Foto: PA

Represivni režim Slobodana Miloševića direktno je odgovoran što je na njihovim plećima grb Helvecije, a ne dvoglavi bijeli orao Srbije

 

Jasno je svima da je nogomet na Svjetskom prvenstvu više od sporta. To je prilika i da ljudi sa dna društvene ljestvice uspiju. To je nevjerovatna čast, čast da se pojavite na Mundijalu i, kako se to voli reći, branite boje svoje zemlje. Da pokažete svijetu koliko vi i vaš tim vrijedite. Da se podičite ne samo sportskim duhom nego i fair playem. Pa onda vidite kako u jednom trenutku Meksikanci grle i ljube Koreance s druge strane globa… Jeste, nogomet je više od sporta, osim kada gledamo balkanske nacije i njihovu interpretaciju viteštva. Onda je to, po pravilu, niže od sporta.

Z***bo nas švapski sudija

A koliko i kako fudbal nema veze sa sportom? Evo primjer kojim ćemo otvoriti priču o meču između Srbije i Švajcarske, koji je ponajmanje imao veze sa sportom:

“… Nemac nam nije dosudio čisti penal na svetskom prvenstvu u fudbalu u Rusiji. Nemac je sa švajcarskim igračima, verovatno i sa Šaćirijem i Džakom, razgovarao na nemačkom, pošto nemački sudija sigurno ne govori albanski. A možda i govori, jer praunuk Hitlerovog feldmaršala Keserlinga reformisao je, posle pada Envera Hodže, albansku obaveštajnu službu ‘Šik’. Usput malo pomogao i ovima u Prištini. Sve je to nemački sudija namerno uradio upravo u Kalinjingradu, nekadašnjem pruskom Kenigsbergu. Kako ruska fudbalska reprezentacija nije igrala u Kalinjingradu, tu su bili ‘mali Rusi’, odnosno Srbi, pa je nemački sudija pristupio direktnoj reviziji rezultata Drugog svetskog rata. Rusi ne mogu da izgube, ali Srbi moraju. Upravo na mestu gde su Nemci izgubili Prusku. To što su se naši igrači u drugom poluvremenu vukli po terenu ko prebijene mačke, to što nisu znali šta igraju, to što su nam švajcarski Albanci mogli da uvale još dva-tri komada, to je neka druga priča…”

I možda bi ova kombinacija primitivne zaslijepljenosti i povijesne teorije zavjere, umotana u kvazinavijačku oblandu, ostala tek opskurna vijest da iza nje ne stoji Miroslav Lazanski, srbijanski vojno-politički analitičar i budući ambasador Republike Srbije u Moskvi. Pri tome je ujedno riječ i o jednom od visokih funkcionera SNS-a, najjače političke partije u naših komšija. Ako znamo da Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, baš i koristi Svjetsko prvenstvo za izlive najgorih huliganskih narativa i njihovo apliciranje po narodu, kako kaže kolumnista Teofil Pančić, onda je stvar posve ozbiljna.

Ustvrdiće Pančić formalnom logikom kako je imanje bilo kakvih povijesnih problema sa Švajcarskom upravo apsurdno:

“Neko neupućen u finese balkanske politike i parapolitike pomislio bi da Srbija možda ima neki poseban istorijski problem sa Švajcarskom, neko specifično opterećenje, neke osobito traumatične ‘stare račune’. Na drugoj strani, ta misao je otvoreno apsurdna: zar sa Švajcarskom?!”

Srbija-Kosovo

I u pravu je Pančić. No i on to primjećuje, reprezentaciji Srbije je navrat-nanos usađen kult mučenika, jer igraju utakmicu protiv, pazite sad, “odmetnutog Kosova”.

Pa su Xherdan Shaqiri i Granit Xhaka, švajcarski reprezentativci, još prije meča proglašeni arhineprijateljem u srpskom medijskom prostoru. Dabome, niko ili slabo ko se zapitao kako su Shaqiri i Xhaka dospjeli u Švajcarsku, kako su postali njeni državljani, i na koncu, kakvu su kalvariju preživjeli roditelji ove dvojice, e da bi mladići bili tu gdje jesu. Konkretno, u švajcarskom dresu.

A da su se raspitali, i da se bilo kome u srpskom medijskom prostoru “isplatilo” ispitati, došlo bi se upravo do apsurdnih zaključaka. Represivni režim Slobodana Miloševića direktno je odgovoran što je na njihovim plećima grb Helvecije, a ne dvoglavi bijeli orao Srbije.

Švajcarska je pobijedila Srbiju i to nije tema analize. Tek da se zna, pobijedila je zato što je bila bolja, agilnija, odmornija, uigranija… No, sve mimo toga je zapravo priča o orlovima.

