Razlika između ove dvije televizije najuočljivija je bila tokom izvještavanja o posjeti hrvatske predsjednice. Al Jazeera se bavila ozbiljnom analizom ovog događaja, a N1 se zaplela u trivijalnosti koje su za gledatelje povremeno bile neizdržive

 

N1: Žrtva zvana Branimir Glavaš

28. februar – 6. mart 2015.

IZMEĐU KRAJNOSTI: Dnevnici N1 televizije u proizvodnji vijesti laviraju između dobrih i suvislih priloga vezanih uz aktualna previranja oko formiranja vlasti, američkog koncepta forsiranja banalnosti i potpunih logičnih promašaja. Kad se nekoj vijesti ozbiljno posvete, kao što je to petog ožujka napravio Boris Brezo u vijesti o Čauševićevom svjedočenju, naprave odličan prilog. U kojem vidimo genezu vijesti, sve njezine najbitnije momente i dobijemo izjave svih zainteresiranih strana.

SKANDALOZAN PRILOG: S druge pak strane, na toj televiziji moguće je da se istog dana emitira skandalozni prilog Vanje Kranić o novom hapšenju Branimira Glavaša. Čitav prilog koncipiran je tako da je Glavaš prikazan kao žrtva i da nam uporno izmiče kontekst. Vidimo tu sve njegove izjave o ovoj temi, kao i izjave saborskih zastupnika njegove stranke te njegovog odvjetnika. Prilog je ispunjen riječima kao što su: farsa, presedani i politički. Neupućeni gledatelj tako dobije dojam kako se zbog nejasnih pravnih odredbi, pravosudni sustav grubo poigrava s jednim čovjekom. Nigdje ni riječi o tome o kolikim se zvjerstvima u ovom slučaju radi, nikakve ograde autorice priloga. S obzirom na ovako intoniran prilog, ne začuđuje da nam je u program pripušten i dirljiv susret Glavaša i izvjesne građanke koja mu pruža ruku i želi svako dobro.

NERAZUMIJEVANJE KONTEKSTA: Jednako nerazumijevanje konteksta slučajeva koji se obrađuju zabilježili smo i u prilogu Snežane Mitrović od trećeg ožujka. Njezin se prilog o posjeti isluženih političara, rodonačelnika RS-a, Miloradu Dodiku, ničim izazvan okrenuo u smjeru analize nacionalizma i antidržavne retorike. Prosto je nevjerovatno koliko je novinarka propustila uočiti bit ovog posjeta, gotovo plastično objašnjenog u emitiranom isječku govora Momčila Krajišnika. On je, naime pozvao na jedinstvo u svrhu očuvanja RS-a, kojeg ne bi trebale narušiti legitimne političke razmirice vlasti i opozicije. Drugim riječima, Dodik koristi političke i moralne mrtvace da bi se razračunavao s opozicijom, i to iz prostog razloga što mu vlast evidentno izmiče iz ruke. Preko čega novinarka elegantno prelazi, baveći se nacionalističkom retorikom.

AMERIKANIZACIJA VIJESTI: Prilog Borisa Breze, od šestog ožujka, o odlasku 68 tisuća mladih ljudi iz zemlje u protekloj godini, predstavlja pak klasičan primjer glorifikacije aktualnog ekonomskog poretka i amerikanizacije vijesti. Ključni novinarov zaključak odnosi se na to da istakne poželjan i poučan primjer mladih koji su radom u IT-kampu dali “vlastitoj zemlji još jednu šansu”.

