Foto: Fena

Posljednjih je sedmica Naša stranka bila objekt dvostrukog zanimanja javnosti. Prvo zbog nezapamćenih uvreda na račun Predraga Kojovića, a potom i zbog komunističkog obračuna s Dennisom Gratzom

Čini se da Skupština Kantona Sarajevo sve više poprima odlike dobrog šou-programa. Nije prošlo mnogo vremena između intoniranja himne predsjedavajuće skupštine Ane Babić i emotivnog govora zastupnika Naše stranke Predraga Kojovića. Povod mu je predstavljala salva uvreda kojima su Kojovića počastile kolege zastupnici, a sve zbog njegovog zalaganja za ukidanje naziva škole “Mustafa Busuladžić”, koje je izglasano petog marta. Vjerovatno rijetko ko od čitatelja nije upoznat s ovim slučajem, aktuelnim još od 2016. godine, kada je donesena odluka da jedna osnovna škola u sarajevskoj općini Novi Grad bude imenovana po Busuladžiću.

Radi se ovdje o već duže vrijeme prisutnom trendu revizije uloge povijesnih figura i rehabilitacije ljudi osuđenih od strane komunista. Pri tome se prethodni režim u potpunosti demonizira, a biografija ljudi koje je osudio čita u posve drugom kontekstu, neovisno o činjenicama. Tako je i Busuladžić rehabilitovan kao bošnjački intelektualac koji je strijeljan zbog stavova koji nisu odgovarali novouspostavljenoj vlasti, zanemarujući činjenicu da su ti stavovi bili profašistički i antisemitski. Naša stranka, kao i predstavnici drugih opozicionih stranaka u Skupštini KS-a, od početka je bila protiv donošenja te odluke, ali pripadnici vladajuće stranke nisu se obazirali na povijesne i dokumentarističke činjenice i argumente. Po pravilu, nacionalističke i grupne ideologije se ni ne vode činjenicama i ujedinjuje ih zajednički sentiment kojeg brane bez obzira na sve, zato je logičan bijes zastupnika koji je nastao nakon što je donesena odluka o poništenju naziva škole.

Kojović je, uz ostale epitete, nazivan i četnikom. Iako je u ovoj skupštini napadan i ranije (prisjetimo se npr. napada iz 2016.), to ga je naročito pogodilo te je osjetio potrebu da progovori o tome: “Da se zovem Asim ili Rasim, mogao sam biti u Münchenu, mogao sam ukrasti milion maraka iz budžeta i nikad niko ne bi dovodio u pitanje moj patriotizam. Ali pošto se zovem Predrag, to se može. (…) I, kolega Smajiću, nema nijednog tog Karadžića, škole Srbije da Peđa nije reagovao i zbog toga doživio probleme. Ali stvarno da sam ja četnik, zar bih ja sjedio u ovoj skupštini i borio se s vama i proveo rat boreći se za istinu. Ali vi osjećate slobodu da pravite te insinuacije, jer sam ja Predrag.”

Opća podrška

Veliki broj medija i javnih ličnosti podržao je Kojovića i osudio ponašanje zastupnika SDA. Među njima su npr., Radio Slobodna Evropa, N1, Klix (koji je prenio osudu opozicione stranke DF-a) i drugi. Kojoviću je podršku pružila i njegova stranačka kolegica Sabina Ćudić, istaknuvši da je “devastirana zbog uvreda na nacionalnoj osnovi” koje je pretrpio, a urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović i kolumnist Dnevnog avaza Bakir Hadžiomerović, posvetili su mu i kolumnu. Selimbegović se zapitala da li bi Peđa bio četnik i da je za Mustafu (bez obzira na to što se zove Predrag, op.a.), a Hadžiomerović je u svom prepoznatljivom “skandaloznom” stilu kritiku usmjerio na stanje u cijelom Sarajevu, koje je, kako piše, “teško zglajzalo”.

Za portal Vijesti, sam Kojović je prokomentarisao svoj govor, rekavši da je morao biti ličan zbog nacionalista koji žele slomiti historijski duh BiH i smatraju da će im to konačno uspjeti na predstojećim izborima. Međutim, i pored medijske podrške koju je Kojović dobio, valja istaknuti da nije bilo javnih osuda zastupnika koji su ga vrijeđali od stranki kojima pripadaju, a to govori dvije stvari. Prvo, da se radi o strankama koje su toliko bahate i sigurne u svoju premoć i ispravnost da u potpunosti tolerišu verbalne delikte svojih članova, jer su ubijeđene da im ne mogu naškoditi u javnosti i da ih njihovi glasači čak i podržavaju. Drugo, po ko zna koji put nam pokazuje da su skupštine postale pozornice najprimitivnijih ispada koji prolaze nekažnjeno. Vjerovatno bi uvrede koje je pretrpio Kojović izazvale reakcije prolaznika da su se desile i na ulici, dok bi u drugim javnim sferama sasvim sigurno naišle na osude. Međutim, u formalno političkom okruženju političkih (ne)istomišljenika prolazi i toleriše se i ono što ne bi na drugim mjestima. Postavlja se pitanje za kakva ponašanja i ispade bi političke stranke uopće i kaznile svoje članove.

