Foto: Š.G.

Kad sam nedavno išla na koncert jednog sjajnog no još  nedovoljno poznatog mladog benda, u jedan dobar ali jedva egzistirajući zagrebački klub, bila sam na popisu onih koji mogu ući besplatno. Iako sam dakle znala da ne moram, kupila sam kartu. Učinila sam to iz više razloga: zato što mislim da mladom bendu svaka kupljena karta malo pomaže u slici koju gradi o sebi,  zato što simbolički želim podržati tu alternativnu muzičku scenu i – konačno – zato što se sebi sviđam kad radim takve stvari. Za par desetaka kuna kupim dobar osjećaj. I znam da sam jeftino prošla.

Slična tome je i moja navika da se u svakom mjestu ili gradiću na moru, u kojem ostajem više od tri dana, upisujem u lokalnu knjižnicu. Uredno platim članarinu i dobijem tanku plastificiranu iskaznicu. Katkad je moguće učlaniti se samo na tri mjeseca, katkad se mora na godinu dana jer nema druge opcije. Iako uvijek sa sobom od kuće vučem naramak knjiga koje namjeravam pročitati, bez obzira putujem li na dugi vikend ili na dva tjedna, na odmoru se nikad ne propustim upisati u lokalnu knjižnicu, ukoliko takve ima. I uvijek me iznova iznenadi gdje sve postoje gradske, školske, stacionarne i narodne knjižnice. Katkad se lijepo iznenadim ne samo time da postoji knjižnica u mjestu u kojem zimi nema više od sto stanovnika nego i koliko je živopisna i upućena osoba koja u njoj radi ili kakve je sve zanimljive naslove u knjižnici moguće naći.

Iskaznice s Jadrana

Nakupilo se u međuvremenu tih mojih članskih iskaznica, najčešće s jadranskih otoka, iako sam članica i nekih većih gradskih knjižnica na obali. Prvi put sam se u lokalnu knjižnicu učlanila na Rabu 2001. godine, gdje sam ljetovala s mužem, kad smo oboje toliko čitali da smo u tih desetak dana u nekoliko navrata ulazili u rapsku knjižnicu da vratimo pročitane i izlazili s novim posuđenim knjigama. Kako otada pa sve do danas ostvarujem ambiciozni plan da svake godine s djecom odlazim ljetovati na neki novi hrvatski otok, u svakoj sam: rapskoj, dugootočkoj, korčulanskoj, lošinjskoj, lastovskoj, murterskoj, silbenskoj, hvarskoj, creskoj, bračkoj, šoltanskoj, krčkoj… knjižnici nalazila neke zanimljive zaposlenike i neočekivane knjige.

U knjižnici me, isto kao i kod kuće kad se spremam za put, obuzima euforija i progone nerealni planovi. Tako od kuće ponesem više knjiga nego što uopće mogu stići prelistati, a kamoli pročitati, a u knjižnici posuđujem maksimalan dopušten broj, a katkad i više ako je s druge strane pulta netko tko razumije moju infantilnu čitateljsku nezajažljivost i pokaže spremnost da me podrži u kršenju knjižničnih pravila. Da se ne lažemo: ja ne čitam ni blizu onoliko knjiga koliko posuđujem, a kamoli onoliko koliko kupujem. Knjige koje imam, a imam ih mnogo, ne samo da nisam sve pročitala nego za dobar dio njih znam da nikad ni neću. A nisam u stanju, kao Pierre Bayard, autor knjige „Kako govoriti o knjigama koje nismo pročitali“, govoriti o knjizi koju nisam pročitala barem djelomice: na primjer polovicu ili nekoliko većih fragmenata. Pa i do tog „čitanja djelomice“ tek sam nedavno dozrela i osjećam to kao oslobađajuće postignuće. Prije sam imala neki nesavladiv poriv čitati knjigu do kraja, čak i ako vidim da bi me dosadom mogla zatući. Bilo je neke neurotične tjeskobe u tome, kao kad se vozite vlakom pa ne možete a da ne brojite električne stupove što promiču monotonim krajolikom. Znate da od tog brojanja nemate koristi, znate da vas to neće učiniti boljim čovjekom, da čak neće ni umiriti tu tjeskobu u vama, ali svejedno tvrdoglavo i budalasto brojite. Tog sam se, srećom, vremena oslobodila, ali neke druge neuroze i navike vezane za knjige već su mi gotovo srasle s karakterom.

Knjige kupujem dragim i bliskim ljudima kao dar. Teško je kazati koliko sam ih kupila i kome sve, ali tko misli da je imalo blizak sa mnom, a nikad od mene nije dobio nijednu knjigu, neka zna da nije blizak sa mnom uopće. Kupnja knjiga pričinja mi radost, pomno biram kome i što poklanjam, a katkad kad nemam izliku da neku dobru knjigu kupim sebi, kupim je onom tko mi je drag i kome ja želim biti draga jer mislim da put do srca ne ide kroz želudac, nego kroz tekst.