DVA PROMAŠENA PRILOGA: U konačnici, kao dva posve promašena priloga možemo izdvojiti one vezane uz Papin posjet i isticanje državne zastave. Snežana Mitrović nas tako drugog ožujka temeljito upoznaje sa grafičkim rješenjima državne zastave i zakonskim odredbama o pravilima njezinog vješanja. Osim što je gledateljima izmaknuo razlog zbog kojeg je ovaj prilog uopće emitiran, ostalo je nejasno koja je njegova poruka. Promućurniji gledatelji naravno razumiju motive koji su vodili novinarku, ali oni su ostali nedorečeni i zamagljeni iza zakonskih odredbi. Čime je potencijalno zanimljiva priča o izlasku komunalnog redara u blizini Prijedora na intervenciju povodom vješanja državne zastave ostala potisnuta u drugi plan. Prilog Jasmine Demirović, od četvrtog ožujka, o posjetu Pape, još je nejasniji, s obzirom da bi Papa trebao doći tek za tri mjeseca, a novinarka nas upoznaje s takvim banalnostima kao što su činjenice da će biti poduzete značajne mjere osiguranja. Zar je netko doista mislio da neće i da je to bitna vijest?

PLUS SEDMICE:

Prilog Borisa Breze o Čauševićevom svjedočenju i potencijalno ozbiljnoj aferi otuđivanja državnog novca svakako predstavlja kvalitetan primjer kako se profesionalno, informativno i s punom kontekstualiziranošću pristupa promatranoj temi.

MINUS SEDMICE:

Malo kad smo imali priliku svjedočiti toliko lošem prilogu poput onoga o ponovnom pritvaranju Branimira Glavaša. Novinarka je u njemu gledateljima predstavila gotovo pa romantičnog junaka, obožavanog od ulice, u sukobu s korumpiranim sistemom.

Ocjena sedmice: 6

 

AL JAZEERA: Ozbiljno i odgovorno novinarstvo

28. februar – 6. mart 2015.

BEZ PRAZNOG HODA: Način na koji novinari Al Jazeere obrađuju svoje vijesti u pravilu predstavlja ogledni primjer onoga što zovemo ozbiljno i odgovorno novinarstvo. Pri čemu vrlo rijetko bilježimo momente praznog hoda ili lošeg izbora tema. Možda bi i najtočnija ocjena ove televizije bila u tome da kod nje jednostavno ne postoje banalne teme, niti tabloidno novinarstvo. Kad novinari Al Jazeere obrađuju temu iz kulture, kao što je primjerice bio osvrt na netom okončani filmski festival ZagrebDox, emitiran u prilogu Jasmine Kos od prvog ožujka, oni to naprave studiozno. Dobili smo tako pregled svih bitnih filmova, nužne agencijske vijesti, ali i razgovore s nekoliko zastupljenih redatelja.

TEMELJNE INFORMACIJE: Bave li se pak ozbiljnim političkim temama, kao što je sabor HNS-a u Mostaru, u prilogu opet dominiraju temeljne informacije, razgovori s ključnim akterima, ali i logičan zaključni komentar. Taj prilog Ivana Pavkovića, koji je emitiran 28. veljače i zaključen je njegovim komentarom o tome kako čitavo zasjedanje u suštini predstavlja poruku, obogaćeno je i efektnim momentima. Poput onoga u kojem kamerman zumira fasciklu koja je očito kao radni materijal podijeljena na zasjedanju, a u čijem vizualnom rješenju dominira grb tzv. Herceg-Bosne.

SJAJAN PRILOG: Stevan Goranović napravio je šestog ožujka sjajan prilog o očekivanim rezultatima popisa stanovništva. U kojem je predstavio bojazni određenih političkih stranaka, vezane uz potencijalnu manipulaciju ljudima koji zapravo ne borave na adresama na kojima su prijavljeni. No kvaliteta ovog priloga leži u tome da je on istovremeno predstavio sve odredbe relevantnih zakona o ovoj temi, njihove nedorečenosti te činjenicu da pravila o tretiranju rezultata popisa nisu donešena uoči, nego nakon njegove provedbe. Kad tome pridodamo i činjenicu da nas je novinar suočio s podatkom kako u zemlji, u odnosu na popis iz 1991. godine, živi gotovo pola milijuna ljudi manje, postaje jasno koliko je riječ o iznimno informativnom prilogu.

