Prethodnih godina, u redovnom se ritmu pojavljuju članci koji se bave brojem psihičkih bolesnika po glavi stanovnika, spominju PTSP-ovce koji slobodno hodaju ulicama ili ukazuju na količine lijekova koji se troše na godišnjoj osnovi. Tako se spominju brojke od 1.750.000 stanovnika koji imaju neki sa stresom povezan psihički poremećaj i 400.000 oboljelih od PTSP-a koji se svakodnevno kreću ulicama kao “hodajuće bombe” i ukazuje na potrošnju antidepresiva i anksiliotika koja raste iz godine u godinu.

Iako ne postoje konačni podaci o broju oboljelih od nekog psihičkog oboljenja za 2015. godinu[1], stručnjaci koji se bave mentalnim zdravljem ukazuju na porast patologija, a time i povećanih zahtjeva za njihovim tretiranjem. Drugim riječima, sve veći broj stanovnika BiH ima neki vid psihičkog oboljenja, i ne radi se tu samo o ratnoj traumi i PTSP-u, koji su najviše medijski eksploatisani, a koji i danas uzimaju svoj danak, nego i o drugim vrstama psihičkih problema koji su povezani s postratnim godinama i svakodnevnim bitisanjem. Floskule o težini života u BiH, broju ljudi koji svakodnevno psihički obolijevaju, dobijaju svoj realističan pandan i jedini logičan rezultat. I kako stvari stoje, nema razloga za pretpostavku da će se išta mijenjati u pozitivnom smislu, jedino može ići nagore.

Zato mediji trebaju da na pravi način predstave društvenu zbilju. Ako ona podrazumijeva veliki broj ljudi s psihičkim tegobama, onda trebaju da o njima više pišu i da to čine na ispravan način. Odgovori na pitanja: 1) Da li to oni dovoljno čine? i 2) Kako to čine?, unaprijed su poznata: 1) Ne, 2) Loše, ali ovdje se nećemo baviti očitim zaključcima, nego ćemo pokušati pokazati koje su tendencije prisutne u medijskom izvještavanju o psihičkim bolesnicima.

Medijsko zastrašivanje

Gorespomenuti primjeri članaka bavili su se statistikom oboljelih u odnosu na ukupan broj stanovnika, a letimičnim uvidom zaključujemo da se pored tekstova koji se bave brojevima, pojavljuju tekstovi u kojima dominira zastrašivanje. Naglašava se da su određena kriminalna djela i zločine počinili psihički bolesnici, čime se oni izjednačavaju sa čudovištima, a PTSP-ovci se nazivaju hodajućim bombama i samo je pitanje vremena kad će eksplodirati. Tekst “Psihički bolesnici hodajuće bombe” ide još dalje, proglašavajući sve bolesnike bombama i u njemu se miješaju skandaloznost crne hronike i intencija ozbiljnog, istraživačkog teksta. Nakon nabrajanja ubistava, autor tvrdi da “javnost u posljednje vrijeme sve više užasavaju ubistva čiji su počinioci duševni bolesnici”, a efekat pojačava koristeći označitelje i deskriptore kakvi su “masakr” i “jedan od najstrašnijih događaja u BiH”. Da stvar bude konfuznija, izgleda da mu je namjera da ukaže na problem koji postoji u društvu zbog stigme radi koje se psihički bolesnici ne obraćaju za pomoć i čine zločine, ali to radi na pogrešan način. Slični su i članci “Psihički bolesnik pucao je iz strojnice po centru Mostara” i “Psihički bolesnici ubijaju sa najavom, iz straha” kojima je namjera prvo da izazovu efekat naslovom, a tek onda objašnjavaju. Drugi primjer je sličan gornjem članku jer se nastoji probuditi svijest javnosti o problemu psihičkih bolesnika proizvođenjem straha od njih. Inače, čini se da su osvještavanje o ovom pitanju i ukazivanje na problem obavezno praćeni metodom zastrašivanja. Tekst u kojem se želi ukazati na nepostojanje ustanove za smještaj psihičkih bolesnika koji su počinili krivična djela nosi naslov: “U FBiH 58 psihički oboljelih osuđenika na slobodi”, a tekst koji bi trebao problematizirati lično pravo na hospitalizaciju: “Duševni bolesnici na liječenje idu samo ako daju pristanak” i počinje sa: “Deseci duševnih bolesnika slobodno hodaju ulicama i predstavljaju problem i opasnost za okolinu, a centri za socijalni rad ne smiju ih smjestiti u adekvatne ustanove jer im za to treba njihov pristanak”. Treba naglasiti da nije sporno da neki psihički bolesnici stvarno predstavljaju opasnost za okolinu i da neki psihički bolesnici čine ubistva, ali ih isto tako čine i ljudi kod kojih nije dijagnosticirano neko psihičko oboljenje. Ovakvim izjednačavanjem stvara se pogrešna veza i pežorativno se termin “psihički bolesnik” generalno vezuje za zločince i kriminalce. Zanimljivo je kad se to stavi u kontekst ratnog zločina i zla koje su ljudi u stanju počiniti jedni drugima, a koje se često, usljed nemogućnosti drugačijeg razumijevanja, ili pak želje za izbjegavanjem odgovornosti i kakvog-takvog opravdanja, izjednačava s duševnom bolešću. Članak “Psihički bolesnici ubijali na Korinćanskim stenama” predstavlja dobru ilustraciju za to.

