Da bi dobila moralnu satisfakciju, Duška Jurišić je morala imati i znatne sudske troškove koje je Općinski sud previdio u obračunavanju ukupne štete koju je trpjela

Iako je Zakonom o zaštiti od klevete (ZZK) u oba entiteta Bosne i Hercegovine i u Distriktu Brčko određeno da se ti parnični postupci smatraju hitnim i sud obavezuje na postupanje u roku od 30 dana od dobijanja tužbe, što je navedeno u članu 14, svjedoci smo da oni traju godinama. Nerijetko i tri, četiri i pet godina. Među stotinama sudskih postupaka koji su okončani prvostepenim presudama (o drugostepenim da i ne govorimo), ne pamti se nijedan koji je završen u roku od nekoliko mjeseci – osim u slučajevima kad su tužbe podnijeli političari “visokog ranga”.

Sudovi ne mogu ničim opravdati razvlačenje ovih sudskih postupaka makar bili zatrpani brojnim predmetima svih vrsta. Na ovaj način krše zakon i obesmišljavaju pravdu i presude. Efikasnost sudske zaštite, propisana u članu 14. ZZK, gubi svaki smisao u praksi neefikasnog sudstva. Ali, nije to jedini problem u sudskoj praksi.

DUŠKA JURIŠIĆ DOBILA SPOR, ALI JE OSTALA “KRATKA”

Poznato TV lice Duška Jurišić nedavno se i sama mogla uvjeriti u sporost suda jer je djelimičnu satisfakciju dobila nakon maratonskog procesa. Ali mogla se uvjeriti i u dvostruke aršine sarajevskog suda kad joj je konačno uručena presuda.

Nakon višegodišnjeg trajanja, ona je dobila sudski spor u prvostepenom postupku protiv urednika i novinara Dnevnog avaza i naknadu štete od 1.000 KM, s tim što će morati da plati sudske troškove i troškove odbrane koji premašuju iznos od 1.200 KM. Kad se sve sabere i oduzme, Duška Jurišić je dobila spor, ali će ostati “kratka” oko 200 KM.

Da se razumijemo: problem u ovom slučaju nisu sudske takse i troškovi advokata, koji zaista mogu biti visoki, već novčana naknada i kriteriji koje je sud primijenio. Ne bi bio problem ni odluka suda da svaka stran(k)a plaća svoje sudske troškove i troškove advokata, što je uobičajeno u sudskoj praksi kad sud dijelom prihvati argumente i zahtjeve obje strane. U tom slučaju sud presuđuje da svako plaća svoje troškove zavisno o tome, kako to sudije kažu, “koliko je uspio”.

Da onda vidimo koliko je ko u ovom slučaju uspio. Prvo, koliko je uspjela tužiteljica?

Dnevni avaz je tokom 2009. i 2010. godine objavio niz tekstova u kojima je, kako piše Slobodna Bosna u tekstu citiranom u početku ove analize, “nedvosmisleno sugerirano da je dugogodišnja novinarka Federalne televizije korumpirana i da se bavi svakojakim političko-financijskim mahinacijama”. Kako je i sam Općinski sud zaključio, na ovaj su način povrijeđeni ugled i čast Duške Jurišić. Ta činjenica je ključna i ona, dakle, nije sporna.

Iako se to događalo poodavno, mnogi se toga sjećaju. Duška Jurišić je bila ne samo meta napada te novine i njenih izdanja (Express) već i žrtva sukoba i odnosa u FTV-u. Iscrpan pregled objavljenih kleveta, laži i napada, u kojima nije nedostajalo ni nacionalističkih i rasističkih motiva, možete vidjeti u ovom članku koji je 2011. objavio portal Buka.

Ako je tužiteljica uspjela dokazati osnovanost svoje tužbe, ne treba puno da se zaključi da druga, tužena strana, nije uspjela. Ne mogu biti povrijeđeni čast i ugled tužiteljice i tuženi dokazati da ne snose nikakvu odgovornost za ono za šta su tuženi. Gdje se tu izgubio argument koji se u sudskoj praksi koristi u presuđivanju visine i načina plaćanja sudskih troškova kad je očigledno da je samo jedna stran(k)a uspjela i dokazala navode svoje tužbe?

NOVČANE NAKNADE NISU NOVČANE KAZNE

A sada ono što posebno bode oči: novčana naknada. Zakon o zaštiti od klevete nije propisao ni najmanju a ni najveću visinu novčanog obeštećenja, ali je dao nekoliko bitnih smjernica za njeno određivanje u Članu 10.

