Foto: dw.com

Najava rukovodstva BHT1 da će ugasiti program, isprovocirana teškom finansijskom situacijom, najvjerovatnije se neće sprovesti u djelo, ali sa svih strana stižu upozorenja da rješenje nije iznađeno. Problem je, izgleda, samo gurnut pod tepih, valjda dok opijeni vrelinom gledamo Evropsko prvenstvo u fudbalu. Nidžara Ahmetašević je na našem portalu sabrala različita mišljenja sumirajući trenutno stanje, a posebno je upečatljiva izjava generalnog direktora Belmina Karamehmedovića koji je izjavio kako ljudi nemaju osjećaja da trebaju platiti postojanje javnog servisa.

Možda da progovorimo o tom osjećaju i zašto je on odsutan? Da bi građani osjećali javni RTV servis kao dobro čiji su suvlasnici, neophodno je izgraditi imidž, saglasni su mnogi, ili da stvar još jednostavnije nazovemo: potrebno ih je uvjeriti da radiotelevizijski servis služi njihovim potrebama. Da vodi računa o njihovim mišljenjima i ukusima promičući vrijednosti oko kojih postoji saglasje u društvu ili koje se pretežno smatraju afirmativnim i naprednim. Naravno, u postkonfliktnom društvu razorenih vrijednosti i veza, kakvo je naše, teško je pronaći zajedničku platformu i sistem javnih RTV servisa to najbolje ilustruje.

Tri javna emitera podijeljena po nivoima vlasti (entitetski i državni), sa ukupno četiri televizijska programa (BHT1, FTV, RTRS, RTRS plus), predstavljaju složen, glomazan i disfunkcionalan sistem koji je gledateljima/pretplatnicima nerazumljiv i neatraktivan. Nadasve, skupocjena je to igračka opsluživati četiri TV programa kako bi se zadovoljili etničko-entitetsko-politički interesi. Zbog toga nespretni vapaj BHT1 protestnom najavom o gašenju programa, kako ga neko spretno imenova, neće uroditi plodom u zbunjenoj i rezigniranoj javnosti koja, uz sve stanovite kvalitete državne televizije u odnosu na entitetske, ne izdvaja kotač od mehanizma koji pokreće. Jer je dio istoga. I jer tri emitera u konačnici čine jedan isti sistem.

Ako k tome dodamo da su varnice između posvađanih javnih televizija sedmicama sijevale sa malih ekrana kao u kafanskoj svađi u kojoj onaj drugi nije imao pravo glasa, kako se onda iko nada razumijevanju i podršci gledateljstva? U centralnim informativnim emisijima FTV-a i BHT1 vješto se izbjegavalo sučeljavanje sukobljenih uprava o dugovanjima koja su predmet sudskog spora, čime se demonstriralo kako se shvata javni interes i cjelovito informisanje. Svaka smislena rasprava o javnom RTV servisu u nas morala bi početi od temelja, a to znači od priznanja svih aktera važećeg sistema da su dio istog problema i da, i pored svih razlika, oni svi zajedno jednako skupo koštaju svoje gledatelje koji rado okreću glave. I od njihovog programa i od računa za pretplatu.