Foto: Oslobođenje, Historijski arhiv Sarajevo

Kako su vrijeme i društvo uticali na to da ekskluzivno radnički praznik evoluira u obično narodno veselje?

Čini se da je društvo, generalno, od momenta kada je prestalo da slavi rad i kada su “heroje rada” u sredstvima javnog informisanja zamijenili oni koji su svojim neradom postali idoli mladih – krenulo u krivom smjeru. Kada se to tačno dogodilo i šta je uzrok tome, teško je precizno utvrditi. Naznakama eutanazije slavljenja rada možemo svjedočiti kroz izvještavanje novina na dan koji nam je svima poznat kao praznik rada iliti “radnički svetac”, kako su ga imenovali sarajevski mediji u 19. vijeku.

Enciklopedija Britannica pod referencom Labour Day navodi da je Peter J. McGuire  izrekao ideju kako bi društvo trebalo da prepozna ulogu radnika u njemu. Vođeno tom idejom, američko društvo je prihvatilo i ozakonilo da se svakog prvog ponedeljka u septembru u Sjedinjenim Američkim Državama obilježavaju uloga i značaj radnika za društvo. Zapravo je sve počelo u utorak, petog septembra 1882. godine, kada je ulicama New Yorka prošetalo deset hiljada radnika. Sadržaj enciklopedije navodi da tog dana radnici nisu imali nikakvih zahtjeva – osim želje da pokažu da postoje i da su dio američkog društva. Vrlo brzo se Labour Day počeo obilježavati svakog prvog ponedeljka u septembru. Ako se neko pita zašto je baš prvi ponedeljak u septembru izabran da bude dan kada se slavi uloga radnika u društvu, objašnjenje leži u činjenici da je postojala velika rupa između praznika Dana nezavisnosti (4. juli) i Dana zahvalnosti (drugi ponedeljak u oktobru). Danas se praznik koji slavi vrijednosti rada i radnika obilježava na dva različita datuma. Jedan je već pomenuti prvi ponedeljak u septembru, a drugi, nama bliži, svakog prvog u maju. Ova tradicija naslanja se na demonstracije 100.000 američkih radnika iz maja 1886. godine u Chicagu. Oni su zahtijevali osmosatno radno vrijeme. I tako je sve počelo.

Zbunjenost u Varešu

Osam godina kasnije, 30. aprila 1894. godine, osvanuo je ponedeljak, a pred upravu Željezare u Varešu stupila je delegacija zaposlenih radnika s molbom da im se dozvoli obilježavanje Prvog maja. Oslobođenje nas u prvomajskom broju iz 1959. godine podsjeća šta se sve dešavalo u tih dan ili dva. Budući da radnici nisu nikada imali sličan zahtjev prema upravi Željezare, nadležni su bili zatečeni. Putem telegrafa obratili su se Zajedničkom ministarstvu finansija u Beču, pitajući ih za savjet. Isti dan je stigao pozitivan odgovor u kojem je stajalo da se manifestacija proslave Prvog maja može održati. Odluka je sutradan, 1. maja, saopštena radnicima. U članku iz Oslobođenja možemo pročitati da se manifestacija održala, da su radnici tom prilikom zatražili veće nadnice i da su organizatori i inicijatori bili Karl Bauer, Karl Janke i Rudolf Strum. Svi oni koji su učestvovali u toj manifestaciji svjedočili su historiji – prvom obilježavanju Prvog maja na području naše zemlje. U jednoj drugoj državi na istom teritoriju – pedeset i jednu godinu kasnije – Prvi maj je proglašen državnim praznikom. Odmah po oslobođenju, Ministarski savjet Demokratske Federativne Jugoslavije donio je ovu odluku, a od 1949. godine praznuje se dva dana, što je ostala praksa i danas.

I tako je prije 124 godine “radnički svetac” ušao u naše živote, a već preko sedamdeset godina nam je to državni praznik. Danas manje-više ovaj praznik ne znači ništa. Za one sretnije koji su zaposleni samo još jedan neradni dan ili za one mlađe dan kada se ne ide u školu. Stariji koji su se obrazovali u prošlom sistemu sjetit će se lekcija iz historije o pravednoj borbi radničke klase i proleterijata za pravo da slave svoj praznik. Govorimo o periodu prije Drugog svjetskog rata, kada je pod vodstvom Komunističke partije prvi dan u mjesecu maju po pravilu korišten za demonstracije radnika koji su kroz ideju socijalizma vidjeli izlaz iz siromaštva i ideal pravednijeg društva za njih. Nakon pobjede nad fašizmom i oslobođenja zemlje, sve je sjelo na svoje – Prvi maj je zvanično postao praznik; radnička klasa i rad dobili su svoje mjesto u društvu.

