Razgovarala: Mersiha Drinjaković

Istraživačka priča pod naslovom “Za 17 dana stekli smo diplomu srednje medicinske škole”, koju su početkom januara objavili novinari portala Žurnal.info, Azra Omerović i Avdo Avdić, odjeknula je regionom. Autori teksta dokazali su kako je moguće bez učenja postati vlasnik diplome zdravstvenog radnika. Bez prisustva ijednom času, novinarka Žurnala završila je srednju medicinsku školu i to vrlodobrim uspjehom: dokumente je predala 20. decembra 2018., a ovjerenu diplomu i svjedodžbe za sva četiri razreda dobila 3. januara 2019. A prethodno se desilo ovo: Tužilaštvo BiH odbilo je provoditi istragu protiv trgovaca diplomama, među kojima je bio i Senad Pehlivanović, preko kojeg je ekipa Žurnala pribavila diplomu. Naredbu o neprovođenju istrage Tužilaštvo BiH je donijelo 2. novembra 2018., iako je SIPA dostavila informaciju o postojanju neprovjerenih operativnih saznanja o nezakonitom izdavanju diploma posredstvom više obrazovnih ustanova i to: Visoke škole “Logos-Centar za poslovne studije” iz Kiseljaka, Privatne srednje škole “Kočerin” Široki Brijeg, Srednje strukovne škole “Centar za obrazovanje“ Široki Brijeg i dr. U aktu kojeg je potpisala državna tužiteljica Biljana Simeunović, navedeno je da “nema nijednog dokaza koji bi upućivao na osnov sumnje da je počinjeno neko krivično djelo”, pa smatra da “nema mjesta pokretanju ni vođenju krivičnog postupka”. Ali, onda su na scenu stupili novinari Žurnala, te akcijom iz detektivskih filmova došli do konkretnih dokaza da se radi o krivičnom djelu. Azra Omerović je 28-godišnja novinarka koja na portalu Žurnal.info upravo završava pripravnički staž.

Dok smo počinjali ovaj razgovor, zazvonio vam je telefon – s kim ste razgovarali?

– Upravo su me zvali iz Tužilaštva USK. Pozvali su me da dođem kod njih naredne sedmice, da me saslušaju u svojstvu svjedoka povodom afere “Kupovina diploma”.

Vjerujete li da će institucije sistema ovu priču procesuirati, da će krivci biti izvedeni pred lice pravde?

– Nadam se da hoće, bilo bi krajnje vrijeme. Pratili ste sve što smo dosad objavili, te povezanost Tužilaštva BiH s aferom. U suštini, zato smo i krenuli u ovo, jer smo imali informacije da je Tužilaštvo BiH raspolagalo s istim informacijama koje smo i mi imali, te da je donijelo naredbu o neprovođenju istrage. I upravo stoga mi smo pokrenuli ovu istraživačku priču.

Šta su razlozi donošenja odluke o neprovođenju istrage?

– Tužilaštvo BiH je usko povezano s vlasnicima ovih privatnih škola, tačnije sa Centrom za obrazovanje u Širokom Brijegu. Savjetnici iz Tužilaštva BiH tokom vikenda rade u takvim centrima. A upravo ovaj u Širokom Brijegu ima jake veze sa HDZ-om budući da je njegov vlasnik HDZ-ovac Ivan Ševo. I pride, glavna državna tužiteljica Gordana Tadić je rodica jednog HDZ-ovog biznismena, Mije Krešića. Za to ne treba da čudi jučerašnje saopštenje iz Tužilaštva BiH u kojem kažu da se uopšte ne radi o Senadu Pehlivanoviću.

Šta ste očekivali kad ste Pehlivanoviću otkrili da radite novinarsku priču, a ne da tragate za diplomom? Jeste li mislili da će drugačije reagirati?

 – U suštini, i mi smo se iznenadili njegovom reakcijom, zapravo izostankom reakcije. Rekao nam je samo: “Ne radi se to na taj način.” Ponudili smo mu da govori za Žurnal, jer je on samo jedna od karika u lancu, ali je on odbio. Rekli smo mu da nam se može javiti ako želi govoriti. On je ostao sjediti u kafiću. Poslije je kontaktirao kolegu Avdića; želio je istu tu noć da se nađe s njim, ali je kolega to odbio i rekao mu da se mogu vidjeti sutradan. Dogovorili su mjesto i vrijeme susreta, međutim, Pehlivanović se nije pojavio, niti nas je više kontaktirao. Ne znamo uopšte šta je sad s njim, niti da li je priveden. Jedino što znam jeste ono što mi je on rekao: da je, osim što se bavi prodajom diploma, zaposlen u državnoj instituciji, odnosno u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba u Bakovićima.

Jeste li očekivali da će vaša priča o diplomama imati ovoliki odjek u javnosti, i to regionalni?

– Iskreno, ne. Znali smo da će imati odjeka u BiH, naročito zbog izostanka reakcije Tužilaštva BiH, ali nas je iznenadila reakcija u regionu. Priču je prenijela većina medija iz Hrvatske i Srbije, a uključili su se i mediji iz Njemačke – jučer je kolega davao izjavu za jedan njemački radio. Nadam se da će priča uticati na pooštravanje kontrole diploma. Imate ljude koji su četiri godine regularno završili medicinsku ili bilo koju drugu strukovnu školu i otišli da rade vani, i imate ove koji diplome dobijaju a da nijedan dan nisu proveli u školi. A u pitanje se sad dovode sve diplome – i one regularne i neregularne. Dobili smo informaciju da su u Njemačkoj odbili nostrifikaciju 140 diploma iz jedne javne srednje škole iz BiH zato što je prekvalifikacija trajala prekratko. Objavili smo i tu priču – kako je jedan momak za 12 dana završio drugi razred srednje medicinske škole. I to nije jedini slučaj. Pisat ćemo mi još o ovome.