Kad sam tužna, kupim si knjigu

Osim toga, kad god sam tužna, sama sebi kupim barem jednu knjigu. Recimo, neku koja je skupa pa se ranije nisam mogla odlučiti, ili neku koja mi se čini pametnijom od mene i moje tuge, da me zaliječi. Jednom sam bila tako tužna da sam u dvije zagrebačke knjižare i tri antikvarijata kupila jedanaest knjiga. Da je to bilo u istom danu, znam jer sam u svaku od njih napisala kad je kupljena. Sve drugo sam zaboravila. Opsežan je i bogat moj zaborav, u njega stane više nego u tih jedanaest knjiga zajedno.

I kad sam euforična kupujem knjige, ali to se događa najčešće u Poljskoj, jer sam tamo euforična od prvog do zadnjeg dana svog boravka u toj – kako veli stih pjesnika Gorana Babića – „velikoj i hladnoj zemlji“. Jednom sam nakupovala toliko knjiga da sam na aerodromu imala prekoračenje dopuštene težine osobne prtljage za više od deset kilograma. Aerodromska službenica mi je htjela naplatiti naknadu za to, a ja sam joj, pred dugačkim redom putnika, otvorila kofer i pokazala da u njemu moja odjeća zauzima tek manji dio, a da su za težinu krive poljska književnost i studije o njoj. Uspjela sam joj reći ponešto o mom poslu koji je, između ostalog, i populariziranje poljske književnosti u Hrvatskoj, ali i o tome da bi trebala cijeniti moj doprinos spašavanju poljskog izdavaštva. Nakon što sam joj obećala da ću, ako mi ne naplati tih stotinjak eura, cijeli iznos potrošiti na poljske knjige kad opet doputujem, sve mi je oprostila i nas dvije smo na trenutak postale najbolje prijateljice na cijelom varšavskom aerodromu.

U svakoj knjizi – posveta

I uvijek kad si kupim knjigu, ma gdje to bilo i ma kojim povodom, u njoj napišem posvetu. Katkad neku škrtu, tipa: „Đ. Sama sebi. Rijeka 2016.“ – to mi piše ispod naslova „Filozofski eseji“ Leszeka Kolakowskog. Katkad napišem neku rezigniranu: „Đ. Sama sebi, malo izmrcvarena životom, ali još uvijek zaljubljeno zagledana u književnost. Beograd, 2015.“ – to stoji u posveti koju sam si napisala na Sartreovoj „Šta je književnost“. Katkad si napišem neku optimističnu, na primjer: „Evo knjige za me! Đ, sama sebi, Zagreb, 2013.“, – tako mi piše u knjizi „Rad. Kapitalizam. Ekonomija. Otpor“ autorskog kolektiva CrimethInc.  U sjajnoj knjizi Jacquesa Ellula „Anarhija i kršćanstvo“ napisala sam si: „E ovu sam baš htjela. Đ. Zagreb 2011.“ Neke su posvete pak vrckave, kao ona u knjizi „Borges“ Edwina Williamsona, u kojoj si pišem: „Svatko ima nekog svog Borgesa. Tko ga nema, kupi ga. Zagrebački srpanj 2009.“ Neke su posvete vrlo intimne pa zato neprepisive, neke šifrirane, mnoge banalne. Ali svaka svjedoči o trenutačnoj uspostavi mog odnosa s knjigom i o mojim časnim namjerama s njom.

Puno knjiga sam kupila, poklonila, dobila, ukrala, posudila pa ne vratila… Ali nikad nisam prodala nijednu jedinu knjigu. Nadam se da nikad neću ni morati. Našla sam se u uznemirujućoj situaciji prošle godine, kad se rušila naša bivša kuća, u kojoj je u tom trenutku bilo oko tisuću mojih knjiga pa sam morala odlučiti o njihovoj budućnosti. Znala sam da ih ne mogu sve udomiti u stanu u kojem živim jer za njih naprosto nema mjesta. Tako sam s onim knjigama za koje sam odlučila da ih ne mogu uzeti sa sobom, provela nekoliko sporih popodneva, dajući  vremena i sebi i njima da se nježno rastanemo. Svaku sam od tih knjiga uzela u ruke, pomazila je kao da je živa i kao da joj se hoću ispričati što više nećemo biti skupa. Na kraju je po sve njih došao moj drag znanac koji ima antikvarijat. Knjige sam mu poklonila. To su sve redom bile knjige koje sam  nekad davno kupila sama sebi. Knjige koje su mi pak drugi poklanjali do danas čuvam, katkad zbog knjiga samih, a katkad zbog emocije u koju je svaka bila umotana kad je dospjela u moje ruke.

