Na zanimljive stvari čovjek naiđe kad analizira medijsku stvarnost u Bosni i Hercegovini, posebno kompariramo li medijsku produkciju s realnim društvenim i političkim odnosima. S obzirom na to kako je općepoznata činjenica da u Bosni i Hercegovini paralelno egzistiraju četiri odvojena društva, tri nacionalna i ono koje bismo uvjetno mogli nazvati građansko-liberalnim, jasno je kako između njih postoji čitav niz nerazumijevanja i spornih mjesta koja se teško mogu nadići.

Tim prije iznenađuje odnos kojeg vodeći portali, inače vjerni reprezentanti tih društava, iskazuju prema pitanju Jugoslavije. Upustimo li se u neku opću ocjenu društvenog stanja, neće nam biti teško zaključiti kako se unutar većinskog hrvatskog konteksta odnos prema Jugoslaviji uglavnom svodi na negaciju njezinih vrijednosti i dubinsku reviziju povijesti. S većinskim bošnjačkim kontekstom situacija je nešto drukčija, i to na način da se uvažavaju oni događaji koji su očuvali državnost Bosne i Hercegovine te inaugurirali muslimansku naciju, dok se širi jugoslavenski fenomeni gotovo uopće ne primjećuju i ne problematiziraju. S većinski srpskim kontekstom situacija je drukčija utoliko što se unutar njega također uvažavaju oni elementi koji se, doduše kroz iskrivljeno tumačenje, mogu uklopiti u nacionalističke narative, dočim se temeljni principi na kojima je federalna Jugoslavija utemeljena posve ignoriraju.

Udio nostalgije

Iz svega navedenog jasno je kako je unutar četvrtog konteksta, koji uključuje i ostatke pauperizirane radničke klase, Jugoslavija promatrana uglavnom kroz pozitivno tretiranje gotovo cijelog njezinog iskustva, sa značajnim udjelom nostalgije, prisutne u ovoj vrsti odnosa. Uvažimo li gore navedene opće ocjene, rezultati analize pisanja bosanskohercegovačkih portala o ovoj temi mogli bi nas iznenaditi. Ponajprije, praktično u svim vodećim medijima, predstavnicima spomenutih društava, primijetit ćemo neskrivenu nostalgiju prema nekadašnjoj zemlji, koja se potencira u značajnom broju tekstova, pri čemu su rezerve i ekskluzivni nacionalni pogledi prema ovom pitanju znatno manje zastupljeni od nostalgije. Tako, primjerice, Nezavisne novine iz Banje Luke pišu o Jugoslaviji kao raju za nudiste, prenose stari tekst o tome kako su Jugoslaviju u 2000. godini zamišljali analitičari u šezdesetim, fascinirano analiziraju Titov bunker i, kao vrhunac, ispisuju tekst s petnaest razloga zašto je u Jugoslaviji bilo bolje. Moment u kojem se ipak razotkriva dnevnopolitičko uvjerenje urednika vidljiv je u prenesenom tekstu američkog politologa Phila Butlera, koji je naslovljen s “Jugoslavija, evropska priča o uspjehu koji je prekinuo NATO”. Portal Buka iz istog grada, kojeg možemo smjestiti unutar građanskog konteksta, također afirmira nostalgičan pogled, analizirajući deset legendarnih reklama, kao i erotske navike građana nekadašnje države.

Pristup, pak, u kojem se vidi drukčija vrsta odnosa ovog portala prema Jugoslaviji, koji bi nadilazio analizu prošlog i posvetio se suvremenim fenomenima, nalazimo u ciklusu TV-intervjua koje je urednik portala Aleksandar Trifunović vodio i vodi s vodećim intelektualcima i umjetnicima diljem jugoslavenskog prostora, koji taj prostor i dalje doživljavaju kao jedinstven kulturni prostor. Od emitiranih razgovora najreprezentativniji su svakako oni sa slovenskim piscem Goranom Vojnovićem, autorom knjiga Čefuri raus i Jugoslavija moja domovina, s redateljem Oliverom Frljićem i feralovskim dvojcem Lucićem i Dežulovićem. Pristup sličan ovome bilježi i vodeći sarajevski medij koji reprezentira građansko-liberalni kontekst. Riječ je o portalu Radio Sarajeva, koji s jedne strane u nostalgičnom smislu mitologizira jugoslavensko razdoblje, putem analize ženske grupe Lokice ili sarajevske Olimpijade, dok s druge strane, preko svojih kolumnista, na prvom mjestu putem Ahmeda Burića, ozbiljno promišlja i aktualne fenomene na jugoslavenskom prostoru.

Zašto mi fali Jugoslavija?

Iznenađenje predstavlja portal Dnevnog avaza, medija kojeg nikako ne bismo mogli smjestiti u ovaj kontekst, na kojemu se većina njegovih čitatelja na forumu, pod temom “Zašto mi fali Jugoslavija”, izrazito pozitivno izjašnjava o toj zemlji. S druge pak strane, populistički Klix.ba također nostalgičnim pristupom mitologizira jugoslavensko razdoblje kroz analizu Džamićeve knjige o Alanu Fordu i putem sličnih fenomena, ne propuštajući prenijeti ni ozbiljne analize. Tako su kompletno prenijeli tekst agencije Anadolija u kojem se kroz razgovore s vodećim intelektualcima s ovih prostora problematizira činjenica aktualnih kulturnih povezivanja na jugoslavenskom prostoru. Tu je i kritika Federalne televizije koja u program pušta ljude poput hrvatskog povjesničara Josipa Jurčevića, koji mrtav-hladan tvrdi kako između ustaške i jugoslavenske države nema nikakve razlike. Da ne prođe sve u istom tonu, svjedoči tekst o Cazinskoj buni iz 1950. u kojem se kritički promatra totalitaristički sustav, kako ga imenuje autor teksta.

Među vodećim hrvatskim portalima u Hercegovini bilježimo pak posve šizofrenu situaciju, u kojoj se s jedne strane pozitivno vrednuje jugoslavensko iskustvo, dok ga se s druge ismijava ili posve dekonstruira s klerikalnih pozicija. Tako mostarski Bljesak.info  praktično istovremeno objavljuje pozitivno intonirane tekstove o Partizanskom groblju Bogdana Bogdanovića dok najavljuje promocije crkvenih intelektualaca s glavnom temom posvemašnje negacije zajedničkog iskustva. No i ovdje primjećujemo čitav niz članaka o gospodarstvu Jugoslavije, kao i onih koji problematiziraju aktualnu situaciju na tom prostoru u vrijednosno neutralnom smislu. Poskok.info, portal koji nerijetko iskazuje radikalno nacionalističke stavove, na granici između tabloidnog i šovinističkog pristupa, također je objavio značajan broj analitičkih tekstova o jugoslavenskoj ekonomiji, ali i prenio tekstove Vedrane Rudan, kao i intervju Danisa Tanovića s naslovom “Meni Jugoslavija nedostaje”. Pravo lice portala razotkriva pak tekst njegovog glavnog urednika, koji pod naslovom “Osmijeh treće Jugoslavije” ismijava anketu koja je pozitivno vrednovala nasljeđe bivše države.

U zaključku ove kratke analize medijskog praćenja Jugoslavije kao teme, a slijedeći sve navedeno, možemo zaključiti kako se ona, koliko god je vodeći političari otklanjali, kao bauk vraća ovdašnjim društvima i medijima, i to u prvom redu zbog činjenice da je u komparaciji tog iskustva i aktualne situacije jasan značajan raskorak, kojeg mnogi teško imenuju, ali mu ne mogu pobjeći.