Najsnažniji utisak bh. gledatelja koji prati program hrvatske javne televizije jeste dinamika susjedske političke scene. I njen vjerodostojan prikaz u HRT-ovom zrcalu. Stranački sukobi, međusobna podmetanja i olajavanja, ali i potcrtavanje razlika u politikama vlasti i oporbe, svakodnevno su štivo. Prenijeto na uzbudljiv i živ način. Jezik je pitak, rečenice iz najave prezentera su kratke, a novinari vode računa o atraktivnosti priloga izborom ekskluzivnih detalja. Informisaniji gledalac posegnuće za HRT-ovim programima sigurno koliko i za popularnim portalima.

Zagrebački središnji dnevnik, uz sve primjedbe koje mu se daju (ideološka pristrasnost i dužina trajanja su neki od češćih), uspijeva držati pažnju. Događaji dana, koliko god oprečne stavove izazivali, ne ignorišu se u maniru režimskih javnih TV kuća. Svi akteri dobijaju pravo izričaja u dnevnopolitičkim previranjima, a ono što najviše fascinira jeste što je u pripremljenom sadržaju uvijek izdvojeno ono što vijest čini značajnom. To obradu aktuelnosti iz domaće politike čini besprijekornom u HRT-ovom izdanju, uvlačeći vas u krležijanske obrte i sukobe jedne tako bliske političke zbilje koja djeluje neuporedivo dinamičnije od bosanskohercegovačke stvarnosti.

I šta se onda desilo s Dnevnikom 2 u danima kada je novi ministar kulture bio na naslovnicama ne samo hrvatskih već i svjetskih medija, i to zbog fašistoidnih izjava i gestova? Zrcalo realnosti odjednom se pretvorilo u šminkanje nečije ružne prošlosti, ali i sadašnjosti. I to kao da se radi o stvari od posebno javnog značaja.

Izjave ministra u kojima veliča ustaštvo ne prikazuju se čak ni kao gaf, a cijela stvar se uvija u oblandu vrijednosno neutralnih odrednica, pa se prvorazredni skandal eufemistički imenuje kao “slučaj ministra kulture”. Sporna slika s ustaškom kapom prvog kulturnjaka i tekst u kojem s divljenjem piše o fašistima, kao neosporni dokazi ministrove mračne mladosti, plasiraju se s ogradama. Uz navođenje da je stvar otkrio i prenio tjednik srpske manjine, kao da se radi o stvari koja se dešava negdje drugdje. A ne u samom Zagrebu gdje se, s nekoliko arhivskih provjera, cijela stvar može raščistiti.

Da li se HRT-ovcima zaista nije dalo kopati po arhivi ili je posrijedi sračunata ignorancija? Ako se radi o zvaničniku koji je ideološki zastranio, o čemu bruje zemlja, region, pa i šire, onda se mora otvoreno postaviti pitanje njegove odgovornosti. Javni prostor se morao ustupiti i onom dijelu hrvatske javne scene koji je u Zlatku Hasanbegoviću prepoznao politiku neoustašizacije hrvatskog društva, a u njegovim odbranama ideološku mimikriju. HRT je ustuknuo pred ovakvom vrstom kritike čineći sve da dešavanjima da minoran značaj. Javnost se anestezirala razblaženim izvještavanjem, a spornim istupima i arhivskim saznanjima skoro da se nije dao ni karakter kontroverznih ekscesa. To ne samo da je pokvarilo utisak o objektivnom hrvatskom javnom servisu već je postavilo i pitanje o vrijednostima koje baštini. Ili koje prikriva, s istom blesavom i očitom mimikrijom Hasanbegovića dok nosi NIN ispod miške.