Foto: mysticpost.com

Dok su mediji u SFRJ prezentirali ukazanja Gospe kao subverzivnu djelatnost usmjerenu ka rušenju tekovina narodnooslobodilačke borbe, u novije vrijeme u fokusu su previranja unutar Crkve te kritički tekstovi o tokovima novca

U tadašnjoj Jugoslaviji bila je srijeda i sasvim običan radni dan. U Beogradu se očekivao dolazak Iltera Turkmana, ministra vanjskih poslova Republike Turske. Savezna vlada se pripremala da raspravlja o ustavnim promjenama u Jugoslaviji, a glavna vijest iz kulture bila je da je započeta obnova spomenika kulture u Dubrovniku koja će trajati 15 godina. Te srijede, u popodnevnim satima, u Međugorju se dogodilo nešto što će iz temelja promijeniti život ovog bh. gradića. Prema svjedočenju šestero maloljetnika: Mirjane Dragićević, Ivanke Ivanković, Vicke Ivanković, Ivana Dragićevića, Ivana Ivankovića i Milke Pavlović, oni su vidjeli bijelu pojavu sa djetetom u rukama za koju će tvrditi da je riječ o Gospi koja u naručju čuva malog Isusa. Pri prvom susretu djeca su se uplašila i pobjegla. Sutradan se njih četvero vratilo na mjesto ukazanja, a pridružili su im se i Marija Pavlović i Jakov Čolo. Od tog momenta, ukazanja se, navodno, događaju redovno i prema nekim podacima do sada ih je bilo oko 47.000. Na internetskoj prezentaciji Udruge Međugorje – MIR dat je detaljan pregled o tome u kom periodu se Gospa obraćala svakoj od gore pomenutih osoba i sa kojim porukama i tajnama.

Priča o ukazanjima Gospe djeci nije nova. Dva najpoznatija slučaja desila su se u Francuskoj i Portugalu. U Lourdesu (Francuska), februara 1858. godine, 14-godišnoj djevojčici ukazala se Gospa. Sveta stolica je i zvanično priznala ovo ukazanje, danas poznato kao Lurdsko svetište. Tokom 1917. godine u selu Aljustres nedaleko od grada Fatima (Portugal), Gospa se ukazala pastirima. Vjernici su je nazvali Gospa Fatimska. Sveta stolica je, kao i u slučaju iz Lourdesa, ukazanje u Fatimi zvanično priznala. Javnosti koja temeljito ne prati ovu temu manje su poznata još dva ukazanja Gospe koja su se desila u Francuskoj – u planini iznad grada La Salette, kao i u mjestu Pontmain.

Bosanskohercegovačka priča o ukazanju Gospe u Međugorju traje 36 godina i mediji su različito izvještavali o onome što se desilo. Za potrebu lakšeg pregleda kako su mediji pisali o ovom slučaju, neophodno je da kompletan period podijelimo u tri segmenta. Prvi segment predstavlja period nakon ukazanja, drugi segment predstavlja period nakon prvih višestranačkih izbora i treći segment je posljednjih dvadesetak godina.

Zaštita tekovina narodnooslobodilačke borbe zatvorskim kaznama

U bivšoj Jugoslaviji, priču o ukazanju Gospe, kako društvo tako i mediji, nisu gledali blagonaklono. Oslobođenje, tadašnje vodeće dnevne novine, prvi put se oglasilo ovim povodom desetak dana nakon događaja. Tekst pod nazivom “Kleronacionalisti protiv vlastitih naroda”, novinara Ljubiše Jakšića, pred čitaocima Oslobođenja pojavio se u izdanju od 7. jula 1981. godine. Autor teksta optužuje kleronacionaliste iz sve tri vjere da ugrožavaju tekovine narodnooslobodilačke borbe, a samim tim i bratstvo i jedinstvo. Nakon uvoda prelazi na slučaj u Međugorju gdje optužuje kleronacionaliste iz Katoličke crkve da posredstvom maloljetne djece, koja su istrenirana, bez znanja roditelja, pokušavaju ljude uvjeriti u pojavu Gospe u ljudskom obliku.

Novinar poentira da se odmah prekoputa mjesta ukazanja nalazi jama u kojoj su smrt našle brojne žrtve ustaškog terora nad srpskim narodom kao i brojni antifašisti bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Novinari zagrebačkog Starta su o fenomenu “Međugorje” izvještavali u dva navrata. Reportažom iz Međugorja simboličkog naziva “Devizne poruke Međugorske Gospe”, novinar Ivica Mlivončić sa lica mjesta izvještava o velikom broju turista koji kupuju suvenire, razglednice i svijeće sa likom Gospe a da pri tom niko ne zna koliko novaca pristiže u crkvenu blagajnu.

