Tragične smrti dvojice mladića, Dženana Memića i Davida Dragičevića, mjesecima pa i godinama već, s razlogom plijene najveću pažnju bh. javnosti.

Nisu to jedini neriješeni sudsko-kriminalni slučajevi u BiH, ali se iz sličnih izdvajaju po nizu elemenata – počev od socioloških, preko političkih, do pravosudnih. Izdvajaju se naročito i po tome što su na čelo borbe za njihovo rješavanje i istinu stali očevi poginulih mladića, što su za tu borbu dobili podršku mnogobrojnih građana i što su, zajedno s onima koji ih podržavaju, ujedinili javnost u podijeljenoj zemlji kao nikad od rata do danas.

Posmatrajući ova dva slučaja iz pravnog ugla, međutim, njihova je zajednička karakteristika i to što su se porodice ubijenih mladića i pretpostavljeni zastupnici žrtava, tužilaštva i policija, našli na suprotnim stranama. Vjerovatno ovo nije jedinstven takav slučaj, ali jeste alarm koji upozorava da imamo problem. Vrlo, vrlo veliki problem, jer se to događa istovremeno, u slučajevima vrlo slične prirode, iako na različitim i međusobno udaljenim mjestima. I u oba slučaja imamo istovjetan motiv za prikrivanje zločina – politički. Više stvarni nego hinjeni.

Tri godine – na suprotnim stranama

Za sedmicu ili dvije biće ravno tri godine otkako je pod misterioznim okolnostima tragično stradao Dženan Memić u Velikoj aleji na Ilidži. Poginuo nakon udara automobilom, ili brutalno ubijen?

Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu zauzelo je prvo stanovište i optužilo dvije osobe za „teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja, te za krivična djela neukazivanja pomoći osobi povrijeđenoj u saobraćajnoj nesreći“. Otac i porodica, međutim, od prvog dana tvrde da je u pitanju ubistvo i da Tužilaštvo na ovaj način („farsom o saobraćajnoj nesreći“) prikriva pravog ubicu – iz političkih razloga.

Nakon dvogodišnjeg suđenja, u kojem su se smjenjivali protivrječni dokazi iz istrage, nepouzdani svjedoci i vještaci, Kantonalni sud u Sarajevu je 16. jula prošle godine prvostepenom presudom oslobodio dvojicu optuženih i praktično isključio priču o saobraćajki. Samo četiri dana prije izricanja presude, tužitelj je tražio osuđujuću presudu, a zastupnici odbrane optuženih i zastupnici žrtve – oslobađajuću presudu. Gotovo  nestvarna i nezamisliva scena u sudskoj praksi.

Je li ovo bio „montirani proces“, kako tvrdi porodica poginulog Dženana Memića, da bi se zaštitio pravi ubica? Ovo je, naravno, tek prvostepena presuda, ali niz propusta u istrazi i veliki broj protivrječnih izjava svjedoka i vještaka upućuju na zaključak da je Tužilaštvo ovaj postupak vodilo najblaže rečeno – neprofesionalno. Da li i s namjerom i ako da – s kojom, to tek treba da se utvrdi. Možda u nekom novom sudskom postupku u kojem nije isključeno da na optuženičku klupu sjednu današnji tužioci?

Dijete koje sanja i piše poeziju

Izuzetan TV dokumentarac Elme Kazagić, emitiran nedavno na Federalnoj televiziji („Dijete“) ponovno je podsjetio na svakodnevne proteste održavane skoro 300 dana na najvećem banjalučkom trgu i na očajničku borbu roditelja. I, što je najvažnije, na Davida Dragičevića kakvog su poznavali i s kojim su se družili njegovi vršnjaci i prijatelji. „Djeca svjetlosti“ o kojima je on pisao poeziju. Djeca koja sanjaju, vide strah i imaju nade. U jednom stihu David kaže:

„Kroz svaki strah koji mi mozak koči

Vavilon će pasti, taj dan će doći“.

