Foto: N1

Hapšenja pripadnika HVO-a koje se tereti za ratne zločine u Posavini demaskiralo je državotvorni patos naših javnih televizija. To je ona hinjena revnosna briga za nedjeljivu, jedinstvenu i snažnu Bosnu i Hercegovinu koja se manifestuje redovnim čitanjem saopštenja Kruga 99 i teritorijalnim pretenzijama na krajičak susjedne Crne Gore. Bitka za Sutorinu svojevremeno je dobila svoje mjesto na TV nebu javnih emitera kao ozbiljno pitanje oko kojeg se lome koplja i pubertetski snovi inteligencije. Ali kada se početkom novembra, zbog pritvora Đure Matuzovića i ostalih, zvanični Zagreb oglasio sa svih mogućih mjesta zahtijevajući oslobađanje pritvorenika i dopuštajući si da komentariše rad istražnih organa druge zemlje, odjednom je nestalo svo ono dušebrižničko državoljublje. BHT1 i FTV su si čak dopustili etičke i profesionalne propuste jednostrano pokrivajući temu o osjetljivoj prošlosti iz ugla osumnjičenih, njihove odbrane i još glasnijih podržavalaca kao da u osnovi priče nisu ratni zločini za koje još niko nije odgovarao.

U toj prvoj novembarskoj sedmici, kada su u Hrvatskoj svi naučili, a u BiH se opet nakratko sjetili, gdje je to Orašje, izdvojila su se dva urednička pristupa na obje televizije koje su dio sedmičnog monitoringa. Jedan, koji su koncipirale Blažica Krišto (BHT1) i Jadranka Milošević (FTV), sveo se na isključivo bilježenje glasova i reakcija onih koji staju u odbranu uhapšenih. Bilo da su u pitanju njihovi ideološki i politički istomišljenici, patroni iz Zagreba ili advokati, sve je iscrpno dokumentovano.

Koncept jedne strane i moralnog posrnuća javnih televizija prema predmetima koji se tiču ratnih zločina u narednim danima ispravljale su urednice Samira Krehić/Adela Topalović (BHT1) i Amra Zaklan (FTV) stavljajući u fokus pažnje žrtve i njihove stavove. Sve je to opet bilo nedovoljno, jer šta je publici na koncu pripremljeno? Urednički bosanski lonac u kojem je malo borbe za našu hrvatsku stvar i malo poštenog izvještavanja u danima kada nisu radile pristrasne urednice. Pa, šta je onda vrijednost koju brane televizije naših RTV pretplatnika? Hrvatska, bošnjačka i srpska stvar ili istina o ratnim zločinima i pravo istražnih organa da rade svoj posao? O(d)brana mita o otadžbinskom/domovinskom ratu ili otkrivanje svih počinilaca ratnih zločina? Pravo osumnjičenih da ne budu pritvoreni i uhapšeni ili obaveza da se gone po sili zakona? Pravo hrvatskog političkog vrha da daje naloge našem Tužilaštvu ili samostalnost pravosudnih organa, čak i naročito od prvih nam susjeda?

Javni RTV servisi trebali bi valjda baštiniti određene zajedničke vrijednosti oko kojih nema sporenja. Vrijednosti patriotizma i brige za državu lako je vježbati na vlažnim sutorinskim snovima u čije ostvarenje niko ne vjeruje, ali čim se odmaknemo od hrvatske, srpske ili bošnjačke stvari, shvatamo da postoje samo krhotine zajedničkih vrijednosti. Jasno je da javni medij oslikava društvo kojem pripada, društvo o kojem većina nema iluzije, ali možemo li računati na profesionalnost, i još bitnije, ljudskost naših TV djelatnika? Oko ratnih zločina nema kompromisa. Tačka. Ne postoji politička ili ideološka akrobacija koja ga može opravdati ili koja zaslužuje poseban tretman, bila ona iz Zagreba, Beograda ili Sarajeva.