U drugom tekstu iz decembra 1984. godine, pod nazivom “Međugorje: Biskup presudio Gospi”, autor Nenad Ivanković piše o izvještaju mostarskog biskupa Pavla Žanića o događajima u Međugorju u kojima je pojave Gospe proglasio kolektivnom halucinacijom. Važno je napomenuti da je biskup Žanić na početku bio na stanovištu da se ukazanje dogodilo, a poslije je postao zagovornik protiv ukazanja. Suprotno stajalištu biskupa Žanića bili su fra Jozo Zovko i fra Ferdo Vlašić, koji su podržali i ohrabrili djecu u njihovim svjedočenjima.

Katolička štampa u Bosni i Hercegovini se nakon ukazanja  držala suzdržano. Crkva na kamenu, informativni list hercegovačkih biskupa, i Vrhbosna, službeni vjesnik Vrhbosanske nadbiskupije, u periodu od 1981. pa do 1983. godine nisu se oglašavali po pitanju ukazanja. Da pojasni vjernicima šta se dešava u Međugorju, na sebe je preuzeo Glas Koncila, katoličke tjedne novine sa mjestom izlaženja u Zagrebu. Prvi tekst se pojavio isti dan kad i u Oslobođenju (7. juli 1981.). Tekst nije potpisan, a autor svjedoči o velikom broju posjetilaca mjestu ukazanja i djeci koja tvrde da imaju ukazanja svaki dan u 18.30 i o tome da im je Gospa saopštila pet tajnih poruka. U narednim brojevima, uredništvo Glasa Koncila jasnije je artikulisalo svoj stav po ovom pitanju tako što su prenosili svjedočenja očevidaca ili su kroz rubriku Naši razgovori, koja je namijenjena pitanjima vjernika, odgovarali i na pitanja o ukazanju u Međugorju.

O tome koliko su društvo i mediji bili kritični prema ukazanju Gospe i kleru, govori i pismo mostarskog biskupa Žanića Sergeju Krajgeru, tadašnjem predsjedniku Predsjedništva SFRJ. U pismu biskup Žanić prosvjeduje protiv širenja neistina i optužbi putem medija vezanih za događaje u Međugorju. Sadržaj pisma objavljen je u Glasu Koncila i iz sadržaja je evidentno da se biskup referira na RTV Sarajevo (17. august 1981.) i Večernji list (18. august 1981.), a povodom izvještavanja ovih medija sa sjednice Općinske konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda Čitluka. Kako biskup tvrdi, u izvještajima je navedeno da “narodu treba još jasnije reći da je ono što hoće i planiraju svećenici Jozo Zovko iz Međugorja, njegov kolega Ferdo Vlašić, mostarski biskup Pavao Žanić i drugi ekstremisti ono isto što planira i snuje ustaška teroristička organizacija”. Odbacujući navode iz izvještaja RTV Sarajevo i Večernjeg lista, biskup traži od Krajgera energične korake protiv takvih postupaka tražeći poštivanje ljudskih i građanskih prava. Nema podataka o tome kako je reagovao tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ, ali je 22. oktobra 1981. godine Krivično vijeće Okružnog suda u Mostaru fra Jozu Zovku osudilo na tri i po godine zatvora zbog krivičnog djela neprijateljske propagande. Mjesec dana poslije, 11. novembra 1981. godine, Veliko vijeće Okružnog suda u Mostaru osudilo je glavnog urednika vjerskog lista Naša ognjišta zbog krivičnog djela neprijateljske propagande na osam godina zatvora, a tajnika uredništva lista fra Jozu Križića na pet i po godina zatvora.

Čekanje na vatikansku odluku

Početkom devedesetih godina, situacija u Jugoslaviji se promijenila pa se i način izvještavanja o Međugorju promijenio. Slabljenjem partijskog sistema, i mediji su drugačije izvještavali o ukazanju i Međugorju. Priča je zainteresirala i medije van granica Jugoslavije pa je tako britanski BBC 1986. godine producirao film o ovom fenomenu. U intervjuu, Vicka Ivanković svjedoči o svojim ukazanjima, pa čak i posredovanju kod Gospe za ozdravljenje djece. S obzirom da se Vicki Ivanković, prema njenom svjedočenju, svakodnevno ukazuje Gospa, ona je postala “medijska zvijezda” koja svjedoči o svojim susretima sa Gospom, osjećajima kada se rukuje sa njom, a na pitanje novinara Naših dana na kojem jeziku razgovarate, Vicka odgovara: “Pa Gospa govori čisto hrvatski.”

Posljednjih dvadesetak godina, bh. mediji o ukazanju Gospe u Međugorju izvještavaju profesionalnije u odnosu na ranije. Tema je prestala da bude dnevnoaktuelna, a postala je zanimljiva magazinima. Start BiH i Slobodna Bosna su u dva navrata obrađivali ovu temu. Dnevne novine uglavnom izvještavaju o godišnjicama Gospinih ukazanja ili broju hodočasnika. Uredništvo mostarskog Dnevnog lista najtemeljitije prati dešavanja u Međugorju. U fokusu su previranja između međugorskih franjevaca i mostarske biskupije sa povremenim kritičkim tekstovima o tokovima novca u Međugorju, što nas vraća na dileme novinara Mlivončića iz teksta iz zagrebačkog Starta od prije tridesetak godina unazad.

