Makedonija je bliža Evropskoj uniji i Sjevernoatlantskom savezu od Bosne i Hercegovine, ali jedan od ključnih pokazatelja stabilnosti države i društva je na bh. strani

Kada govorimo o analizi društvenih pojava, uvijek se otvara pitanje u kojoj je mjeri uistinu riječ o analizi, tj. objašnjenju neke cjeline rastavljanjem na dijelove. Posebno u popularnim žanrovima, a nerijetko i u akademsko-naučnim okvirima, često se pod pojmom analize podrazumijeva zapravo svojevrsna sinteza autorskih impresija, usmjeravana autorovim vrednosno-političkim stajalištima ili interesima. Čak i kada su navedene neke brojke ili slične statističke činjenice, uvijek se postavlja pitanje njihove kredibilnosti.

Carstvo alternativnih činjenica

Sumnja u tačnost navoda, relativizacija kontekstom i proliferacija zaključaka – predstavljaju simptome odsustva jasnog saznajnog i ideološkog poretka. Nije nužno lamentirati nad tim nepostojanjem snažnog društvenog konsenzusa, posebno jer ne može biti viška rasprave i drugačijeg mišljenja u demokratskim procesima.

Postavlja se, međutim, pitanje u tom postmodernom (da ne kažemo post-truth) carstvu “alternativnih činjenica” – da li je zapravo moguća neka vrsta saznanja koja bi transcendirala autorovo političko stajalište ili društveni interes? Da li je politička analiza samo zakukuljena propaganda, gdje se iza zavjese objektivnosti krije promocija određenog interesa?

Jedan od kriterija, koji se može postaviti pred političku analizu, jeste da njen autor ne traži, niti da mu čitalac poklanja – puno povjerenje, kao i da je čitalac, a mnogo više i sam autor svjestan utjecaja svojih vrednosnih i političkih stajališta, pa i građanskog interesa, na kreiranje i konačni smisao analize. Interes u saznanju, koliko je loš, toliko je i dobar, jer garantuje posvećenost i intelektualnu dinamičnost.

Kada raspravljamo o nečemu bez interesa – ako je uopće moguće – to obično znači da je autoru tema irelevantna, te da najradije ne bi ni raspravljao o njoj, da nije prinuđen (a prinuda je carstvo neistine). Osviještenost kako vlastitog tako i tuđeg interesa ne uklanja njegov selektorski efekat, te prijeti da odvede u punu relativizaciju pa i snishodljivost, ako se pored posebnih interesa zanemare univerzalni. Ali osviještenost interesa omogućava povišeni stepen spoznajne empatije, koja je zapravo najbolje sredstvo približavanja objektivnog saznanja u situacijama rasparčanog ideološkog i svakog drugog društvenog konsenzusa, kakvo je trenutno stanje u BiH.

Stabilnost i održivost

Među ključnim pitanjima društvene i političke analize u Bosni i Hercegovini jeste pitanje stabilnosti društva i održivosti države i njenih institucija, njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta.

Uobičajena je ocjena da je Bosna i Hercegovina uslijed etničke podijeljenosti i naslijeđa konflikta, još uvijek pogodno tlo za destabiliziranje. Agresivna i neumjerena politička retorika, kako se to kaže, onemogućava širenje povjerenja kao preduslova za političku i socijalnu stabilizaciju. Osim međuetničke napetosti, kao i unutaretničke političke antagonizacije (vlast – opozicija), te malignog utjecaja susjednih i drugih država, dodatni argument za tezu o nestabilnosti jeste socijalno-ekonomska situacija, koju obilježavaju značajan procenat nezaposlenosti mladih i iseljavanje u zapadne zemlje u potrazi za sigurnijim socijalnim ambijentom i boljim poslovnim prilikama.

Pored internih poteškoća, koje neprestano traumatiziraju bh. društvo, ali je javnost u određenoj mjeri sviknuta na njih, u posljednje vrijeme javlja se naznaka novog elementa, a to je sveevropsko pitanje migracija. Čak i koherentniji društveni sistemi suočavaju se s ogromnim izazovima po tom pitanju, a sigurno je i da će održivost Evropske unije biti usko povezana s procesima u BiH, jer iako posljednjih godina razlabavljen, ipak je narativ EU integracija još uvijek jedan od rijetkih širih socijalnih konsenzusa u BiH. Pred kakvim će izazovom biti Bosna i Hercegovina, ako Evropska unija krene u dublji proces dezintegracije?

Kada se rasklone sva buka i bijes dnevnopolitičke rasprave, ostaje pitanje kakvo je uistinu stanje, ili bolje reći kakve su perspektive Bosne i Hercegovine u tim elementarnim pitanjima – stabilnosti i održivosti institucionalnog poretka u BiH. Jednako važno pitanje je ono metodološko – kako odgovoriti na sve to, a uz dovoljnu dozu apodiktičnosti.

Evropska unija i komunizam

Posljednji raspad velikog međunarodnog društvenog projekta u Evropi bio je raspad komunizma, a s njime je došao i raspad država poput Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke i Jugoslavije.

Uz sve dužne ideološke razlike između komunističkog projekta zatvorenog društva, koji je završen rušenjem Berlinskog zida i skidanjem gvozdene zavjese s lica Evrope, i evropskog projekta otvorenog društva, kojem prijeti podizanje novih zidova i gvozdenih zavjesa, možemo sebi dopustiti da povučemo neke paralele, koje nisu ideološke prirode.

Još tokom 70-ih godina prošlog stoljeća, kada se Sovjetski Savez još činio neupitnim, demografi su predviđali kolaps tog sistema, koristeći se različitim parametrima, a jedan od njih je bio stepen smrtnosti novorođenčadi.