Intenzivan odnos

Da bismo saznali sa kakvim zanosom je ovaj praznik slavljen i kako je društvo slavilo rad i radnike, najbolje je konsultovati novinske arhive. Poslijeratni odnos vlasti i radnika prema proslavama Prvog maja bio je vrlo intenzivan, barem prvih desetak godina. Čitaoce prvomajskih brojeva Oslobođenja, a vjerovatno i drugih dnevnih novina u Jugoslaviji, sa naslovnica je pozdravljao proglas partije koji se obraćao radnom narodu Jugoslavije – radnicima i radnicama, seljacima i seljankama, vojnicima, podoficirima i oficirima Jugoslovenske armije, omladini Jugoslavije, narodnoj inteligenciji, trudbenicima grada i sela. Vijesti o radnim pobjedama dominirale su sadržajem novina. Vlast je znala da se novo društvo jedino i isključivo može napraviti na tri načina: obnovom zemlje, podizanjem proizvodnje i obrazovanjem, i to su željeli naglasiti kroz novine. Prvih pet ili šest godina nakon rata, u svakom broju Oslobođenja nalazimo članke sa sadržajem o velikim pobjedama u obnovi zemlje i trijumfima običnih ljudi. U majskom broju Oslobođenja iz 1946. godine, u novinskom izvještaju saznajemo kako je uspješno izgrađen pješački most na Ilidži, preko rijeke Željeznice. Most je izgrađen za četiri mjeseca zajedničkim naporima vojske, pionira, učenika i pripadnica AFŽ-a. Dvije godine kasnije, radnim ljudima i građanima, kako se to uobičavalo reći, predstavljeni su zaista impozantni rezultati – da je broj zaposlenih u odnosu na 1946. godinu porastao za 60%, te da je tokom 1947. godine obnovljeno 29.000 kuća koje su oštećene ratnim razaranjima. Zemlja je tek izašla iz rata i privreda tek pokrenuta, pa podatak da je proizvodnja uglja porasla za 194% zvuči fascinantno, ali ako uzmemo u obzir da je riječ o počecima proizvodnje, onda su jasni ogromni postoci. Druga važna poluga društva bila je obrazovanje i opismenjavanje. Izvještaj Zemaljske komisije za likvidaciju nepismenosti, objavljen 30. aprila 1948. godine, ukazuje na plodonosne rezultate. U izvještaju Komisije stoji da je do 15. aprila 1948. godine provedeno 9.636 tečajeva za opismenjavanje na kojima je opismenjeno 170.920 ljudi. I naredne godine u majskom broju objavljena je priča o uspjesima i naporima učitelja da izgrade bolje društvo. Učiteljica Slavica Borić u OŠ “Kupres” sama radi sa 519 đaka. Nastava se odvija u dvije smjene i u obje smjene radi Slavica. Četvrti razred pohađa 99 učenika, treći 150, drugi 130 i prvi 140 učenika. S današnje tačke gledišta smo svjesni da nije riječ o nekom temeljitom i ozbiljnom učenju, ali akcenat je na učiteljici koja se negdje na Kupresu sama “bori” sa 519 đaka i njezinoj želji da ih izvede na “pravi put”, odnosno da ne ostanu analfabete, te želji učenika da, uprkos nemogućim uslovima, idu u školu i nešto nauče. Radne pobjede su u većini slučajeva imale svoja lica, odnosno konkretne ljude koji su stajali iza njih. To je bila ona slava koju je Andy Warhol mnogo kasnije ograničio na petnaest minuta. Riječ je o ljudima s imenom i prezimenom kojih se danas više niko i ne sjeća, poput Stijepe Vidovića, Nikole Škobića i Ćamila Botića, koji su po osam puta bili udarnici Rudnika Breza. Neki od njih su postali na određen način i zvijezde tog vremena, poput Alije Sirotanovića.