To „dijete svjetlosti“ nestalo je u noći 17/18. marta 2018. da bi tek šest dana nakon toga njegovo tijelo bilo pronađeno u koritu Crkvene. Ni rijeke, ni kanalizacije. Policija i tužitelji su od prvog dana pokušali da skrenu istragu na krivi put tvrdnjama o navodnom samoubistvu pod uticajem droga i sličnim izmišljotinama o „zadesnoj smrti“, da bi nakon nekog vremena, pod pritiskom protesta, i sami priznali da je u pitanju ipak – ubistvo. Ali, nikad nisu dali odgovor na jednostavna pitanja: ko je ubio Davida, ko je to naredio ili organizirao, o kakvim motivima je riječ… I zašto su prikrivali zločin.

Okružno tužilaštvo je prvu istragu otvorilo tek stoti dan nakon ubistva! Republičko tužilaštvo RS, nikad nije otvorilo službenu istragu u ovom slučaju uprkos opstrukcijama Okružnog tužilaštva. Umjesto toga, „istragu“ vode političari, uključujući samog Milorada Dodika, koji je obećao da će pozvati narod na proteste protiv tužilaca „koji primaju velike plate, nanose nam štetu i ne rade ništa“. Niko još nije odgovarao ni za lažno usmjeravanje početne istrage, skrivanje dokaznog materijala, za lažna vještačenja… Prvi tužitelj koji će disciplinski odgovarati je Saša Labotić, koji je šest dana nakon što je pronađeno tijelo ubijenog Davida podigao optužnicu protiv njega?!

Je li ovaj tužilac smijenjen, ili bar suspendiran? Nije. Možda je nagrađen? Naravno. Samo nekoliko dana nakon toga, ministar policije RS-a Dragan Lukač nagradio ga je „zlatnom značkom policije“. Da sve ovo bude još nevjerovatnije, portal Žurnal objavio je da je tužilac Labotić ranije osuđivan u Sudu BiH zbog „neovlaštenog prodavanja video i audio materijala za koje nije imao autorska prava“. Ni to nije dovoljno za suspenziju.

Saučesništvo u zataškavanju slučaja

David Dragičević je napisao da će „Vavilon pasti“. Nije dočekao taj pad, ali je najavio: „Taj dan će doći“.

Davidov „Vavilon“ je naš sistem. Politički i pravosudni. U kojem bi oba ova dijela morali biti odvojeni i samostalni. Nisu jer su toliko srasli uprkos svim navodnim reformama. Sistem koji proizvodi slučajeve kao što su ova dva. U takvoj je neprimjerenoj simbiozi skoro pa normalno da policija dijeli nagrade tužiocima, iako bi njihov odnos morao biti obrnut; „normalno“ je čak i da tužilac podnosi optužnicu protiv osobe koja je danima već mrtva (vjerovatno jedini motiv – da tu osobu dodatno diskredituje zna-se-u-čijem interesu); ili da predsjednik entiteta usmjerava istragu… Na kraju, kad nisu pomogle sve političke manipulacije, „normalno“ je i da vlast izvede policiju pod punom ratnom spremom u brutalni obračun s građanima koji ne traže ništa više do pravdu za ubijenog mladića.

U ovom su slučaju presuđivali politika i policija i u potpunosti zakazalo pravosuđe. Preciznije: tužilaštva (od Okružnog do Republičkog u Banjoj Luci) i „nezavisno“ regulatorno tijelo VSTV. Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH.

