Foto: screenshot

Kritičarima zaduženim za rehabilitaciju zajednička je ideološka pristrasnost kad su u pitanju pisci kolaboracionisti, kao i insistiranje na sopstvenoj političkoj neutralnosti

Posljednjih godina, u štampi i književnoj nauci često se insistira na (književnopovijesnoj) rehabilitaciji pisaca koji su sarađivali sa fašističkim režimima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj i Srbiji Milana Nedića. Iako se nagovještaji mogu naći i ranije, ta tendencija će se prvi put jasno vidjeti početkom devedesetih godina, kada je, naprimjer, izdata i antologija izdajnika revolucije pod naslovom Utuljena baština, u čijem uvodu sastavljač Gojko Tešić upozorava da su ideološki čistunci među lijevim književnim kritičarima – vodeći se prije svega osvetničkim duhom i karijerističkom pohotnošću – godinama ispisivali najbezumnije presude piscima koji su proglašeni kvislinzima, otpadnicima, zločincima. Sve ono, napominje Tešić, što je stajalo na putu ostvarenja revolucionarnih ideala potopljeno je, bačeno na smetljište istorije, likvidirano, cenzurisano, izbrisano iz pamćenja, proglašeno bezvrijednim, desnim, neprihvatljivim i ništavnim.

Utuljena baština

Publicisti i kritičari koji će u sljedećim decenijama staviti sebi u zadatak da uskrsnu tu utuljenu baštinu mahom će se voditi mantrom na kojoj u ovoj antologiji insistira i Tešić: oni se, navodno, ne bave političkim i ideološkim rehabilitacijama, nego se bore za civilizacijsku tekovinu da otpisani, cenzurisani, likvidirani, politički prokazani stvaraoci koji su ostavili iza sebe značajna djela budu predmetom književnoistorijskog prevrednovanja. Ta visokoparna književnoistorijska retorika će se kasnije po pravilu pojavljivati, kao posljednji argument pred vječnošću, i kada ti borci za književnu pravdu na raznim stranama budu insistirali na literarnoj rehabilitaciji Grigorija Božovića i Svetislava Stefanovića, i onda kad upozore da Mile Budak zaslužuje ulicu, ili da jedna osnovna škola treba ponijeti ime po Mustafi Busuladžiću. Da li je zaista moguće da ti borci za pisanu riječ osvajaju neku vrstu ideološke i političke neutralnosti – posvećeni civilizovanom njegovanju književne riječi – vidjet će se ako se odmjeri dosljednost s kojom tretiraju ideološke stavove tih poraženih autora i estetsku vrijednost njihova djela.

Tešić, naprimjer, umnogome zamjera Milanu Bogdanoviću, Marku Ristiću i Đorđu Jovanoviću, kao kritičarima, što nisu imali razumijevanja za djela desnih pisaca, pa su najnormalnije pisali da su neki autori potonuli u mrak ili nepovrat emigracije, da su se degenerisali u svoju krvavu četničku negaciju, da su fizički živi, ali moralno mrtvi, da su evoluirali ka reakcionarnom nacionalizmu velikosrpskog tipa, da su sarađivali u ustaškim publikacijama i loše se držali pod okupacijom, da su bili nedićevski komesari Srpske književne zadruge i bestidni hitlerovci. Poštujući ideološku neutralnost, navodno neostrašćen, Tešić lamentira što su neki od ovih autora glavom platili greške koje su drugima oproštene, što su neki na robiji dočekali životni kraj, što se drugima poslije suđenja izgubio svaki trag, što su treći završili u izolaciji, s oduzetim građanskim pravima i nacionalnom čašću, što su arhivi tih pisaca skoro po pravilu nestali i uništeni.

Sudije i dželati

Kao i mnogi kritičari rehabilitatori u decenijama koje će uslijediti, Tešić također koristi priliku da izrazi svoje negodovanje nad tužnom činjenicom da se u nesretnim istorijskim vremenima dogodilo da pisci piscima postanu sudije i dželati. Razdvajajući književnu desnicu od ljevice, Tešić negoduje što su lijevi pisci književne obračune, sporove, sukobe i polemike u poslijeratnom periodu iskoristili u podizanju najmračnijih optužnica, ali i napominje da pisci ljevice nisu likvidirani zbog svoje književne akcije – nego su robijali zbog komunističkog aktivizma. Zaboravljajući da su u jeku rata neki lijevi pisci također bili ubijeni, među kojima je i Đorđe Jovanović, Tešić će svoju tvrdnju iznevjeriti i kada počne, naprimjer, nabrajati i vrlo aktivističke režimske funkcije desnih pisaca koje spašava od zaborava.