PRIČA BEZ PREMCA: No, svakako najbolji prilog u proteklom tjednu emitiran je petog ožujka. Riječ je o reportaži Borisa Gagića iz Dubrave kod Tuzle. Gagić je, naime, nakon nedavne nesreće ilegalnih kopača ugljena, otišao među te ljude i kroz nekoliko razgovora pokazao svu razinu socijalne bijede u kojima se ovo društvo nalazi. Pri čemu je vrlo efektno bilo prikazivanje potpunog kontrasta traktora jednog od ilegalnih kopača, koji se vozi kroz blatni put, sa raspolovljenim jednog od stradalih, koji se nalazio na tom putu.

PODANIČKI MENTALITET: Kad bismo inzistirali na nekom od slabijih priloga, osvrnuli bismo se na priču Lane Jašarspahić Knežević, emitiranu prvog ožujka i posvećenu problemima Agencije za privatizaciju. U prilogu smo saznali o svim problemima agencije i brojnih firmi sa zeničkog prostora. Čak smo saznali i broj od 54 firme koje se još moraju privatizirati. Jedino nismo dobili odgovor na pitanje zašto bi ta privatizacija bila nužna?

No uvjerljivo najveći promašaj sedmice emitiran je u dnevniku od trećeg ožujka, kada je neprimjerena važnost ponuđena pismu američkog kongresmena Turnera, vezanom uz pitanje Sutorine. Obrada te u suštini nebitne vijesti, unutar koje se iz Washingtona javio Ivica Puljić, zorno je pokazala do koje se mjere može razviti kompleks podaničkog mentaliteta.

PLUS SEDMICE:

Malo kad novinar tako dobro pogodi temu i sjajno predstavi ambijent i stanovitu psihološku napetost, kao što je Boris Gagić uspio u reportaži posvećenoj ilegalnim rudarima.

MINUS SEDMICE:

Najveći problem priloga koji se bavio pitanjem pisma američkog kongresmena leži već u samoj činjenici da je on emitiran. I to iz dva razloga. S jedne strane, riječ je o posve isforsiranoj i uzaludnoj temi oko pitanja granice, dok je, s druge strane, posve nejasno zašto pismo jednog beznačajnog američkog političara ima takvu težinu da zaslužuje ovakav medijski tretman?

Ocjena sedmice: 9

 

Komparativna analiza:

Ono što suštinski čini značajnu razliku između ovih dvaju televizija bilo je možda i najbolje uočljivo na tretiranju posjete Kolinde Grabar-Kitarović BiH. Dok se Al Jazeera uglavnom bavila ozbiljnom analizom posjeta, stigavši čak biti i efektna kroz uočljivo naglašenu sadržajnu i svaku drugu sličnost hrvatske predsjednice i Borjane Krišto, N1 televizija se u prilogu Zdravka Komšića toliko bavila trivijalnostima da je to bilo na rubu izdržljivosti. U tom prilogu smo saznali da su hrvatsku predsjednicu dočekali crveni tepih i dvije zastave, što je po novinaru dokaz da dolazi važan gost.

Izdvojeno:

Prošle sedmice napustio nas je jedan od ključnih muzičara koji su, s jedne strane, formirali svijest brojnih generacija i obilježili jednu epohu, a s druge bili i izravan proizvod jednog vremena. Riječ je, naravno, o Vladi Divljanu, koji je protekle sedmice preminuo. Prilogu Jadranke Bugarski, koja je naznačila istinsku Divljanovu važnost i donijela presjek čitave njegove karijere ne bi se moglo ništa prigovoriti – izuzev činjenice da je u najavi priloga stajalo “Kolege o Vladi Divljanu”, da bismo zapravo čuli samo lidera Električnog orgazma, Srđana Gojkovića.

(U utorak, 10. marta čitajte analizu Amera Tikveše: TV1 i TV Hayat)