Ona igla ljubomore

Samo dva dana nakon što je prijatelj iz antikvarijata odnio kutije s knjigama, susrela sam na fakultetskom hodniku kolegu koji mi je veselo saopćio da je to jutro u antikvarijatu kupio nekoliko mojih bivših knjiga. Pitam kojih, i na trenutak osjetim onu preciznu iglu ljubomore kao kad sam imala petnaest godina pa vidjela da dečko kojeg sam ja ostavila sad ima novu curu. Dok slušam kako mi nabraja naslove, ubod igle blijedi jer se prisjećam da ja te knjige zapravo više nisam htjela. „Ali posvete su ti zabavne“, kaže mi kolega. Igla, opet, ali sad od neugode. „Ah, da“, počinjem se pravdati, „imam tu djetinju naviku da nešto sebi napišem kad si kupim knjigu. „Neke su baš smiješne“, nastavlja kolega, „na primjer ona na Slamnigovoj ‘Boljoj polovici hrabrosti’.“ „Šta piše? Šta piše?“ radoznala sam iako malo strepim od odgovora. „Piše: Sarajevsko snježno jutro. Sama sebi poslije kave, a prije depilacije. Januar 2005.“.  A dobra mi je i ona dvosmislena: „Sve za znanje. Znanje ni za što. Zagreb 1995.“ na Škreb Stamaćevom „Uvodu u književnost“.

S knjigama mi je kao s ljudima. Neki su mi naslovi silno značili, u nekoj mjeri me i odredili, gradili moj svjetonazor, mijenjali moj jezik, formirali politička uvjerenja, stvarali estetsku osjetljivost. Neke sam pak brzo zaboravila jer sam prerano s njima imala posla pa ih nisam razumjela, a kad nešto ne razumijem, ne mogu to ni upamtiti. Tako sam nedavno pišući jedan tekst čitala Batailleovu studiju „Erotizam“ i bila mi je odlična. Kasnije sam u nekoj staroj bilježnici sa studija, u kojoj sam revno popisivala sve autore i knjige koje sam čitala, vidjela da sam „Erotizam“ Georgesa Bataillea pročitala još kad sam imala samo dvadeset godina. I pisala sam o njoj bilješke, komentirala, prepisivala citate iz knjige. Da nema bilježnice kao dokaza, nikad se ne bih sjetila da sam tu knjigu čitala. Tad joj nisam bila dorasla, a to je kao da je nisam ni čitala. Ponavljam, s knjigama mi je kao s ljudima, neke neću razumjeti nikad, neke ću odmah, a neke tek kad do njih dozrijem.

Vremenom sam se pretvorila u opuštenu i skoro nehajnu čitateljicu. Stalno čitam nekoliko knjiga paralelno. Sve su strateški raspoređene. Na poslu čitam one vezane za predavanje koje trenutno spremam. Na primjer „Etika interpretacije književnog teksta“ Anne Włodarczyk,  koja iscrtava finu granicu između slobode i samovolje u tumačenju književnosti, ili „Umijeće drukčijeg življenja. Stvaranje queer vremena i prostora“ Grzegorza Stępniaka, o ideološkim konstruktima koji gospodare svim aspektima ljudskog života. Obje su na poljskom, ali odlične, pa će ih možda jednog dana na naš jezik prevesti netko od studenata polonistike. Uz uzglavlje mi trenutno stoji roman „Inkapsulirana tijela“ tuzlanskog profesora Nedžada Ibrahimovića i pjesnička zbirka „Kasno ljeto“ Danijela Dragojevića, pa ih čitam naizmjence. Na laptopu mi je pdf knjige „Kraljevstvo božje i nacionalizam“ fra Drage Bojića. U kupaonici uvijek imam neki strip, trenutno Mooreov „V kao vendeta“. U kuhinji knjige stoje po podu, jer su police u dnevnoj sobi pune, pa posežem za onima koje su na vrhu. U zadnje vrijeme najčešće za knjigom „Herbert. Biografija“ Andrzeja Franaszeka i starim brojevima časopisa Gordogan.

Ma kamo se vozila autom, sa mnom uvijek putuju zbirke poezije Czesława Miłosza, Tadeusza Różewicza i Zbigniewa Herberta, i studije o njihovoj poeziji. Njih stalno i svuda vučem sa sobom, da me podsjete da moram pisati svoju knjigu. Nije mi toliko bitno da je zaista i napišem, nego da imam taj cilj. Zahvaljujući njemu, bit ću čitateljicom i tih i mnogih drugih dobrih knjiga, što mi je neusporedivo važnije nego da i sama postanem autoricom.