Foto: Pixsell/Ivo Cagalj

Ukoliko zatreba, bit će upućeno i službeno izvinjenje kakvoj desničarskoj udruzi zato što je nesmotreni bronzani kostolomac povrijedio neoustašu u izvršenju svete povijesne dužnosti

Pamtimo ga po riječima: “Milosti ne tražim niti bih vam je dao.”

Da li?

Ime Rade Končara bilo je najguglanije ovih dana na prostorima ex-Jugoslavije. Mnogi su saznali za gore navedenu rečenicu. Posve sigurno ne možemo znati da li ju je izgovorio revolucionar i heroj Rade Končar na suđenju u Šibeniku prije strijeljanja 22. maja 1942. Ono što znamo, a znamo mnogo, jeste fakat da je Rade uhapšen na Bačvicama splitskim 1941. od strane Italijana i da je kao antifašista strijeljan.

Bronzani antifašizam po fibuli

I znamo ono pop-kulturno od prije dva dana. Pijani ustaša obračunavao se sa bistom Rade Končara u želji da je sruši, pa mu Rade odgovorio slobodnim padom i slomio nogu. Sad, da li je fibula baš pukla jednako je nepoznato kao i “milost” Končareva. Tek, činjenica je da se i star ustaša preselio u virtuelne fazone i fore kao dežurni zgubidan-negativac na nekoliko dana.

I zaboraviće se svi silni vicevi na račun Rade Končara, najživljeg antifašiste u Hrvatskoj, a i šire, što bi dijete reklo. Zaboraviće se i star ustaša i njegov poraz, Rade će se uspraviti u svojoj bronzi, pa guramo dalje. Do novog gafa nekih drugih ustaša, četnika, balija i svih prozvanih i neprozvanih profašista koji na jednu noć opšte sa antifašističkim naslijeđem.

Ostaće onaj fundamentalni problem, problem nastanka ideološke propedeutike, problem pripreme terena za kreiranje izvođača radova u cilju ništenja antifašističkog naslijeđa. Jer, uvijek su najmanje krivi ti opskurni likovi koji ruše, pale, uriniraju ili uzimaju dijelove spomenika za “lične potrebe”. Oni su zadnji u hranidbenom lancu žderača povijesti.

A povijest, ona valjana i oficijelna, kaže nam da je samo u Republici Hrvatskoj od rata naovamo uništeno oko 2.900 spomenika koji imaju bilo kakve veze sa NOB-om. Oni koji nisu uništeni, sklonjeni su. I nije samo to ekskluzivitet najmlađe članice EU, ali je zoran primjer kako šizofrena politika i naopaki narativi proizvode na hiljade opskurnjaka. I ne, ne treba ići u genezu domovinskog rata, niti se baviti faktologijom u periodu ‘91-‘95.

Popuši mi povijesne zbiljnosti

Dovoljno je zagrebati samo par godina unazad:

–  Pa vidjeti onaj pozdrav “Za dom spremni” podno jasenovačkog Cvijeta. Pa vidjeti interpretaciju predsjednice Hrvatske koja kaže da je to povijesni hrvatski pozdrav, koji je u međuvremenu kompromitovan. Na to bi lucidni komičar Peđa Bajović rekao i da je “POPUŠI MI” povijesni indijanski pozdrav koji je u međuvremenu kompromitovan, ali Kolinda Grabar Kitarović se više pita od Bajovića u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj.

– Pa čuti hrvatskog povjesničara Stjepana Lozu koji pojašnjava kako su Srbi počinili genocid nad Hrvatima u NDH (sic!). I sad, nije to ni pola bolesti, jer svakojakih mračnjaka je bilo, ali sva bolest leži u prostom faktu, kako je to dobro primijetio Dragan Markovina, što Lozo svoje sumanute teorije iznosi ni više ni manje nego u Slobodnoj Dalmaciji. Pravi je problem zapravo uredništvo Slobodne, a mnogo manji Lozo.

– I kako se vrtimo oko Hrvatske, a najspecifičnije oko Dalmacije, nije ni čudo što je uz takvu pripremu terena, medijsku, revizionističku i ideološku, Rade Končar, doduše uz jak otpor, ipak pao.