Kapacitet jednog društva da opstane jeste jednak njegovom kapacitetu da se brine za svoje najslabije članove, a to su novorođenčad. Ne postoji snažniji biološko-socijalni motiv od onoga da se spasi život novorođenom djetetu, no kada jedan društveni ambijent unatoč humanoj volji sve češće nije više tehnološki i medicinski sposoban da to učini, onda je to znak socijalne krize najozbiljnijeg stepena.

Tih 70-ih godina je u SSSR-u došlo do naglog rasta stope smrtnosti novorođenčadi, u mjeri koja je šokantna za industrijalizirana i modernizirana društva, kakav je bio SSSR za kriterije 20. stoljeća. Tako je za samo tri godine (1971-1974) stopa smrtnosti djece mlađe od jedne godine porasla sa 22,9 od hiljadu novođenih na 27,9/1000, a do 1976. već je skočila na 30,8/1000.

Poređenja radi, stopa smrtnosti novorođenčadi u Evropskoj uniji je 3,5 na hiljadu, što je dakle skoro devet puta manje nego u Sovjetskom Savezu. Ta razlika može biti realna mjera razlike između kvaliteta života u dva sistema i kapaciteta društva da se skrbi za svoje (najslabije) članove. Važno je, recimo, i naglasiti, u kontekstu poređenja SSSR-a i EU, da je stopa smrtnosti novorođenčadi u proteklih 20 godina u neprestanom padu. No i pred samom EU je još dosta prostora za napredak, jer stopa od 3,5 je još uvijek daleko od pozicije Japana sa stopom 1,9.

Bosna i Hercegovina i Makedonija

Po podacima UNICEF-a i Svjetske zdravstvene organizacije (posljednji dostupni za 2016.), Bosna i Hercegovina je imala kontinuiran pad stope smrtnosti novorođenčadi u proteklom periodu: stopa 9,8 iz 1998. godine do 2005. je pala na 7,7, a 2016. iznosila je 5,2.

U poređenju s jugoslavenskim prosjekom krajem 80-ih godina prošlog vijeka (stopa od 25 umrle novorođenčadi na hiljadu), sadašnja stopa smrtnosti novorođenčadi ukazuje na značajno poboljšanje životnog standarda. Poređenje sa evropskim prosjekom govori, naravno, da postoji itekakav prostor za dalji napredak.

Poređenja radi, Makedonija je u proteklom periodu imala ne samo značajno višu stopu smrtnosti djece nego je i narušen stabilizirajući trend kontinuiranog pada te stope. Tako je, recimo, Makedonija imala kontinuiran pad stope smrtnosti novorođenčadi, sa ogromnih 16,2 iz 1998. godine na 9 u 2011. godini, kada je, za evropske kriterije 21. stoljeća, počela da naglo raste, te je do 2016. ostvarena stopa od čak 10,7 po podacima UNICEF-a i WHO-a. Eurostat navodi stopu od čak 11,9 za Makedoniju u toj godini, no temeljna informacija je ona koja govori o trendu rasta.

Od velikih protesta protiv korupcije, koji su prerasli u ulične sukobe između demonstranata i policije, kao i pokušaj zauzimanja Kumanova od strane Oslobodilačke nacionalne armije, preko nasilja u Sobranju i napada na premijera Zorana Zaeva, pa sve do aktuelnih protesta i ogromne političke napetosti u vezi s promjenom imena – jasno je da se makedonsko društvo nalazi u stanju društvene krize, na što su jasno ukazivali demografski indikatori poput stope smrtnosti novorođenčadi, kao u slučaju Sovjetskog Saveza.

Ono što je dobro za Makedoniju jeste da se nalazi u mnogo povoljnijoj poziciji od Sovjetskog Saveza, pa i tom preuzetom stanovištu stope smrtnosti novorođenčadi, može se zaključiti da Makedonija ima dva-tri puta bolji životni standard od SSSR-a. Sličnosti daju argumente za oprez, a razlike za nadu da će se makedonsko društvo stabilizirati i prevazići trenutne izazove.

Humanost i održivost državnih sistema

Bosna i Hercegovina se nalazi mnogo dalje od Evropske unije i Sjevernoatlantskog saveza nego Makedonija, jer ima mnogo viši stepen političke i etničke složenosti, ali Bosna i Hercegovina je, može se zaključiti sudeći po trendovima skrbi svojih najranjivijih, a samim time i svih drugih članova, mnogo stabilnije društvo od Makedonije i održiviji institucionalni sistem od Sovjetskog Saveza ili Jugoslavije u vremenima pred raspad komunizma.

U svakom slučaju, indikatore koji govore o statusu najranjivijih kategorija u jednom društvu treba nastaviti ne samo pratiti već i popravljati, a humanost i socijalna solidarnost jednog društva u direktnoj je korelaciji s njegovom održivošću. Iskustvo raspada komunizma pokazuje da za očuvanje države može biti važniji faktor poput uređenja i razvoja zdravstvenog sistema nego akumulacija gole sile u vidu ogromne vojske ili nuklearnog arsenala kao što pokazuje sovjetski slučaj.

Ogroman put je pred Bosnom i Hercegovinom da dosegne samo evropski prosjek po pitanju životnog standarda i osnaži državne institucije, pa iako postoji veliki broj razloga za oprez i zabrinutost, a nijedan za spokoj i uljuljkanost, nema potrebe za prekomjernim napadima ni odbranama percepcije o relativnoj stabilnosti bh. društva i institucionalnoj održivosti Bosne i Hercegovine.