Ujedinjenje ljevice ne jamči automatski uspjeh, ali ako ostane razjedinjena – na sljedećim izborima radikalno su joj smanjene šanse za pobjedu

 

U danima nakon izbora 2014. godine tadašnji predsjednik Socijaldemokratske partije BiH Zlatko Lagumdžija kazao je da je najvažnija zadaća lijevih stranaka u BiH – ujedinjenje, pozvavši tom prilikom lidera Demokratske fronte Željka Komšića da se posveti procesu ujedinjenja, što je ovaj odbio. „Čestitam DF-u i Komšiću na onome što su uradili… Pozivam DF i Željka Komšića da vidimo na koji način možemo objediniti ideju socijaldemokracije u ovoj zemlji. Ali, imam samo jedan uvjet: nemoj biti narandžast. Ili si crven, ili nisi!“,  kazao je tada Lagumdžija, valjda želeći poručiti Komšiću da, ako se vrati, može raditi šta god želi, samo ako se potčini njegovoj volji. Najvažnija stvar tokom bolesti je ne gubiti srce, rekao je Lenjin jednom prilikom.

Prije nego što je napustio kormilo SDP-ovog broda, koji je tonuo, Lagumdžija je iz pojaseva za spašavanje koji su plutali okolo uspio vratiti na palubu tek dioskure Socijaldemokratske unije Miru Lazovića i Ivu Komšića. U trećoj godini nakon njegovog odlaska pitanje ujedinjenja ljevice (što je, uzgred, njegova sintagma) još uvijek stoji otvoreno. Štaviše, izgledalo je kao da je dodatno zakomplicirano formiranjem Građanskog saveza kao nove stranke ljevice.

Međutim, nakon pobjede desnice na lokalnim izborima 2016. situacija se značajno promijenila. Možda čak i ranije (kada je postalo izvjesno da ljevica neće pobijediti?), jer nekoliko dana pred izbore lideri četiriju vodećih stranaka ljevice – SDP-a, DF-a, NS-a i GS-a održali su sastanak poslije kojeg su poručili: „Obavezali smo se na saradnju nakon lokalnih izbora, čime ćemo spriječiti dolazak na vlast nacionalista u apsolutnoj većini općina, kako najavljuju. Ovim ujedno stvaramo i uvjete za pobjedu građanske opcije i skidanje nacionalista s vlasti na izborima 2018.“

Konstituiranje Gradskog vijeća Sarajeva, kao i izbor gradonačelnika/ce Sarajeva, kada je ljevica dala zajedničku kandidatkinju za tu poziciju, bili su primjeri da je formiranje zajedničke političke volje moguće. No, razrješenje pitanja eventualnog zajedničkog nastupa 2018, koje je daleko složenije od hronične postizborne saradnje u općinskim vijećima, još uvijek se ne nazire. Retorika je indikativna – međusobnih kritika stranaka ljevice u javnosti skoro da i nema; međutim, to može biti samo zatišje pred uragan. Prethodna dva predizborna ciklusa, kao i postizborna razmatranja tekućih političkih pitanja, sa silnim međustranačkim i personalnim moralno-ideološkim napadima, pokazala su da ljevica još uvijek zna biti svoj smrtni neprijatelj.

Ljevica i matematika

Svoje najslavnije trenutke u poslijeratnoj BiH ljevica je ostvarila na izborima 2010. godine, kada je SDP osvojio 284 hiljade glasova za Parlamentarnu skupštinu BiH, a Željko Komšić čak 337 hiljada kao kandidat za člana Predsjedništva BiH. Naša stranka je, nastupivši tada u koaliciji s Novom socijalističkom partijom Zdravka Krsmanovića, osvojila 19 hiljada glasova (12 hiljada u FBiH i 7,5 hiljada u RS-u). Međutim, i pored ogromnog entuzijazma u vezi s kandidaturom Željka Komšića, ljevica je u FBiH imala manji broj glasova od desnice, u čijem taboru je, na državnom nivou, Stranka demokratske akcije (SDA) osvojila 213 hiljada, Savez za bolju budućnost (SBB) 124 hiljade, a HDZ 112 hiljada, a ne treba zaboraviti ni 74 hiljade Stranke za BiH.

Na lokalnim izborima dvije godine kasnije, 2012, SDA je osvojila 290 hiljada, a SDP tek 181 hiljadu. SBB je osvojio 87 hiljada, HDZ 90 hiljada, a Naša stranka 14 hiljada.