Orlovi i braća troprstaši

Sudbina i fudbalsko znanje, dabome, odlučili su da Srbiji “presude” baš djeca sa Kosova, Shaqiri i Xhaka. Prilikom proslave pogodaka, rukama su pokazivali orla dvoglavog, koji krasi albansku zastavu. Potpuno benigno, ako znamo da su npr. košarkaški reprezentativci Slovenije i Crne Gore slavili svoje uspjehe sa nezvaničnim, ali širokoprisutnim srpskim pozdravom – tri prsta u zraku. Tada to nije smetalo niti Srbiji, niti Sloveniji, niti Crnoj Gori, a stvar je upravo identična. Pa je tako na djelu i pannacionalno licemjerje.

Kako se kaže, Haag ili Var?

Dabome, niti bi bilo kakvih prijava FIFA-i, niti bi Lazanski pisao teorije zavjere epskih razmjera, da je Srbija pobijedila. Onaj orao iz šaka bi pao u zaborav u roku od odmah. Ovako, gotovo infantilno, sveopšta histerija i lov na vještice prerasli su u neku vrstu medijskog linča svega što ima prizvuk albanskog.

Primjerice, u navijačkom transu, srbijanska pop pjevačica Gordana Tržan tražila je da se u Srbiji zabrani emitovanje pjesama svjetske zvijezde kosovarskog porijekla Due Lipe.

Ni selektor Srbije, rođeni Zeničanin Mladen Krstajić, nije zaostajao u harangi na sudije, svijet, Albance. Pa je tako poredio videosistem VAR sa Haagom: “Nažalost, samo Srbi su izgleda osuđeni na selektivnu pravdu. Nekad prokleti Haag, a danas u nogometu VAR.”

FIFA je morala reagovati i to promptno, a sve u cilju smirivanja strasti, pa je potpuno isforsirano kaznila Xhaku i Shaqirija sa po 10.000 švicarskih franaka, ali je eksplicite saopštila da je mahanje zastavama, u ovom slučaju albanskom, kao i pokazivanje nacionalnih simbola koji ne vrijeđaju, apsolutno dozvoljeno. U prevodu, više se neće tolerisati razmaženost onih koji pod parolom “ko gubi, ima pravo da se ljuti” traže besmislice.

A kad smo kod pokazivanja nacionalnih simbola i zategnutih odnosa SFRJ i Albanije, pokazivanje dvoglavog orla bilo je dozvoljeno u Jugoslaviji.

Crno-bijeli orlovi

Na kraju svega, srpski navijači mogli su pokazati i zavidnu dozu humora i inteligencije i izraziti zahvalnost reprezentativcima Albanije što pokazuju dvoglavog orla, bijelog, a koji je na grbu iste te Srbije. Jer, da ne zvuči rasistički, odistinski je ovo simuliranje u izvedbi Švajcaraca bilo bliže (po boji) bijelom dvoglavom orlu.

Ima tu još jedna stvar. Kako to da srbijanska mejnstrim politika tretira Kosovo kao svoju pokrajinu (uprkos stanju na terenu), a istovremeno sa takvom emocijom gotovo prezire bivše i sadašnje stanovnike Kosova – Kosovare? Nije li to ništa drugo do li eho “srBskih zemalja sa Srbima, bez drugih”?

Taj narativ o Kosovu kao “svetoj srpskoj zemlji”, ali bez “Šiptara”, i dan-danas je prisutan. To ništenje gotovo dva miliona ljudi zarad nekakve epopejičnosti je baš na utakmici, baš na Mundijalu, kulminiralo.

Tako se gledatelju ispred TV-a činilo da Srbi igraju ne protiv Švicarske, ne protiv Albanije, nego protiv odmetnutog i odbjeglog Kosova, koje se iskralo iz okrilja bijelog dvoglavog orla i koje se priklonilo crnom orlu.

Svi znamo kako se utakmica završila, svi znamo u konačnici da su Xherdan Shaqiri i Granit Xhaka imena koja su se u Srbiji izgovarala više od Krstajića, Tošića, Ivanovića i ostalih. Ali odistinski razlog nije u “ratu orlova”, nego u lošoj i anemičnoj igri srbijanske reprezentacije. Ništa više i ništa manje od toga.

I na koncu, Srbija je ispala, Švajcarska je s Brazilom otišla dalje, a upravo poraz od Brazila bio je začudo potpuno relaksirajući po srpsko mnijenje. Ljudi su sve objektivnije analizirali igru svojih “Orlova”, a manje su se bavili albanskim.

Ostaje gorak ukus balkanizacije Mundijala. Po ko zna koji put. Ako znamo da su po broju kazni na Prvenstvu prvi Srbijanci, Hrvati i to zbog huliganskog ponašanja navijača, onda je svima sve jasno.

Najtragičnije je što je sve od gore pobrojanih stvari bilo za očekivati. No, kako reče jedan korisnik društvenih mreža, dobro je da se nad Kalinjingradom nije desio rat orlova-dronova. Pa je sramota relativno umjerena.