Kultura je sastavni dio života, ali ne i informativnih emisija. Ako FTV može započeti drugi dnevnik s pripremama nogometne reprezentacije, zašto ne bi mogla i s probama kazališnog ansambla?    

 

Najtužniji momenat u uspavanom Dnevniku 2 Federalne televizije je onaj kada se spomene vijest iz kulture. To obično biva negdje pred sam kraj (ako uopšte i biva, jer crtica iz kulture se ne pojavljuje svakodnevno), kada se valjda već računa sa tim da je gledateljeva pažnja nepovratno izgubljena. Događaji koji se bilježe ili se smatraju vanredno značajnim, pa im se udijeli koji minut prije sporta i vremenske prognoze, ili su beskrajno dosadni prilozi kojima se smisao ne da naslutiti i služe popunjavanju minutaže. Najčešća praksa je, ipak, potpuno odsustvo kulture, što se čini poštenijom odlukom od sporadičnog spominjanja. Naročito ako vam smeta paternistički odnos prema kulturnim djelatnicima, izražen drugačijom intonacijom prezentera vijesti, koji nerijetko pri najavi poslovično iskazuje zabrinutost zbog stanja na pozorišnoj ili muzejskoj sceni. Od ovoga je, kao što rekoh, mnogo poštenije nepojavljivanje na sahrani kulture, što jesu svi ti otužni prilozi praćeni didaktičkim prenemaganjima o duhovnom značaju iste i drugim sladunjavim tlapnjama koji glorifikacijom odaju počast.

Umjesto zamjeranja FTV-u sa branika uvrijeđene kulture, ubijeđene u svoju vrednosnu bitnost, postavio bih krajnje političko pitanje, tačnije pretpostavku. Ako su svakovrsni predstavnici različitih kulturnih djelatnosti izostavljeni u informativnom programu javne televizije, da li to znači da ih javna televizija smatra neuticajnim/beznačajnim i kao takve izlišnim? Da li je to ocjenjivanje uredništvo izvelo analizom onoga što kulturni radnici nude i stvaraju ili je to političko uvjerenje o benignoj, nepolitičkoj i neučinkovitoj kulturi koja nam nema šta reći o aktuelnostima oko nas?

Očigledno se misli da bilo koja konferencija, ili okrugli sto nevladinog sektora, ili izjava stranačkog dužnosnika imaju neuporedivo veći značaj, te zaslužuju nemjerljivo veći prostor. U prevodu: zaslužuje sav prostor. Dnevnik se ispunjava saopštenjima nevladinih organizacija, političkih stranaka i funkcionera u raznim prigodama, a nikada se, primjerice, nije pretpostavilo da o ekonomskim nedaćama, socijalnoj bijedi, nesnošljivosti u društvu, štogod ima kazati i kultura. Možda se negdje, a da to nije muzej, pozorište ili druga konvencionalna institucija, komentariše aktuelnost. Zapravo, to se sigurno zbiva, i takvo zbivanje je dragocjeno u zemlji u kojoj su muzeji zatvoreni, a institucionalni pristup kulturi ogrezao u političkom poslušništvu, i obaveza javne televizije je da uprati alternativnu kulturnu produkciju stavljajući je u istu ravan sa uticajnijim stvaraocima naše javnosti. U suprotnom, ne postoji razlika između javne i privatne televizije jer ova druga ima sve pravo tržišnih pravila kojima smo se povinovali da stvara uticajne uticajnijima, dok javni medij ima zakonsku obavezu praćenja drugih i manje zastupljenih mišljenja.

Koliko je izostala ta praksa, najbolje pokazuje primjer kulture. FTV je, izgleda, povjerovala da je aksiom kako u zemlji zatvorenih muzeja nema kulturnih zbivanja i da oni nemaju šta bilježiti u informativnom pregledu dana. No, tamo gdje su muzeji zatvoreni, a kultura institucionalno uništena, tamo počinje drugačiji prkosni život novih poetika i radikalnih ideja. Na javnom medijskom servisu je da pronađe manjinska mišljenja i pristupe i da ih potom učini ravnopravnim u prezentaciji, jer to je njegov zadatak.

Zanimljiva su rješenja iz regiona, gdje se kulturni informativni program izmjestio u posebnu specijalizovanu informativnu emisiju poslije trećeg dnevnika. RTS ju je nazvao Kulturni dnevnik i svesrdno radi na njegovom promovisanju i unapređenju, a pored mnogih primjedbi na sam sadržaj i formu koja se još traži, pohvalno je što se kultura napokon stavila u kontekst dnevnog značaja. Ranija paradigma je bila kao ona na Federalnoj. Urami kulturu u rubriku posljednje vijesti, poput vječitog omaža njenoj istrošenoj vrijednosti, bez prava na aktuelnost i svakodnevni značaj. HRT mnogo duže od RTS-a prikazuje Vijesti iz kulture, a opisanom konceptu praćenja kulturnih dešavanja na dnevnoj bazi u izdvojenom programu, čime se kultura napokon izjednačava sa oduvijek dobro kotiranim sportom, s pravom se može prigovoriti da opet reprodukuje paternalistički odnos kojim se na kraju daje manji značaj odabranoj štićenici. Naime, Kulturnim dnevnikom/Vijestima iz kulture poslije 23 časa daje se pravo učešća u tekućim stvarima javnosti, ali u najmanje atraktivnom terminu i tematizovanom bloku, čime se gubi veliki broj gledalaca.

U svakom slučaju, naša javna televizija morala bi konačno shvatiti svoju ulogu, ne samo u odnosu na kulturu bogaćenjem kulturnog programa, već spram kulture u dnevno-informativnom kontekstu.  Ako FTV može započeti drugi dnevnik s pripremama nogometne reprezentacije, zašto ga ne bi mogla započeti i s probama kazališnog ansambla?