Četiri godine nakon velike pobjede, na izborima 2014. SDP je pao na 103 hiljade glasova za Parlamentarnu skupštinu BiH. Nešto bolje je prošao Komšićev DF sa 150 hiljada glasova. Kada se tome doda 11 hiljada glasova Naše stranke za Parlament BiH ili 15 hiljada za Federalni parlament, onda ukupan broj glasova ljevice na izborima 2014. iznosi 260-270 hiljada, što nije u značajnoj mjeri manji broj glasova od SDP-ovih 284 hiljade iz 2010, a mnogo je veći od 181 hiljade samog SDP-a sa lokalnih izbora 2012.

Razjedinjenje ljevice u vidu Komšićevog otpadništva, stvaranja razlike između Lagumdžijine vladajuće „nečiste ljevice“ i Komšićeve „čiste ljevice“ omogućilo je, dakle, ljevici da 2014. ne doživi debakl u ukupnom broju glasova, kakav je doživjela 2012, kada je bila „ujedinjena“ pod zastavom vladajućeg SDP-a.

Međutim, već na nedavno održanim lokalnim izborima 2016. (kojima je prethodio ulazak Komšićevog DF-a sa SDA u vlast po ranijem receptu Platforme) ljevica je, u ukupnom broju glasova, doživjela debakl kada su sve četiri stranke (SDP, DF, NS i GS) osvojile oko 180 hiljada glasova, koliko je imao sam SDP prilikom „debakla“ na lokalnim izborima 2012.

Razjedinjenost, kao i ujedinjenost ljevice, kako vidimo, sama po sebi nije ni dobra ni loša. Sama po sebi, ona nije ništa, ali u konkretnom političko-statističkom kontekstu ona dobiva svoju (ne)funkcionalnost u smislu postizanja izbornog rezultata. Brojke su neumoljive. Ako je ujedinjenost 2014. u smislu ukupnog broja glasova bila kvalitet kao što je bila kvalitet i 2010, onda razjedinjenost 2016. više nije bila kvalitet, kao što ujedinjenost nije bila kvalitet 2012.

Kakva je situacija sada? Ljevica se razjedinila u trenutku kada je SDP bio vladajuća stranka, u koaliciji s nizom desnih partnera (SDA, SBB, HDZ, SNSD), te je Komšićev DF mogao preuzeti ulogu „čiste ljevice“, koja je u opoziciji i nije se kompromitirala ni ideološki ni moralno-kadrovski. Isto tako, SDP je mogao preuzeti funkciju „čiste ljevice“ kada je DF nakon izbora ’14. ušao u vlast sa SDA. Međutim, u situaciji kada su obje stranke u opoziciji, a ako pritom dodamo da im društvo čine još čistija Naša stranka ili Građanski savez, onda koncept gubi smisao.

Čista ljevica ima smisla – a može računati i na izborne rezultate – tek kada je „nečista“ ljevica na vlasti. Recimo, sada kada je desnica na vlasti na snazi je drugi trend: u vidu nezavisnih načelnika/ca, te odmetnutih zastupnika, isključenih ili ukorenih, stvara se neka vrsta „čiste“ SDA.

Nek Komšiću ne crkne krava

Kada je, pak, desnica na vlasti, ili prijeti da će doći na vlast, onda je za ljevicu efektivniji recept iznalaženja zajedničkog imenitelja i kompromisa, za šta su, recimo, ilustrativni predsjednički izbori u Francuskoj, gdje liberali, desni i lijevi centar, pa i „čista ljevica“ traže zajednički jezik kako bi spriječili dolazak Nacionalnog fronta i Marine Le Pen na vlast. „Naši prijatelji koji žele glasati za Macrona će glasati za Macrona, a oni koji žele prekrižiti listić će prekrižiti listić. To je to. Ali niko ne treba glasati za Nacionalni front“, pojasnio je prije nekoliko dana Alexis Corbière iz tima kandidata radikalne ljevice Jean-Luca Mélenchona, iako je – kako primjećuje – „glupa strategija“ vladajuće Socijalističke partije (kandidiranje Benoîta Hamona, koji je dobio historijski minimum od 6%) onemogućila da Mélenchon prođe u drugi krug. Istraživanje javnog mnijenja kaže da će 53% Mélenchonovih glasača glasati za Macrona, a 16% za Le Pen, dok će ostali prekrižiti listić ili apstinirati.