S ovim iskustvom, koliko vi osobno imate podozrenja prema diplomama koje se stiču širom BiH?

– Ako možete steći diplomu za 17 dana, ne bilo koje, nego medicinske škole, koliko povjerenja možete imati u takve diplome?! A ja sam mogla dobiti tu diplomu i za manje od 17 dana da nije bilo Božića i Nove godine! Još je alarmantnije to da je Pehlivanović meni nudio i dodatne potvrde – da imam šestomjesečni radni staž u klinici kao medicinska sestra, te da sam položila državni ispit, sve što mi je u Njemačkoj potrebno za nostrifikaciju diplome i da odmah mogu početi s poslom. Niko ovu diplomu u Njemačkoj ne bi dovodio u pitanje, jer je tamo stajalo da je moja prekvalifikacija trajala dvije godine! Znači, ja sam diplomirala i prije negoli sam predala papire.

Mislite li da će priča imati ikakav pravosudni epilog?

– Nadam se da hoće, ali skeptična sam, jer je i Tužilaštvu USK-a trebalo pet dana da uđe u prostorije ove škole koja je meni dala diplomu. Na sastancima mi je Pehlivanović rekao da oni imaju dvojne knjige, te tako ostavljaju prostora onima koji dođu da kupe diplome i koji budu regularno zavedeni u tim knjigama. I kad smo mi objavili ovu priču, MUP-u i Tužilaštvu USK-a je trebalo pet dana da uđu u školu! Za pet dana možete uraditi šta hoćete.

SIPA je, kako ste objavili, namjeravala provesti istragu protiv Pehlivanovića i ostalih trgovaca diplomama, ali je Tužilaštvo BiH donijelo Naredbu o neprovođenju istrage. Šta stoji iza ovakve odluke?

– Ovo ništa ne bi bilo moguće da iza svega ne stoje politika, visoki dužnosnici, kao i tužilaštvo i sigurnosne agencije. Savjetnici iz Tužilaštva predaju u tim školama, a ljudi koji završe tu školu i fakultete rade u Tužilaštvu. Mi smo na Žurnalu sve to objavili.

Koliko je vaših i priča vaših kolega moglo poslužiti za otvaranje istrage – ali nije? Koliko je teško raditi na ovakvim pričama a znati da nadležne institucije neće poduzeti ništa?

– Skoro svaka naša priča mogla bi poslužiti, ako ne kao dokaz, onda kao informacija za početak neke istrage. Međutim, očito da naše tužilaštvo, kao ni istražni organi nisu spremni za tako nešto, niti to žele. Evo samo jedan primjer: unazad dvije godine pišem o arheološkom nalazištu na Butmiru, nacionalnom spomeniku BiH i zaštićenom području, na kojem strani investitori grade  šoping centre i – niko ne reaguje. Ne samo da ne reaguju iz tužilaštva, već baš niko!

Koja priča sa Žurnala je na vas ostavila najveći utisak? I zašto?

– Priča o azilu u Prači. Odlučila sam je raditi jer nisam mogla više gledati svakodnevne objave na društvenim mrežama o stanju u azilu i htjela sam se uvjeriti da je to stvarno tako – da li tamo psi jedu druge pse, da li su zatvoreni da umru od gladi i žeđi, a toliki novac se slio u taj azil. Kad sam otišla prvi put, dva dana nisam mogla doći sebi: psi su zaista jeli druge pse, tolika je glad vladala, nisu imali ni hranu ni vodu, a spavali su u vlastitom i izmetu drugih pasa. Većina ih je bila zaključana tako da ni volonteri koji tamo dođu ne mogu do njih, da ih nahrane.

Tad ste primili i prijetnje od koordinatora azila. Je li bilo otvaranja istrage, ikakvog procesa?

– Nakon cijelog tog medijskog izvještavanja o azilu, javnost je bila alarmirana i mediji su počeli pisati o tome. Kad sam ponovo otišla tamo, pojavio se koordinator azila Hamdo Alić, iz firme Murai Komerc. Ja sam bila jedina od predstavnika medija, ali je bilo puno volontera, a on je bio jako izrevoltiran jer je jedini bio kojeg se moglo nešto pitati. Izvadio je pištolj i prijetio ne samo meni nego i svima koji su tu bili. I ništa se nije desilo. Ja sam prijavila te prijetnje policajcu koji je bio na licu mjesta, ali napravio se kao da ništa nije ni vidio ni čuo, i na tome je ostalo.

Jeste li planirali raditi nastavak priče?

– Pratit ću taj slučaj dok god se bavim novinarstvom. Volim životinje. Tad kad sam bila u azilu udomila sam jedno štene, tako da sad imam četiri udomljena psa. A što se tiče azila, koliko znam, on prelazi u nadležnost kantonalne Veterinarske stanice. Mislim da je tamo ostalo oko 40 pasa, jer postoji sudska zabrana da se ne mogu dovoditi psi lutalice dok se ne usklade uslovi u azilu sa državnim pravilnikom. Sad je tamo stanje puno bolje, imaju dva radnika koja stalno paze na pse. Problem je bio na početku kad je bio zabranjen ulazak volonterima, međutim, sad opet mogu da ih posjećuju.