Sudovi časti i neistomišljenici

U odgovoru na njega, logikom recentnih dešavanja dolazimo opet do stranke kojoj pripada Kojović. Naime, Naša stranka se i u ovom smislu izdvaja možda čak i pretjeranom ažurnošću i poziva članove na sudove časti  zbog minornih razloga. Baš negdje u vrijeme u kojem je Kojović trpio uvrede na nacionalnoj osnovi, Dennis Gratz je objavio nekoliko statusa koji se nisu svidjeli rukovodstvu NS. Podsjetimo, Gratz nije bilo koji član stranke i sigurno se ne radi o jednom od “neprepoznatljivijih” osoba koji su je činili. U Našoj stranci je bio od njenog osnivanja i jedno vrijeme joj je bio i predsjednik, da bi od izbora 2014. godine bio na mjestu zastupnika u Federalnom parlamentu ispred iste stranke. U septembru prošle godine Gratz je podnio ostavke na poziciju predsjednika Glavnog odbora i člana Predsjedništva stranke. Međutim, sada je otišao još i dalje i raskrstio kako s bilo kakvim učešćem u daljem radu stranke, tako i sa političkim angažmanom uopće.

O svom konačnom raskidanju sa strankom, Gratz je javnost obavještavao na svom javnom Facebook profilu. Prvo je u statusu od 22. februara napisao da ga rukovodstvo Naše stranke želi isključiti zato što je pozivao na veću transparentnost i otvorenost stranke. Istaknuo je i da na zvaničnim stranačkim kanalima stranke uopće nije bilo navedeno da je on po radu i rezultatima bio najaktivniji zastupnik u Federalnom parlamentu te mu nije bilo jasno zbog čega Našoj stranci nije bilo u interesu da to istakne. U objavi od trećeg marta Gratz navodi da ga je Sud časti Naše stranke opomenuo zato što je u javnost izašao s kritikama stranačkog vodstva i pozivajući na “veću transparentnost u okviru unutarstranačkih struktura”. Opširan tekst u kojem navodi i da je “odlučio staviti kraj nemuštim, iscrpljujućim internim prepirkama, zabludama i paranojama oko kandidatura i izbornih lista u NS i po isteku mandata u Federalnom parlamentu vratiti se svojoj profesiji, i nekim, nadam se, uređenijim ljudskim odnosima”, popraćen je i zanimljivim i konstruktivnim čitateljskim komentarima.

Gratzovo raskidanje s politikom postalo je tema i medija, pa je dao izjavu za Klix, kojom je istaknuo da ne želi da bude kandidat na predstojećim izborima iako ga je Regionalni odbor NS predložio i to zbog narušenih međuljudskih odnosa, a nastupio je i u emisiji Novi Dan televizije N1, u kojem je isto podvukao i utvrdio. Naglasio je da Našoj stranci nije mogao oprostiti što ga je kaznila i dovela na Sud časti zbog nemanja istog mišljenja, iako se radi o političkoj organizaciji koja njeguje progresivne i liberalne političke vrijednosti i povukao paralelu sa SDA unutar koje godinama traju otvoreni sukobi i članovi imaju suprotstavljene stavove, ali se ne kažnjavaju i ne šalju na sudove. Duže vrijeme bio je nezadovoljan načinima na kojima su se unutar stranke donosile odluke i tretirali pojedinci, međutim, istakao je da nikako ne želi ovim potezom naštetiti stranci u čiji rad i dalje vjeruje i pokvariti tekuću izbornu godinu.

Stranka šuti

Indikativno je da se do dana završavanja ovog teksta Naša stranka na svojim zvaničnim kanalima nije osvrnula na povlačenje Dennisa Gratza, iako se radi o jednoj od najvažnijih figura u stranci. Predstavnici Naše stranke često koriste priliku da izražavaju mišljenje o postupcima članova drugih stranaka i utoliko više čudi zvanična šutnja u ovom slučaju. Ukoliko se Gratz ogriješio o statut stranke i izašao u javnost s optužbama prema istoj, to je prestalo biti “samo” stranačka stvar i postalo javna. Bilo bi logično onda da i rukovodstvo Naše stranke toj istoj javnosti obrazloži svoju stranu “priče” i “opravda” razloge svog ponašanja prema jednom od najistaknutijih članova. Jer ako to ne učine (ili ne pokušaju učiniti), sve su prilike da to neće dobro djelovati na sliku koju Naša stranka njeguje u javnosti. Osim što se, suočena s ovim optužbama, pokazuje kao totalitaristička organizacija koja ne dopušta paralelno postojanje suprotstavljenih mišljenja, ona također nastupa i kao neprofesionalna i politički neinteligentna, jer dopušta da im loši lični odnosi eskaliraju i odnesu prevagu nad političkim ciljevima. U svakom slučaju, rukovodstvo Naše stranke ne bi smjelo potcjenjivati inteligenciju svojih potencijalnih glasača i glasačica i dalje dopuštati ovakve “incidente” ako žele da u javnosti zadrže (ili steknu) sliku političke organizacije na koju se može računati da bude ozbiljna konkurencija nacionalističkim strankama.

Šta je zajedničko desnici i Našoj stranci u dva prethodna slučaja? Pa to što se ni jedni ni drugi u javnosti ne osvrću na ponašanje ili optužbe svojih članova. Ali s bitnom razlikom. Prvi to ne čine jer imaju podršku većine i takvo ponašanje im ne može naškoditi – njihovi glasači čak i računaju na njega i podržavaju ga. S druge strane, male stranke u koje spada Naša stranka bi trebalo da obrate pažnju na ovakve stvari jer im javno napuštanje članstva i optužbe itekako mogu naštetiti. Nacionalizam je i prejaka neman (a postaje sve jači, rekao bi i Kojović) da bi se smjeli dopustiti ovakvi stranački raskoli i prevaga ličnih razloga nad općim. Gubljenje krucijalnih članova pod ovakvim uslovima u njihovom slučaju znači i gubljenje značajne podrške glasača. Zapravo, sve i da rukovodstvo stranke sada i uradi nešto po ovom pitanju, šteta je već načinjena, a kredibilitet dodatno poljuljan.