Priređivač Utuljene baštine postavlja se kao da je Grigoriju Božoviću presuđeno zato što je u pitanju autor koji je u dosluhu sa tradicijom, pisac sav u tradiciji, koji cijeni Njegoša i u srpski književni kontekst uvodi Kosovo i Makedoniju, a ne zato što je u vrijeme rata bio sekretar četničkog Nacionalnog komiteta za Pljevlja i urednik propagandističkog Pljevaljskog vijesnika. Također, kada dođe, recimo, do Svetislava Stefanovića, Tešić napominje da je u pitanju rodonačelnik avangardne prakse, prelazeći olako preko njegove sljedeće faze u kojoj će već početkom tridesetih u Idejama napisati, naprimjer, da nisu bili u krivu oni koji su u Trećem rajhu spalili djela jevrejskih pornografa Kerra, Glaesera, Feuchtwangera i Kurta Tucholskog, jer je ta literatura, kaže Stefanović, i trebala da izgori, radi rasne čistoće i očišćenja duhovne atmosfere nacije od jada i smrada. Funkcija nedićevskog komesara Srpske književne zadruge, Jonićevog savjetodavca po pitanjima gonjenja pisaca, po Tešiću, za razliku od režimskih uloga lijevih pisaca, ne bi trebala baciti sjenu na vrijednost njegova djela i mjesto u srpskoj književnosti.

Ideološka pristrasnost

Tešić, među književnim rehabilitatorima, nije originalan po jednoj ideološkoj pristrasnosti kad su u pitanju pisci kolaboracionisti, kao ni po insistiranju na političkoj neutralnosti sopstvene (istraživačke) pozicije ili po ignoranciji kada su u pitanju društvene funkcije i angažman autora koje razmatra. Ništa otvoreniji, kao kritičar, Tešić nije ni po uočavanju veze između političkih orijentacija autora i estetskih karakteristika djela, tako je moguće da u slučaju Grigorija Božovića lokalni kolorit i anegdotsko razvijanje poima kao obilježja velikog pripovjedača čije vrijeme tek predstoji. Simptomatično je da jedan avangardni profesor u to doba, početkom devedesetih, pokazuje zastarjeliji književni ukus i jaču vezanost za tradiciju od prvoboraca socijalne literature (kako Tešić karakteriše Elija Fincija) koji sumnjaju u te pripovjedačke kvalitete.

Igrajući u Utuljenoj baštini prije svega na kartu tobožnjeg otkrivanja nestalih autora, otvaranja komunističkog indexa autorum prohibitoruma, Tešić kao da zaboravlja ne samo da je sve te autore, i Stefanovića i Dragišu Vasića i Stanislava Krakova i Boška Tokina i Dragana Aleksića i Ljubomira Micića i Tošu Manojlovića, već uvrštavao u svoje antologije avangardne poezije i pripovjedaka u vrijeme dok vladaju lijevi pisci, nego i da su se drugi kritičari uveliko već bavili i angažmanom i poetikom tih pisaca kolaboracionista, naprimjer, Radomir Konstantinović u Biću i jeziku i Stanko Lasić u Krležologiji. Ne zanemarujući ni poeziju ni njegov kolaboracionistički angažman, Konstantinović će upravo na primjeru Svetislava Stefanovića pokazati kako se jedna biografija, kao neka šekspirovska tragedija, razvijala ponesena mračnom strašću za sopstvenom veličinom, kako se jedan nacionalistički romantizam totalizovao i preobrazio u vjeru u apsolutnu budućnost ničeanski oslobođenu od tiranije grobova, kako se jedna religijska misao promijenila kao i Stefanovićev bog. Koji se od boga svečovječanske ljubavi promeće u boga koji je napustio čovjeka i zašutio, postajući vremenom onaj koji poziva na Ljotićev krstaški pohod u ime kojeg će Stefanović pisati da srpski narod mora uzeti učešće u zasnivanju novog evropskog otvarajući epohu nacionalne obnove i duhovnog preporoda.

Lasićeve nijanse

Taj metod minucioznog povezivanja političko-ideološke provenijencije autora s poetičkim rješenjima u njegovoj poeziji, kod Konstantinovića, moći će se uporediti jedino sa nijansama koje razvija Stanko Lasić tretirajući Krležine oponente i saputnike u dodiru sa totalitarističkim sistemima. U trećem dijelu Krležologije koji se bavi poviješću kritičke misli o Krleži u vrijeme NDH, Lasić se (kao i Konstantinović) zalaže za jedno hrabro gledanje u sebe, pokušaj razumijevanja, protiveći se tezi da se jedan narod dijeli samo na pravednike i zločince. Odavno ispunivši Tešićev zahtjev, Lasić djela tih kolaboracionista, kao i Konstantinović, poima kao sastavne djelove nacionalne književnosti.

