraković, “Plesač u tami” Esada Ekinovića i “Propovjedanje bluesa” Elvedina Nezirovića, “Zbijeg” Hasana Nuhanovića, romani Lazića i Jodorovskog čekaju da ih dovršim, Antologija savremene književnosti Levanta nije čestito ni otvorena, staro izdanje “Dobrog vojnika Švejka” koje počinje sa Sarajevskim atentatom izviruje sa dna… Sve imam, a ipak ne čitam.

Čujem ženski plač. Prilazim prozoru i vidim, ispod ulične lampe, u snijegu sjede dvije djevojke. Jedna plače, a druga je moli da ustane. Otvaram prozor, pitam mogu li pomoći. Jedna djevojka odgovara da ne treba, da će brzo doći hitna pomoć, a druga podiže glavu prema meni, gleda me u oči i počinje da vrišti. Stojim uz otvoren prozor i ne znam šta da radim. Ne znam šta me više smrzava: vrisak, njen pogled ili hladnoća. Dolazi hitna pomoć, bolničari djevojku podižu iz snijega, ona viče “izdali ste me, svi ste me izdali”. Prijateljica joj govori: “Smiri se, pjevaću ti.”

Kada ih vozilo sve zajedno odveze, primjećujem da snijeg ponovo pada. Vjetar okreće pahulje. Tiho je. Pravim čaj zato što ne znam šta da radim s rukama. Kada počnu da se tresu, shvatam da nisam zatvorio prozor.