Prvo, ZZK ističe da “obeštećenje treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog” i “određuje se isključivo radi naknade štete”. Novčana naknada, drugim riječima, nije novčana kazna! Novčane kazne su propisane krivičnim zakonima i plaćaju se u budžet, dok se novčane naknade plaćaju osobi koja je oštećena. Dio novinara i medija ne pravi tu razliku i pogrešno u brojnim naslovima to nazivaju “novčanim kaznama za klevetu”.

Ali, novčana naknada nije ni sredstvo osobnog bogaćenja. U sudskoj praksi britanskih sudova mogu se naći primjeri izuzetno visokih novčanih obeštećenja koja idu i do milionskih iznosa u funtama. Osnov za tu vrstu naknada ne određuje motiv bogaćenja oštećene osobe već, s jedne strane, ocjena suda o stvarnim razmjerama štete po određenu osobu ili kompaniju i, s druge, ocjena o ostvarenoj dobiti/profitu koji je tuženi medij ostvario na osnovu sporne informacije. Tipičan je primjer britanske presude iz 1989. godine (Sučaj Aldington v Tolstoj) koju je 1995. poništio Evropski sud za zaštitu ljudskih prava – ali ne zbog visine naknade.

Ambicije da dobiju izuzetno visoke naknade pokazale su javne ličnosti i kod nas, vjerujući da na ovaj način novinarima mogu očitati lekciju (da ih “oderu”) i, usput, lako doći do novaca.

U prvoj fazi primjene zakona o zaštiti od klevete u mnogim tužbama naše su javne ličnosti tražile enormno visoke novčane naknade. Često u iznosima od stotinu ili nekoliko stotina hiljada KM i, iznimno rijetko, ispod 20.000 KM. U jednom slučaju (Lijanovići protiv Oslobođenja) čak – tri miliona KM (u međuvremenu odustali od tužbe). S obzirom na činjenicu da se sudske takse plaćaju zavisno od visine sudskih troškova i na praksu sudova u BiH da nikad nikome nije dodijeljeno veće obeštećenje od 20.000 KM, podnositelji tužbi su ubrzo smanjili apetite. Većina traženih obeštećenja danas nije veća od 10.000 KM, a mnoga su i znatno niža. Duška Jurišić je, da se vratimo tom slučaju, tražila tek 5.000 KM novčane naknade.

NAJZAŠTIĆENIJI POLITIČARI I VELIKE MEDIJSKE KUĆE

Vratimo se ponovo našem ZZK i njegovim uputama. Prema istom, 10. članu, “sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je preduzeo štetnik (ovaj se pojam odnosi na medije, prim. autora) radi ublažavanja štete”. Pod tim se podrazumijeva objavljivanje ispravke, “opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili izvinjenje”. U obzir se uzima i “činjenica da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja” i, konačno, “činjenica da li bi iznos štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika”.

Ovako formulisane upute imaju za cilj da osobama koje su trpjele štetu pruži ne samo moralnu zadovoljštinu već i materijalnu (“u srazmjeri sa štetom”) i da, s druge strane, ohrabri profesionalno postupanje novinara/urednika (objavljivanje ispravki, izvinjenja, novih priloga sa tačnim informacijama). Ali, takođe i da medijske kuće zaštiti od “velikih materijalnih poteškoća ili stečaja”.

U praksi naših sudova rijetko se uzimaju u obzir svi ovi elementi. I u ovom slučaju (Duška Jurišić protiv Dnevnog avaza) Općinski je sud u Sarajevu očito uvažio samo posljednji. Zaštitio je najveću medijsku kuću od “velikih materijalnih poteškoća ili stečaja”.

Da Općinski sud u Sarajevu uvijek tako postupa, ni po jada. Možda bi zaslužio i pohvalu, iako bi time doveo u pitanje svoju kredibilnost i pravičnost u odnosu na osobe koje zaista trpe štetu. Ali, male novčane naknade dobijaju samo “mali ljudi”; “veliki” dobijaju velike. Šampioni po visini dobijenih obeštećenja – od osam do dvadeset hiljada KM – su Zlatko Lagumdžija (prvih godina) i Milorad Dodik (posljednjih godina). Po istom principu su više zaštićene velike medijske kuće nego male: Slobodnoj Bosni u prošloj godini su zbog izvršnih sudskih presuda po tužbama za klevetu čak tri puta bili blokirani računi i onemogućeno poslovanje.

I, konačno, još jednom o konkretnom povodu. Ako je sud odredio da Duška Jurišić plaća sudske troškove u većem iznosu od dodijeljene materijalne naknade, zar je time nije kaznio umjesto da joj pruži (i) novčanu satisfakciju (“obeštećenje treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog”)! Da bi dobila moralnu satisfakciju za nanesenu štetu, morala je imati znatne sudske troškove, koje sud očito nije uvrstio u obračunavanje pretrpljene štete.