Na kraju, nakon sukoba policije i građana 25. decembra, dok se politika još plašila da će joj sve to izmaći kontroli a jako joj se žurilo da što prije „očisti“ trg za političko i paravojno paradiranje 9. januara, nabrzinu je lansirana ideja da „taj predmet“ treba prenijeti u Tužilaštvo BiH. Tu su ideju nimalo slučajno u isto vrijeme zagovarali i Milorad Dodik, koji već godinama prijeti da će ukinuti ili ograničiti rad Suda i Tužilaštva BiH (zbog „otetih i nametnutih nadležnosti“), kao i predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija. „Vruć krompir“ što dalje od sebe…

To se nije dogodilo jer više nije nužno. Ali ako se i dogodi, ne nudi nikakvu nadu. Ni žrtvama, iako će dobiti neku satisfakciju da su razotkrili mafijašku povezanost u trouglu politika-policija-pravosuđe u RS-u, ni pravdi. Kao što je sudija Suda BiH Branko Perić napisao u kolumni, „ako se (ta) očigledna namjera ostvari i predmet ustupi Tužilaštvu BiH, biće to još jedno loše prikriveno saučesništvo u zataškavanju slučaja“. I nešto kasnije, u istom tekstu, zaključio: „Šta će Tužilaštvo BiH preuzeti? Ništa! Preuzeće istragu koje nema i zapisnike o uništenim dokazima. S kim će sarađivati? S ljudima koji su, možda, učestvovali u opstrukciji istrage!? Šetanje predmeta po institucijama je oproban mehanizam kupovanja vremena do zastare krivičnog gonjenja.“

Nekontrolisana tužilačka moć

U „reformisanom pravosuđu“ u BiH tužilačka je funkcija najviše promijenjena i njoj je dodijeljena ekskluzivna uloga u predsudskom postupku. Umjesto istražnih sudija, koji su postajali u zakonodavstvu bivše Jugoslavije, istrage danas rade tužioci. Oni samostalno odlučuju hoće li i kada će pokrenuti istražni postupak, kako će ga voditi, da li će istragu voditi do kraja ili će je obustaviti, koje će dokaze pribaviti i koje odbiti, koga će optužiti ili koga neće…

Oštećeni i žrtve ne mogu preuzeti tužilačku ulogu i podići optužnicu kao u Hrvatskoj, Srbiji ili Crnoj Gori ni u slučaju kad su nezadovoljni. Uz to, uloga suda je reducirana na kontrolu poštivanja malog broja prava osumnjičenih osoba koja garantira Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

U članku pod znakovitim naslovom („Nekontrolisana tužilačka moć“), objavljenom nedavno u Pravnim sveskama Fondacije za javno pravo, sudija Branko Perić je napisao da „u rukama nesavjesnog tužioca svaka istraga može biti opstruisana i namjerno upropaštena bez ikakve odgovornosti. Takođe, svaka optužba se može planirano okončati oslobađajućom presudom koja pokriva zloupotrebe tužilačkih ovlaštenja.“

Tužioci imaju gotovo neograničenu moć jer nije uspostavljen efikasan mehanizam stvarne interne i vanjske kontrole. VSTV postoji, ali je već nekoliko godina pod političkom kontrolom i – gotovo eutaniziran.

Tužioci na optuženičkoj klupi

Zloupotrebe tužilačkih ovlaštenja postaju sve očiglednije i ne daju se sakriti. Osim u ova dva tragična slučaja, zbog kojih su žrtve i javnost uznemireni i na ulici traže pravdu, zloupotrebe su očigledne i vidljive u gotovo svim tužilaštvima. Samo u vrhu tužilačke piramide, u Tužilaštvu BiH, vođeni su brojni disciplinski postupci protiv više tužilaca. Neki su oslobođeni odgovornosti, drugi su kažnjeni smanjenjem plata. Na nižim nivoima disciplinski postupci su rijetki i praktično ih nema.

Ali, kad zloupotrebe postanu prevelike i ne mogu se sakriti i pokrivati disciplinskim postupcima, onda počinju sudski postupci. Upravo sada na optuženičkoj je klupi u Sudu BiH bivši šef odjela Tužilaštva BiH za organizovani kriminal (Božo Mihajlović). Prije nepuna dva mjeseca podignuta je još jedna optužnica, ovog puta protiv glavnog tužioca (Goran Salihović)…

Kakav ugled tužilaštva mogu imati nakon niza očiglednih zloupotreba i sudskih postupaka protiv tužilaca?! Javnost ima razlog da bude uznemirena i više nego što je dosad pokazivala.