Da te nije Markovina

“Ideja da se može poraziti Radu Končara je smiješna. Nisu to uspjeli ni oni koji su ga hapsili na Bačvicama, ni oni koji su ga bezuspješno mučeći ispitivali, ni oni koji su ga strijeljali u Šibeniku, pa neće ni ovi koji misle da su face jer ruše spomenike. Rade živi vječno”, napisaće na Facebooku povjesničar Dragan Markovina. Mudro zbori Markovina, uz krucijalnu zamjerku, ta ideja je, nažalost, odavno poražena.

Jer da nije, riječi Dragana Markovine osvanule bi i u Jutarnjem i u Večernjem, i na HRT-u i na RTRL-u, a ne bi ih citirali rijetki mediji uključujući i Novosti, glasilo srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Pa tako za prosječnog konzumenta medijskog u Hrvata, onaj ustaša ispod Rade Končara, koliki god zgubidan bio, biće veći i bitniji od Markovine. Na pustu žalost. A ostatak priče sam se uklapa u populistički i neofašistički narativ, koji reinterpretiran glasi otprilike ovako: Pa da, komunjara Markovina piše za one četničke novine o Srbinu Končaru sve najljepše. Što znači da mrzi nas, a što opet znači da su nam i predsjednica i premijer u pravu kada žmire na oba oka na račun naših nepodopština.

I eto ga, u rečenici sadržano sve.

Izvinjenje Vlade zbog kostolomca Rade

I ne samo to, ukoliko zatreba, biće upućeno i službeno izvinjenje kakvoj desničarskoj udruzi zato što je nesmotreni bronzani Rade Končar kostolomac povrijedio neoustašu u izvršenju svete povijesne dužnosti. Ni to neće biti problem u zemlji koja se stidi svojih antifašista.

Rade će se vratiti na Bačvice, dok i za njega ne dođe vrijeme da se u ropotarnici prošlosti pridruži onom broju od 2.900 uništenih spomenika. U takvim uslovima o ideji antifašizma u Hrvatskoj, o ideji i istorijskom faktu koji veli da je NOB bio najveći aktivni i uspješni gerilski pokret u Evropi, možemo govoriti tek kao o poraženoj ideji.

Ne vjerujete? Poslušajte kako ljudi riječ “partizan” izgovaraju za pedesetak decibela tiše od ostalih riječi.

Bitak, Hegel, milost

Jer, prizvano ustaštvo kao saveznik u Domovinskom ratu i vezivanje Srba kao ekskluzivnih nositelja one “druge ideje”, ideje tzv. partizanije, e takav modus operandi iz devedesetih došao je na naplatu. A naplata u svjetlu totalitarizma, orbanizacije istoka i juga Evrope, uopšte nije bolna. Dapače.

Pitanje je dana kada ćemo pročitati koji je od preostalih antifašista u bronzi otišao u zrak, pod zemlju ili pod vodu. I mala je vjerovatnoća da će pružiti otpor poput Končara.

Pa ipak, na koncu se moramo podsjetiti dijalektičke nužnosti, koja uvijek od teze i antiteze stvara sintezu; preciznije, povijesnu zbilju; još preciznije, hegelovsko bivanje bitkom. Najpreciznije, povampireni fašizam, po istom tom kauzalitetu MORA biti spaljen i pretvoren u svoju suprotnost, koliko god se nama to sad činilo nemoguće.

Kako pojedinac u dešavanju bitka ima jedinu aktivnu ulogu, na stvari tog svakog pojedinca je da kreira povijest ne čekajući bilo čiju milost. Jer onaj mrtvi aktivni pojedinac sa početka priče reče: “Milosti ne tražim niti bih vam je dao.”

Samo zbog dužine teksta, ovdje nema sučeljavanja  četnika sa partizanima u bronzi, od Trebinja do Beograda; ovdje nema jednog Maksima Kujundžića koji je u Neretvi kod Konjica proveo 20 godina samo zbog “pogrešnog imena i prezimena”; ovdje nema plutanja Save Kovačevića, nema uriniranja po Ivi Loli Ribaru… Predugačak je to spisak za jedan ovakav tekst.