Ništa manje aktuelna je dramatična situacija u Makedoniji, koja nam je (osim vremenski) i geografski i kulturno bliska i korisna za poređenja. Koaliciji  koju je predvodio (dosad) vladajući desničarski VMRO-DPMNE suprotstavila se koalicija na čelu sa Socijaldemokratskim savezom (SDSM), a u čijem sastavu je (bila) i Liberalno-demokratska partija Makedonije, koja, dakako, ne stoji na istom mjestu unutar ideološkog spektra. SDSM je, kao i SDP BiH, članica Socijalističke internacionale, dok je Liberalno-demokratska partija članica „liberalne internacionale“ – ALDE grupe, kao i Naša stranka. Ta ideološki nekoherentna koalicija, koju predvodi Zoran Zaev, skupila je podršku i albanskih stranaka, te ima demokratsku većinu, kao i evropsku podršku za formiranje vlasti bez VMRO-DPMNE, što će se, vjerovatno, i desiti ukoliko se ne nastavi nasilno opstruiranje.

Sličan primjer zajedničkog nastupa „ljevice“ s ciljem svrgavanja s vlasti stranke desnice predstavlja Kukuriku koalicija, koja je osnovana godinu uoči parlamentarnih izbora u Hrvatskoj 2011. Koaliciju je predvodio SDP Zorana Milanovića, a činile su je još i Hrvatska narodna stranka – liberalni demokrati (HNS), Hrvatska stranka umirovljenika i Istarski demokratski savez (IDS). Kao i u makedonskom slučaju, na djelu smo imali kooperaciju socijaldemokrata i liberala, članice Internacionale (SDP) i ALDE-a (HNS, IDS), koji su prevazišli značajne ideološke razlike s ciljem skidanja s vlasti HDZ-a, koji je godinama držao vlast, što im je na koncu i uspjelo. Nakon četiri godine vlasti, IDS je, uzevši u obzir razlike u kontekstu spram 2011, odlučio da neće krenuti na izbore u sklopu koalicije, pokazavši da je „čišćenje ljevice“ privilegija koja nastaje nakon što ljevica provede određen period na vlasti.

Mogli bi se navesti još neki primjeri s doslovnije ljevice (sukob Varoufakisa i Tziprasa), međutim, navedene zakonitosti ne važe samo za ljevicu  (kako u kontekstu bh. sistema etničkog delegiranja zovemo i socijaldemokrate i liberale, koji su drugdje u suprotnosti, s obzirom na socijalno-ekonomske doktrine, a u BiH je naglašeno njihovo opredjeljenje za građanski i multietnički koncept, nasuprot strankama koje teže da predstavljaju samo jedan od tri konstitutivna naroda). Ukoliko je cilj opozicije dolazak na vlast, onda iskustvo i brojke kazuju da je zajednički nastup pogodnije sredstvo. To je pokazalo i iskustvo opozicije u Republici Srpskoj na primjeru pobjede Mladena Ivanića za člana Predsjedništva BiH i ulaska u Vijeće ministara. Dok su SDS, PDP i Demokratska partija (sada NDP) za Narodnu skupštinu RS-a  2010. osvojili oko 190 hiljada glasova, spram 240 hiljada SNSD-ovih, ujedinjeni 2014. dobili su oko 250 hiljada. Neupitno, Savez za promjene mnogo je bolje prošao nego u slučaju da je nastupao razjedinjeno, odnosno, da je dio negativno-opozicionih aktivnosti trošio protiv sebe, a (samo) dio protiv vlasti.

Nije sve ni u zajedničkom nastupu

Dok polarizacija između vlasti i opozicije, između ljevice i desnice ima potencijal da kreira dramatičnost izbora i entuzijazam/izlaznost kako kod partijskih simpatizera tako i kod neopredijeljenih, dotle fragmentiranje proizvodi suprotne efekte, ne uspijevajući motivirati glasače koji nisu stranački simpatizeri. Iskustvo Saveza za promjene je korisno, jer je uz pomoć njega jasnije da zajednički nastup ne znači automatski i vlast, već je to i pitanje stranačke organizacije, postizborne discipline, vještine vođenja predizborne kampanje kao i postizbornih pregovora, što su, svakako, oblasti u kojima stranke ljevice imaju prostora za progres.

SDP, Naša stranka, DF i GS su i sa stanovišta ideologije i sa stanovišta propagandne stilistike stranke koje razgraničavaju značajne razlike, koje negdje prelaze i u suprotnosti. Međutim, ukoliko u predizbornu kampanju ne uđu s nekom vrstom svrhovitog zajedništva – to će neminovno voditi u međusobni konflikt, iz kojeg će, s obzirom na ogromne negativne kritičke kapacitete akumulirane u godinama opozicionog djelovanja, nesumnjivo svi izaći kao moralni pobjednici.