Odnos Katoličke crkve u BiH i Vatikana spram ukazanja Gospe dosta je kompleksan. Ni nakon 36 godina od događaja, Katolička crkva niti Vatikan nisu se jasno odredili da li je riječ o nadnaravnim pojavama u Međugorju. Od samog ukazanja postojala su jasna previranja unutar Crkve o onom što se desilo u Međugorju. Na jednoj strani, kao zagovornici ukazanja našli su se međugorski franjevci fra Jozo Zovko i fra Frano Vladušić, a na drugoj strani, koja negira ukazanje, mostarska biskupija sa svojim biskupima fra Pavlom Žanićem i fra Ratkom Perićem.

Po pitanju ukazanja prvi se oglasio Biskupski ordinarijat iz Mostara. Saopštenje je prenio Glas Koncila u svom broju od 16. augusta 1981. U izjavi se naglašava da nije tačno da se Crkva odriče događaja u Međugorju kao i da ukazanja smatra praznovjerjem, te da su ukazanja za vjernike sasvim moguća. U skladu sa političkom situacijom, podvučeno je da djeca nisu ni od koga, a posebno iz Crkve podgovorena da govore o ukazanju, ali je ostavljena dilema da je ukazanje subjektivni doživljaj djece ili nadnaravna pojava.

Drugačija stajališta imali su biskupi sa područja cijele Jugoslavije. Svoje mišljenje o ukazanjima artikulirali su i to tri puta kroz Biskupske konferencije Jugoslavije. Prvi put konferencija je održana dvije godine nakon ukazanja, a zaključak je bio da se zabrani organiziranje službenih hodočašća sve dok se Crkva i službeno ne izjasni o prirodi dešavanja u Međugorju. Drugi put biskupi su se sreli u novembru 1990. godine sa stavom da je potrebno odvojiti pitanja viđenja od pitanja hodočasnika i vjerskog okupljanja. Posljednji put po pitanju ukazanja Biskupska konferencija Jugoslavije raspravljala je u aprilu 1991. godine. Zaključak konferencije je bio da se na temelju dosadašnjih istraživanja ne može ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama. Međutim, brojna okupljanja vjernika s raznih strana koji dolaze u Međugorje zahtijevaju pozornost i pastoralnu skrb. Katolička crkva u BiH ostala je na istim stanovištima i do danas čekajući neku odluku Vatikana.

I sama Sveta stolica se vrlo pažljivo odnosi spram pitanja ukazanja Gospe u Međugorju. Vatikan je svoje povećano interesovanje pokazao tokom 2010. godine kada je Joseph Alois Ratzingerpapa Benedikt XVI – osnovao Međunarodnu istražnu komisiju, odnosno Međunarodno povjerenstvo za Međugorje u Vatikanu. Na čelo Komisije imenovan je kardinal Camillo Ruini, bivši savjetnik pape Ivana Pavla Drugog. Međutim, papa Benedikt XVI, nepune tri godine nakon imenovanja Komisije, odrekao se službe Rimskog biskupa, nasljednika Svetog Petra na zemlji. Na njegovo mjesto izglasan je Jorge Mario Bergoglio papa Franjo. Odnos pape Franje prema ukazanjima u Međugorju u javnosti je dosta kritičan, i shodno ranijim idejama, Vatikan je i zvanično izabrao poljskog biskupa Henryka Hosera da dođe u Međugorje. Biskup Hoser je u izjavi medijima naglasio kako njegova misija ima isključivo pastoralni karakter i da je njegov cilj utvrditi pastoralne potrebe hodočasnika koji tamo dolaze, te najbolji model kako odgovoriti na njihove potrebe. Jasno je naznačio da njegova misija nije da utvrdi da li se Gospa ukazuje u Međugorju ili ne.

Posljednje obraćanje biskupa Hosera javnosti desilo se početkom aprila ove godine, a u njemu se jasno kaže da u hodočašću u Međugorje nema ništa krivo i nezdravo, ne ulazeći u to da li se Gospa ukazala ili ne. Ovakva izjava je u suprotnosti sa onom izjavom biskupa sa prve Biskupske konferencije u kojoj se zabranjuje službeno organiziranje hodočašća dok se Crkva zvanično ne izjasni o prirodi događanja u Međugorju. Ako papa Franjo i Vatikan i zvanično potvrde izjave biskupa Hosera, očekuje se još veći broj posjetilaca Međugorju, koji se, prema nekim procjenama, jer tačnih podataka nema, kreće između milion i milion i po na godinu.