Analizirati iz sedmice u sedmicu rad domaćih medija znači ponirati zajedno sa njima iz dana u dan u tminu naše stvarnosti. Jer ono što su i moje kolege u više navrata isticale je moj najdublji utisak našeg društva: mi zapravo nemamo javnost! Mainstream mediji koji su bili u fokusu naše pažnje najviše doprinose tome, te stoga gledamo beskrajno dosadne i predvidive intervjue ili isporuku još dosadnijih konferencijskih vijesti. Možda se nešto mijenja pojavom regionalnih informativnih medija što djeluju i u bh. kontekstu, ali s obzirom da sam u ovih godinu dana pratio nacionalne privatne TV kuće, ne mogu se oteti dojmu o rascjepkanoj, sumornoj i dežmekastoj javnosti u kojoj nisam pogledao pošten intervju ili debatu.

Kultura nezamjeranja, opštih mjesta, pukog moralizanja nad politikom, bez direktnog prozivanja, pronašla je svoje utočište u uređivačkim politikama, što znači da će informisani gledalac sigurno tražiti informacije izvan okvira konvencionalnih medija. Sarajevska Face TV, koju sam većim dijelom pratio, na mahove se spuštala na razine bolnog amaterizma koji je teško i pratiti, a kamoli ocjenjivati i komentarisati. Dešavale su se svijetle epizode, promjene koje obećavaju, ali, u suštini, demonstrirano je odsustvo koncepta, serioznosti i konzistentne i prepoznatljive uređivačke politike. To se pak ne bi moglo reći za banjalučku ATV jer uz sve dežurne primjedbe koje sam davao, smatram da je dokaz stanovitog kvaliteta prepoznatljivost u uredničkom i novinarskom potpisu radnika ove TV kuće. U obradi političkih tema ATV-ovi novinari znali su briljirati dajući cjelovit prikaz, poigravajući se sa spekulacijama na vješt i zanimljiv način, te u pojedinim istupima beskompromisno su nastupali. I onda, odjednom, ili sasvim očekivano, tajac. A on bi se obično dešavao u intervjuima jedan na jedan, kada bi se voditelji i urednici usljed neznanja, ili zbog politike kuće, sramno povlačili pred pripadnicima naše političke elite sve do potpune tišine ili nemušte mucavosti koja propušta išta upitati ministra ili predsjednicu vlade.

Sveukupno gledano, ATV se najviše ukazivao u svjetlu pažljivog i prepredenog kompromisera koji račundžijski važe koliko kritike, informacija ili halabuke je dopušteno, i povodom kojih stvari, a to se savršeno uklapa u raspolućenu medijsku sliku manjeg bh. entiteta. Dakle, negdje između BN-a i RTRS-a, svoju političku kalkulaciju uglavili su i oni, ne riskirajući sav svoj ugled kao javni servis, ali poštujući (ne)vidljivi diktat režima.

I na kraju mi se čini da je u opisanoj i primjećenoj konstelaciji, bar iz vizure mog iznimno zainteresovanog kauča, najteže biti TV publika. Moj najbitniji zaključak je da je gledalac zapravo u najtežem medijskom položaju. Nije lako živjeti život običnog TV posmatrača uz dominaciju (po)ratnih tema, nacionalističkih retorika i stalnog vraćanja na pretprošlu deceniju jer radi se o bestidnom nepoštivanju sadašnjeg trenutka. Gledalac je ovdje čak pred pitanjem da li samim gledanjem ratom opterećenog sadržaja postaje saučesnik u krivotvorenju stvarnosti. Pitanje je samo zbog koga se to radi?, za čiji interes? i zbog čega? Ako smo imalo uspjeli doprinijeti razumijevanju pitanja i naslućivanju odgovora, smatrat ću da je monitoring bio uspješan.