Kalendarsko podizanje s(a)vijesti

Inače, razumljivo je da tema mentalnog zdravlja u sve većoj medijskoj estradizaciji nije naročito atraktivna ni profitabilna. Česta su gostovanja različitih stručnjaka iz oblasti mentalnog zdravlja u TV emisijama (najčešće je to talk show) u kojima daju svoje mišljenje o nekoj temi, međutim, njihov doprinos uglavnom je trivijalan i u skladu s tonom cijele emisije koja je više zabavnog nego informativnog karaktera. Na portalima se tekstovi na temu mentalnog zdravlja najčešće objavljuju u lifestyle rubrikama koje odlikuje “light” sadržaj i koje im odlično odgovaraju zbog tona koji ti članci imaju. Portal diskriminacija.ba predstavlja pozitivan primjer i izuzetak, međutim, radi se o specifičnom mediju koji je profiliran za analize različitih diskriminacija (pa time i diskriminacije na psihičkoj osnovi) i daleko je od mainstream medija koji bi imao utjecaja na šire čitateljstvo. Bosanskohercegovački mediji se, zapravo, ozbiljnije posvete nekom problemu tek nakon što se desi tragedija kakva se desila nedavno: naprimjer, povodom samoubistva 14-godišnjeg dječaka, ovdašnje portale preplavili su tekstovi koji se tiču vršnjačkog nasilja. Ili, kad neka javna ličnost progovori o svom problemu, zbog publiciteta se novinari pozabave time.

Kako stvari stoje, najviše se poštuju kalendarska dešavanja i sezonski se izvijesti o aktivnostima povodom Dana mentalnog zdravlja (kojem prisustvuju različiti zvaničnici po službenoj dužnosti) ili se sastavi par crtica o nedovoljnoj osviještenosti javnosti o ovoj problematici. Ono što često prati takve manifestacije jesu različiti “opominjući” prilozi u kojima se bh. javnost prekori zbog prisutne stigmatizacije psihičkih bolesnika ili zato što se, naprimjer, u školama ne provodi inkluzivni model obrazovanja djece s intelektualnim poteškoćama. Inicijatori takvih priloga najčešće su različite NVO koje upravo provode neki projekt osvještavanja javnosti za koji su dobile donatorska sredstva. Međutim, problem je što se u međuvremenu skoro ništa ne dešava, a mediji su ti koji kontinuirano trebaju pripremati teren za destigmatizaciju.

Kako treba pristupati ovoj temi?

