Foto: index.ba

Patriotizam je profitabilan termin u svakoj predizbornoj kampanji. Ove godine od starta se krenulo oštro, a raskošne mogućnosti uzajamnog optuživanja još nisu dosegle vrhunac

Ko je veći Srbin, ko više voli i ljubi Republiku Srpsku, ko je brani, a ko prodaje? Gdje si bio u ratu, gdje su ti ratovali preci, koliko si krvi prolio i koje je ona boje?

Ovako se vodi kampanja u Republici Srpskoj, jedna od najprljavijih dosad! S druge strane entitetske granice skoro identična situacija. Pitaju kandidati jedni druge gdje je ko bio kad je najviše trebalo, ko se borio za zemlju, a ko je „prodavao“, ko štiti bošnjački narod i bošnjačke interese, a ko je špijun, a ko pijun srpsko-hrvatske neprijateljske koalicije.

Najednom je patriotizam postao jedini adut među kandidatima na narednim opštim izborima. Nacionalistička retorika koja nas polako vraća u neke predratne i ratne godine, za koje smo mislili da su daleko iza nas, postala je glavno oružje u rukama onih koji žele da se domognu vlasti ili ostanu na njoj. Ludilo na sve strane, a narod se po običaju pali i žari.

SRPSKA POSLA: Od ustaške unuke do Karadžićevog dezertera

Od stavljanja etikete ustaške unuke i prišivanja dezerterstva do obećanja o nastavljanju puta koji su utabali sad već ratni zločinci. Ovo je postao šablon po kojem se svakodnevno putem javnih tribina ili medija predstavljaju kandidati u Republici Srpskoj, posebno oni za poziciju predsjednika. Sve češće se priča o „herojskim“ podvizima Ratka Mladića, prisjeća se „slavne“ uloge Radovana Karadžića, govori se o velikim danima stvaranja Republike Srpske, o jedinstvu, sabornosti, nacionalnom biću, velikim precima, ratovima, čojstvu i junaštvu.

A najglasniji su definitivno Vukota Govedarica i Željka Cvijanović, kandidati Saveza za pobjedu i SNSD-a za predsjednika RS-a. Među njima se već danima vodi prljava kampanja u kojoj se ne biraju sredstva. Traži se svaki detalj, obilaze se grobovi predaka, istražuju porodična stabla, gleda borački staž, ratne rane, upire prstom na izmišljenu izdaju… Jedino priče o budućnosti nigdje!

Tako je Govedarica odlučio da umjesto svijetle budućnosti građanima Republike Srpske ponudi mračnu prošlost oslikanu u liku i djelu Radovana Karadžića. „Zamolio bih Sonju i Ljilju kada se večeras čuju sa svojim ocem i suprugom, a našim prvim predsjednikom, da mu prenesu pozdrave i da mu kažu da je budući predsjednik Republike Srpske rekao da će da liči na njega“, poručio je Govedarica u Palama, pa isto rekao i u Rogatici i drugim mjestima širom RS-a gdje je Savez za pobjedu predstavljao svoje kandidate.

Naravno da obećanje slijepog slijeđenja Karadžića nije dovoljno da bi se podjarilo demokratski neosviješćeno i na nacionalizam sviklo glasačko tijelo. Govedarica je posegnuo za još nekoliko poteza koji su dosad obilježili njegovu kampanju. Njegov tim je prema unaprijed osmišljnom konceptu napada na protivkandidata prezentovao građanima priču o navodnom ustaškom porijeklu Željke Cvijanović. Sve to je uradio preko Nebojše Vukanovića i Jelene Dabarčić, sadašnjeg i bivšeg savjetnika Mladena Bosića, njegovog prethodnika na čelu SDS-a. Oni su hodali po grobljima, tragali po bibliotekama, tražili bilo koji trag koji bi pokazao da je Cvijanovićeva dijelom Hrvatica, a na sve to i „ustaška unuka“.

A onda se u sve javno uključio i Govedarica: „Zar jedna ustaška unuka može da vodi srpski narod? I zar može bilo kome da priča o srpstvu i časti?

Naravno, na ovakve tvrdnje nije ostala dužna Željka Cvijanović. Ona je odmah krenula u kontranapad, a najveći adut je ponovo izvukla iz ratnih vremena u BiH. „Ja nisam dezerter, iako sam žensko, a Vukota jeste dezerter, iako je muško. Meni moj otac nije kupio stan u Novom Sadu i sklonio me od rata, iako je kao oficir Vojske Republike Srpske to mogao. Smatrao je da nije moralno da tuđu djecu vodi u rat, a da svoju sklanja. Vukotin otac je, s druge strane, smatrao da je moralno da on ne učestvuje u ratu i da još svoje dijete skloni od rata“, rekla je Cvijanovićeva.

“Vidim da sebe preporučuje za predsjednika Republike time što mu je u kuću dolazio sveštenik. Ne vjerujem ni da mu je ijedan sveštenik rekao da treba da broji litre krvi onih koji su ranjavani boreći se za Republiku Srpsku, a da kap svoje nije prolio”, naglasila je Cvijanovićeva.

KAMPANJA U BOŠNJAKA: Udbaši i kafe-kuhari

Unutar, kako to političari vole da kažu, bošnjačkog korpusa rasplamsao se rat između SDA i SBB-a i to na najvišem nivou, a kao glavni alat odbrane i napada koristi se patriotizam.

Fahrudin Radončić, kandidat SBB-a za člana Predsjedništva BiH, odlučio je da u svoju kampanju uključi ni manje ni više nego Aliju Izetbegovića, kojeg tokom svojih govora koristi za poređenje sa njegovim sinom Bakirom.

On je tako iskoristio priliku da na tribinama kaže kako je Alija bio snažan politički faktor, a njegov nesposobni sin je spletkama i svađama rastjerao uspješne ljude i devastirao bošnjački politički faktor. I tu se nije zaustavio. Ubrzo je stigla i vijest plasirana preko Radončiću bliskih medija da je Bakir Izetbegović bio saradnik UDBA-e, radio protiv interesa Bošnjaka i to dok mu je otac tamnovao.

Pored toga, SBB-ovci su Bakira u više navrata proglasili kao nekog ko dijeli Bošnjake, ko razdvaja nacionalnu nit bošnjačkog naroda.

Za sve ovo SDA je imala spremne odgovore, a većina ih je ciljala na period rata, na patriotizam, zaštitu Bošnjaka i BiH.

Čak su Radončića optužili i da je saradnik Milorada Dodika i Dragana Čovića u njihovom planu nametanja srpsko-hrvatskih interesa Bošnjacima. Zanimljivo je da je SDA svoju promociju u kampanji posvetila nekakvoj odbrani i zaštiti od onih koji opet žele da unište Bosnu. Pošto SDA igra na pobjedničku kartu, na sebe su odlučili i navući neprijatelje iz srpskog i hrvatskog naroda, jer tada je pobjeda gotovo izvjesna.

Naravno, sve su ovo samo crtice iz predizbornih obračuna u BiH u kojima patriotizam, rat i nacionalno porijeklo preuzimaju primat, a i kako bi drugačije bilo na tlu na kojem najbolje uspijeva nacionalizam u svom najgorem obliku.