Lasić je svojim metodom, i kada su u pitanju najosjetljiviji momenti književne istorije (kao što je endehaška krležologija), pokušao prevladati manihejstvo rušeći u sebi sliku koja ga je dvadeset godina nakon rata pratila kao neoboriva istina: Ivan Dončević i Joža Horvat su pravednici, Krleža je dvosmislen i ne baš sjajan šutljivac, Tin Ujević i Milan Begović su šufti i kukavice, Ljubo Wiesner i Mate Ujević izdajice, a Mile Budak i Ivo Lendić ubojice. Naprimjer, Lasić smatra da je o hrvatskom romanu nemoguće govoriti i bez Mile Budaka, Antuna Bonifačića i Zvonka Milkovića, o hrvatskoj poeziji bez Vinka Nikolića, Marka Čovića i Antuna Nizetea, o hrvatskoj kritici bez A. R. Glavaša, Milivoja Magdića, Ive Lendića i Kerubina Šegvića. Dajući uvid u endehašku krležologiju, Lasić istovremeno gradi okvir za portret umjetnika u vrijeme totalitarizma i razvrstava mogućnosti za djelovanje: radikalna negacija, striktna neutralnost, autonomija kulture, kompromisna angažiranost i radikalna afirmacija.

Radikalna negacija i striktna neutralnost

Tako, prema Lasiću, nije isti Krleža koji je ostao u Zagrebu u vrijeme NDH, ne objavljujući ništa i ne učestvujući u kulturnom životu (ta pozicija striktne neutralnosti rezervirana je samo za etablirane pisce, čija je šutnja sama po sebi znakovita), u odnosu na Milana Begovića koji ne propovijeda ustaške stavove ali uživa u svojim uspjesima u inostranstvu i prima nagrade od ambasadorskih ekselencija. Dok se stav radikalne negacije ili striktne neutralnosti uzdižu kao nešto sjajno i čisto, u čemu Lasić nalazi proturječnosti kao da niko nije moralan i kao da nema rješenja, stanovište autonomije kulture (na kojem je pored Begovića i Tin Ujević) vidi sličnim stavu bludnice koja prodaje svoje tijelo da bi spasila svoj duh, život, svoju djecu, svoj sitni i beskrajno vrijedni prostor slobode. Isto kao što u njegovom metodu nisu isti radikalni negator Ivan Dončević i striktni neutralac Krleža, tako Lasić, ne relativizujući njihovu odgovornost, ne izjednačava, naprimjer, Ljubu Viznera, kao kompromisnog angažovanika koji uređuje jedan NDH časopis da bi spasio kćerku jer se pobačaj u to vrijeme plaćao glavom, s radikalnim afirmatorom Milom Budakom, koji je bio ministar obrazovanja i ključna figura u književnom životu.

To što su Lasić ili Konstantinović tretirali sve te pisce, ili razvili određene metode u pristupu toj građi, svakako neće biti razlozi da se b/h/s publicistika i kritika od devedesetih naovamo ne bavi slavodobitnim iskopavanjem tih literarnih mošti, kao da se ispravlja vjekovna nepravda. Na bh. književnoj sceni, u svjetlu kolaboracionističkih angažmana, ostat će posvema neosvijetljeni profili pisaca kao što su intendant sarajevskog pozorišta u vrijeme NDH Ahmed Muradbegović ili kulturni ataše veleposlanstva NDH u Budimpešti Enver Čolaković, ili Alija Nametak, NDH kulturni poslenik, sekretar i pozorišni lektor. Kad govori o ovim piscima, bošnjačka publicistička kritika te njihove NDH građanske karijere pravda time što nisu imali nikakvih političkih funkcija, kao da kod Lasića odavno nisu izvedeni različiti modeli kolaboracije sa režimom (kulturno autonomaštvo je jedan od njih). Druga strategija skidanja krivice s pisaca realizuje se tako što se kolaboracionističkim angažmanima protustavljaju estetske vrijednosti teksta, kao da ne postoji mogućnost relacije ideoloških uvjerenja autora s njegovim poetičkim konceptima, koju je na nizu primjera pokazao Konstantinović u Biću i jeziku.

Te stalne književnopovijesne rehabilitacije i borbe koje se oko toga vode, međutim, više govore o dnevnopolitičkoj potentnosti tih tema nego o relevantnosti ili irelevantnosti književne kritike i nauke kada su u pitanju goruća pitanja u javnosti.