Prošle jeseni je na festivalu dokumentarnog filma kojeg u Sarajevu priređuje Al Jazeera Balkans – AJB DOC – prikazan zanimljiv dokumentarac mađarskog reditelja Benca Mátéa The Hungarian Playbook (Lekcije o mađarskoj stvarnosti). Film je dobrim dijelom nastao iz autorovog vlastitog iskustva, a bavi se načinima na koje su mađarski premijer Victor Orbán i njegova stranka Fidesz uspostavili gotovo apsolutnu kontrolu nad medijima u ovoj zemlji.

U njemu novinari državne televizije koji su dali ili dobili otkaze otkrivaju tajne kreiranja informativnog programa i zakulisnog plesa medija i politike. Oni objašnjavaju mehanizme uspostave medijskog carstva zahvaljujući kome Orbán uspijeva zadržati apsolutnu vlast u državi, kako su uz ovladavanje postojećim kreirani i novi mediji pod njegovom punom kontrolom, kako je u programu zabranjeno spominjati opoziciju i kako su urednici dobijali instrukcije direktno iz vlade… Jedan od novinara čak svjedoči kako je na zadnjem spratu zgrade u kojoj je radio postojala soba u koju niko nije ulazio a u kojoj je sjedio jedan čovjek i dežurao na telefonu: „Ko je bio na drugoj strani telefonske linije? Niko ne zna.“

Šteta je što južnoslavenske narode od Mađara dijeli teško premostiva jezička barijera, inače bismo na primjeru ove panonske zemlje imali priliku naučiti mnogo o ulozi kontrole nad medijima u koncentraciji moći. To je nešto što je Orbán doveo do savršenstva, a nije da ni mi iz nešto južnijeg susjedstva ne bismo u svom okruženju mogli prepoznati neke elemente takvog političko-medijskog poduhvata. Naravno, govorimo o Srbiji u kojoj su neke Orbánove metode korištenja medija za koncentraciju moći doslovno prekopirane i primijenjene, neke su originalne i autentične Made in Serbia reverberacije propagande Slobodana Miloševića.

Vučić kao Orbán

Zanimljivo, procjenjuje se kako Orbán u potpunosti kontroliše 80% medija u Mađarskoj. To je sličan postotak medijskog prostora kojeg pod svojim direktnim utjecajem ima srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Nekom koincidencijom, podrška Orbánu u mađarskom parlamentu je dvotrećinska, baš kao i podrška Vučiću u parlamentu Srbije – osim u slučajevima kada opozicija bojkotuje izbore pa se desi da Vučić i njegova Srpska napredna stranka vladaju bez značajne parlamentarne opozicije.

Mađarski novinari svjedoče kako mediji koji su naizgled različiti sadržaj za objavljivanje dobijaju iz istog izvora. U Srbiji, provladini tabloidi, televizije i portali nadopunjuju se kvantitetom i intenzitetom – sadržaj i njegov kvalitet su suštinski isti. Rezultati nezavisnog monitoringa obično pokazuju kako je riječ o medijima koji su prave fabrike lažnih i neutemeljenih vijesti, a dobrim dijelom se finansiraju iz novaca vlade i javnih preduzeća. Tako je i sama državna televizija Radio-televizija Srbije za reklamiranje u ovakvim štampanim i online medijima u 2020. i 2021. godini plaćala oko 350.000 eura godišnje, vodeći se „isključivo poslovnim kriterijima.“

U Mađarskoj je Orbán u potpunosti preuzeo veliku većinu najgledanijih privatnih TV stanica i osnivao nove u državnom vlasništvu. Vučić je preko Telekoma Srbije i SNS-u bliskih poduzetnika u sumnjivim transakcijama preuzeo komercijalne televizije sa opozicionim backgroundom B92 i Prva TV, i dodao ih rosteru televizija sa nacionalnom frekvencijom koje kontroliše, a u kojem su javni servis RTS te privatni Pink i Happy TV. Sama dodjela nacionalnih frekvencija nekim od ovih televizija je ocijenjena kao neregularna te kako programi tih televizija – suprotno ocjeni Regulatornog tijela za elektronske medije (REM) – ne zadovoljavaju kriterije objektivnosti, ne doprinose pluralizaciji medijskog prostora, ne pružaju niti raznovrsnost programskih žanrova, niti emitiraju dječji, obrazovni i dokumentarni program.

Istraživanja pokazuju kako je za 65% građana Srbije televizija glavni izvor informisanja. U pogledu pluralnosti informacija koje oni dobijaju putem televizije, monitoring Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornost (CRTA) je pokazao kako tokom godinu dana stranke na vlasti dobiju 93% minutaže u centralnim vijestima svih televizija sa nacionalnom frekvencijom, dok opoziciji pripada tek 7% prostora u ovim emisijama.

Izvor: CRTA: POLITIČKI PLURALIZAM U SRBIJI Monitoring medija

Što se objektivnosti tiče, vijesti o strankama na vlasti su u 37% slučajeva pozitivne, u 63% imaju neutralan ton, dok negativnih vijesti nema. S druge strane, od onih 7% minuta posvećenih opoziciji, u negativnom tonu je čak 57%, neutralno je 39%, dok se u 4% slučajeva omakne i pokoja pozitivna vijest.