Foto: Oslobođenje, Historijski arhiv Sarajevo

 

Prvomajski brojevi novina sredinom 50-ih godina izvještavaju o velikim planovima socijalističkog društva. Nadležni najavljuju izgradnju hidrocentrale u Jablanici. U članku piše da će hidrocentrala proizvoditi količinu električne energije ravnu snazi 13 miliona ljudi. A na istoj strani se javnost obavještava da se rezerve uglja u Kreki procjenjuju na četiri milijarde tona te da stručnjaci smatraju da bi s tadašnjim kapacitetima rudnik mogao da radi još oko 2.500 godina. Optimizam i svijetla budućnost ogledaju se iz svakog pojedinog članka.

Jačanjem privrede i države, rad i radnička klasa polako “izlaze iz mode”. Da se nešto mijenja u obilježavanju praznika potvrđuje nam prvomajski broj Oslobođenja iz 1954. godine. Sadržaj novina više nije jedino i isključivo bio posvećen obilježavanju praznika. Na naslovnici dnevnika iz Sarajeva nalazi se izvještaj s okruglog stola o kulturi, a na drugoj strani objavljen je članak Ljube Radovanovića o državnom udaru u Siriji i mogućnosti rata u toj zemlji. Sadržaja koji slave radne pobjede je manje, a nemoguće je ne primijetiti novi trend – čestitanje praznika kroz novinske oglase. U broju iz 1954. godine štampano je 26 strana reklama sa 186 objava različitih preduzeća. Kako to obično bude, prve naznake problema u društvu prepoznaju umjetnici. Karikatura objavljena u prvomajskom broju iz 1967. godine govori nam dovoljno jasno da je došlo do raslojavanja radničke klase i da to više nije koherentna cjelina.

Foto: Oslobođenje, Historijski arhiv Sarajevo

Krajem 60-ih i početkom 70-ih godina, društvo je odredilo nove prioritete pa na stranicama Oslobođenja u majskim i postmajskim brojevima (1969. godine), umjesto članaka o velikim planovima za budućnost, čitamo kako je za vrijeme praznika van grada otputovalo preko 30.000 stanovnika glavnog grada, ili izvještaje o posljedicama proslave Prvog maja. U broju iz 1971. godine, u jednom od članaka stoji kako je u Hitnu pomoć primljeno 20 pacijenata s posljedicama trovanja pivom i desetak pacijenata sa simptomima trovanja hranom. Praznik rada volšebno je postao praznik za narodno veselje, što je ostao do danas. Sadržaj arhiva novina nam ukazuje da je naše vjerovanje u rad trajalo tek nekih desetak godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ekonomskim osnaživanjem države, rad i radnici su sklonjeni u stranu i nisu više bili heroji. Današnji sentiment prema proslavi “radničkog sveca” sveden je na rijetko čuvanje tradicije da rano ujutro vojni ili vatrogasni orkestri muzikom probude uspavane građane. Ako već pominjemo muziku, oni koji ipak drže malo do sebe sjetit će se danas makar tri pjesme koje povezujemo sa radnicima i radničkom klasom. Prva je ona, recimo, režimska, pod nazivom Da nam živi, živi rad, druga bi mogla biti pjesma beogradske grupe Idoli pod nazivom Maljčiki, za koju će se ispostaviti da je parodija na junake socijalističkog rada poput Andreja Stahanova, i ona treća, možda najemotivnija, Moj brat / Čisti zrak, autora Duška Trifunovića, koju izvodi duet Narcis & Slobo (Narcis Vučina i Slobodan Samardžić). Da se ipak za kraj podsjetimo teksta pjesme o bratu koji je radnik i koji  “svaki dan ustaje u 5 do 5 / svaki dan napravi lokomotivu / s posla vraća oko tri na biciklu i nosi kruh i veliko srce svoje / on je teška industrija / on je taj fundament i njemu treba čisti zrak”.

Posljednji podatak Agencije za rad i zapošljavanje BiH, objavljen krajem februara 2018. godine, govori o 472.957 nezaposlenih u Bosni i Hercegovini, a vjerovatno bi većina njih rado ustala 5 do 5 i otišla na posao da napravi neku lokomotivu.