Potrebni su različiti autorski tekstovi kojima će se razbijati stereotip o psihičkim bolesnicima ili ukazivati na prednosti i mane inkluzivnog modela i drugih aktuelnih tema, tekstovi koji će imati prosvjetiteljsku ulogu i edukovati čitatelje o tome šta zapravo predstavlja određena psihička bolest i šta uraditi povodom nje…. Potrebno je da psihički bolesnici prestanu da budu tretirani ili kao statistika ili kao neuravnotežene ubice kojim nas plaše novinari crnih hronika te da se personaliziraju i predstave kroz ljudsku priču. Dakle, da se humaniziraju! Da bi se to postiglo, potrebno je da i sami novinari osvijeste lične predrasude i ignoranciju koju imaju prema mentalnoj bolesti i psihičkim bolesnicima. Istraživanje stavova javnosti o osobama sa mentalnim poremećajima u izdanju Federalnog ministarstva zdravstva (2012) u tom je pogledu veoma korisno štivo, jer se djelimično zasniva na stavu javnosti (koji je stav i novinara), a djelimično analizira kako su osobe s psihičkim problemima i tema mentalnog zdravlja predstavljeni u različitim medijima i koji su nedostaci najčešće prisutni. U tekstu koji se bavio načinom na koji treba pisati o psihičkim bolestima, psihijatrica dr. Alma Džubur Kulenović podvlači: “Ono što smatram da je bitno je pisati o temama psihičkog zdravlja na nediskriminirajući i nestigmatizirajući način. Stigma prema psihijatrijskim bolesnicima je vrlo stara i vrlo ukorijenjena. Mislim da treba promovirati ideju da su ovi ljudi punopravni i djelatni članovi društva u fazama zdravlja i da je zdravlje i ozdravljenje nešto što se može postići.” Tekstovi o pozitivnom ishodu i ozdravljenju, kao i tekstovi o bilo kojim pozitivnim dešavanjima u ovoj oblasti izostaju jer mediji preferiraju negativne, skandalozne i šokantne završetke. A dešava se da se kroz programe koordinirane brige ili druge programe mentalnog zdravlja zaista pomogne osobama označenim kao psihički bolesnici, kako u materijalnom tako i u psihičkom smislu. Jedan od rijetkih pozitivnih članaka koji treba spomenuti u ovom pogledu je “Mentalni poremećaj je bolest kao i svaka druga” i mogao bi da služi kao primjer za druge slične tekstove.

Malo empatije nikog nije ubilo

Mi, zapravo, nismo daleko od vremena u kojem smo se prema ljudima s psihičkim bolestima odnosili kao prema Drugima u pravom smislu riječi, kad smo ih vezivali i zatvarali u mračne azile, lobotomizirali, davali im elektrošokove i sedatizirali do nesvijesti. I danas je opće mjesto u američkim filmovima prikazivati “ludnice” s hodajućim zombijima koji pričaju sami sa sobom ili trčkaraju u baletnim haljinicama. Kad u kolokvijalnom govoru za nekog kažemo da je psihički bolesnik, sve je jasno i to je njegova ultimativna osuda. Psihički bolesnici su ljudi koji masakriraju članove porodice, psihički bolesnici su oni koji su ubijali na Korinćanskim stijenama, PTSP-ovci koji slobodno lutaju ulicama i samo je pitanje vremena kad će eksplodirati i sve nas pobiti zajedno sa sobom. Međutim, među psihičkim bolesnicima mnogo je više onih koji nikoga ne bi ubili osim samih sebe. To su ljudi koji trebaju našu pomoć i razumijevanje, naročito jer je veoma tanka granica koja nas dijeli od njih. Psihički bolesnici možemo biti svi mi i samo je pitanje vremena kad nam se može desiti nešto što će nas gurnuti preko granice i kad ćemo se naći “s druge strane”. Završnu rečenicu predajem Bukowskom: “Neki ljudi nikada ne polude. Mora da žive zaista strašan život.”

[1] Zavod za javno zdravstvo FBiH svake četiri godine izdaje izvještaj o zdravstvenom stanju stanovništva u Federaciji i posljednji iz 2014. god. se odnosio na period od 2009. do 2013. god. u kojem je prisutan porast različitih psihičkih oboljenja.