Izvor: CRTA: POLITIČKI PLURALIZAM U SRBIJI Monitoring medija

Reality programi

Kad je raznovrsnost programskih sadržaja u pitanju, tu dolazimo do nečega oko čega su se u Srbiji u posljednje vrijeme uzburkali duhovi, a to su reality programi. Iako su ovakvi sadržaji dosta popularni i u ostatku svijeta, neki od onih koji se emitiraju u Srbiji izlaze i van najelastičnijih granica pojma prihvatljivog. Riječ je o programima koji se komotno mogu nazvati surovim psihosociološkim eksperimentima u kojima su ljudi kontroverznih biografija mjesecima zatvoreni i nahuškani na međusobne sukobe. Realityji u Srbiji služe promociji osoba iz svijeta kriminala uz stalno iščekivanje eskalacija njihovih odnosa u fizičko nasilje, dok je psihičko nasilje između njih u samoj suštini tog programa.

Kritičari vlasti u Srbiji upravo reality programe navode kao jedan od uzroka za povećanje nasilja u društvu, te zbog toga demonstranti koji su izišli na ulice poslije nekoliko slučajeva masovnih ubistava traže njihovu zabranu i oduzimanje frekvencija televizijama Pink i Happy koje ih emitiraju. Ovaj zahtjev će građani ponoviti i na predstojećim protestima zakazanim za subotu (27. maj), tokom protestne šetnje koja treba početi pred Skupštinom Srbije, a završiti formiranjem prstena oko zgrade RTS-a, jer je RTS „servis svih građana koji moraju da budu istinito obavešteni šta se dešava u Srbiji.“

Puno je ironične simbolike u formiranju prstena oko srbijanske državne televizije, budući da je upravo ona ta koja decenijama iste te građane drži u središtu prstena oko kojeg su prema nekom The Serbian Playbooku naknadno formirani dodatni prstenovi u vidu tabloidnih medija poput Informera, Telegrafa, Kurira ili Alo!, ili televizija kakve su Pink i Happy. Svi ovi mediji su samo krugovi na vodi medijskog kamena kojeg je u burnim vodama osamdesetih i devedesetih predstavljao RTS.

Pogledamo li samo puzajuću traku sa vijestima (ticker ili crawl) u jutarnjem programu televizije Pink dan nakon što su u Beogradu održani masovni protesti „Srbija protiv nasilja“, jasno se mogu prepoznati terminologija RTS-a iz ratnih godina i tehnike diskreditacije svake strane koja je bila u sukobu sa vlastima u Beogradu. Nekadašnje ustaše, razularene Šiptare, pijane i drogirane mudžahedine i takozvane lidere takozvanih susjednih država zamijenili su strani špijuni, nasilnici koji se tuku međusobno, propali opozicionari i takozvani lideri takozvane opozicije. Prebacivanje krivice za svaki balkanski sukob sa Srbije na njeno susjedstvo zamijenilo je prebacivanje krivnje za povećano nasilje u Srbiji sa vlasti na opoziciju i građane, a jedino što je ostalo identično jeste priča o srbijanskom režimu kao vječnoj žrtvi stranih službi i bjelosvjetskih zavjera.

Bilo bi možda neumjesno u momentima kada razumniji dio srbijanske javnosti ustaje protiv režima reći kako protest „Srbija protiv nasilja“ kasni decenijama, kako je pravo vrijeme za masovnu pobunu bilo ono u kojem je Srbija činila i pomagala nasilje u susjednim zemljama i kako bi nakon tihog pristanka na sve što su činile stranke i vlade u kojima je djelovao Vučić prikladniji i pošteniji naslov protesta bio „Protiv nasilja u Srbiji.“ Neumjesno – možda, ali pogrešno – ne baš.

Sve što se u spletu politike i medija u Srbiji dešava je samo kulminacija – ne i završni rasplet – višedecenijske brutalne propagande u čijem srcu se nalazi državna televizija RTS. Prvi čin te drame je odigran u Hrvatskoj i BiH, jer rat nije počeo kada je u njima ispaljen prvi metak, nego kad je u korist RTS-a u njima JNA uzurpirala prvi predajnik. Nakon što su RTS te pinkovi i hepiji potrošili sve neprijatelje, na red su kao meta došli oni koji su dotad bili kolateralne žrtve – građani Srbije.

Nadati se da će protesti građana i opozicije dovesti do promjena u Srbiji, te da te promjene neće završiti samo sa drugim licima koja će voditi istu politiku, nego da će dovesti do korjenite promjene tamošnje političke i medijske kulture jer je to od ključne važnosti za stabilnu Srbiju i miran region. U svakom slučaju, iako još nemamo novinare iz sistema koji će ispričati neki The Serbian Playbook, ohrabruje barem to što se čini kako su građani konačno dovoljno svjesni gdje se krije jedan od najdubljih korijena problema.

Najavljeni prsten oko RTS-a pokazuje kako Srbija dobro zna da su pinkovi i hepiji samo nadogradnja na RTS – poligoni na kojima se laži, manipulacije, spinovi i govor mržnje mogu širiti na načine na koje to putem javnog servisa ipak nije moguće. I dobro je što trenutni bijes zbog realityja demonstrantima nije skrenuo pažnju sa činjenice da je srce srbijanskog medijskog Mordora ipak u Takovskoj 10. Srbija se očito budi iz medijskog pijanstva i mamurluka te se čini kako postaje svjesna veze između RTS-a devedesetih i Pinka i Happyja danas, a koja se najbolje može opisati parafrazirajući jednu narodnu poslovicu: ko RTS večera, Pink i Happy doručkuje.