Nijedna predizborna emisija, nijedan dnevnik ni debata nisu bili prilagođeni potrebama gluhonijemih osoba. Čak ni u noći u kojoj su objavljeni rezultati, Javni RTV servis u BiH nije imao tumače za osobe s poteškoćama u sluhu

Javni servisi u Bosni i Hercegovini diskriminiraju građane koji imaju poteškoće sa sluhom, ali i sve druge koji spadaju u kategoriju građana s posebnim potrebama, time što ne prilagođavaju svoje programe. To nijemo posmatramo već godinama, ali smo se još jednom uvjerili tokom mjesec dana predizborne kampanje.

Nijedna emisija u kojoj su kandidati predstavljali svoje programe, niti jedna centralna informativna emisija, nije bila prilagođena potrebama gluhonijemih osoba. Štaviše, u noći kada su objavljeni rezultati, javni servis nije imao tumače za osobe sa poteškoćama u sluhu. Time su javni servisi ne samo prekršili zakone koji vrlo jasno kažu da su “dužni” prilagoditi programe svim građanima, uključujući i gluhonijeme osobe, nego su i pokazali zabrinjavajući stepen diskriminacije prema jednoj grupi.

Naravno, građane s posebnim potrebama zaboravili su i političari koji su se kandidovali na izborima jer niko od njih nije se sjetio zahtijevati od javnih servisa da osiguraju da njihove poruke dođu do svih građana. No, s obzirom da se neki od kandidata nisu čak odazvali ni na debate koje su javni servisi organizovali, jasno je da oni imaju “svoje” birače koji će im osigurati dovoljan broj glasova za pobjedu ili ostanak na vlasti, a svi ostali nisu bitni.

Gluhonijeme osobe ne mogu putem javnih servisa dobiti ni informacije o rezultatima izbora, problemima sa prebrojavanjem listića; oni ne mogu pratiti ono što govore analitičari o stanju u Bosni i Hercegovini, niti jednu emisiju debatnog tipa… Oni ne mogu putem javnih servisa dobiti ni informaciju o vremenu, iz kulture, sporta… Nikakvu. Uz to, u emisijama javnih servisa se ni ne govori o problemima i potrebama ove kategorije stanovništva.

Gluhonijeme osobe su isto tako ignorisane od svih drugih javnih institucija. Lično nikada nisam vidjela upute u, recimo, općini, sudu ili bolnici o tome gdje invalidne osobe mogu dobiti pomoć, mada je i to garantovano zakonom. Ne znam, a sumnjam, da policija ima službenike koji im mogu pomoći u komunikaciji s gluhonijemim osobama. Oni su naprosto prepušteni sebi, ili dobroj volji službenika i sugrađana koji su voljni da im pomognu.

Uvijek me nanova plaši ignorantski odnos vlasti u ovoj zemlji prema njenim građanima, naročito onim sa specijalnim potrebama, najranjivijoj kategoriji stanovništva uz djecu i žrtve rata. No sve ove kategorije su jednako zanemarene, izuzev kada ih iskorištavaju u dnevnopolitičke svrhe. Gluhonijeme čak ni za to ne iskorištavaju. Oni jednostavno kao da ne postoje oko nas, a ima ih itekako.

Tako su mediji i u ovom slučaju slika društva u kojem živimo, a koje nema osjećaja za građane koji imaju specijalne potrebe, mada svako od nas sutra može završiti u toj kategoriji. Takav javni servis pokazuje nam sliku društva sebičnih pojedinaca kojima je važnije parkirati automobil ili staviti na pločnik kafanski sto nego ostaviti prostor za osobe sa poteškoćama u kretanju, majke sa djecom, starije osobe…  Javne institucije ignorišu sve građane sa specijalnim potrebama onemogućavajući im prilaze, pristup WC-ima, ili službenike koji znaju znakovni jezik kako bi dobili usluge koje su im potrebne. Invalidi u ovoj zemlji rijetko imaju pristup i vjerskim objektima i zdravstvenim ustanovama. Vlast je i gluha i nijema prema ovim problemima, kao i javni servisi.

Prema definiciji, svrha postojanja javnog servisa je da služi javnosti, koja i finansira njihov rad. Mjesec dana prije izbora, javni servisi – ali i svi drugi elektronski mediji – potpuno su zanemarili građane sa poteškoćama sluha. Isto tako su ih zanemarili i političari koji su se kandidovali na ovim izborima. Diskriminacija na bilo kojoj osnovi vodi ka fašizmu, i ako na vrijeme ne reagujemo, kad-tad ćemo i sami postati dio neke od diskriminisanih grupa.