Foto: kulturasjecanja.org

Gusto isprepleteni i povezani događaji pružaju dovoljno razloga za zabrinutost. Od Banje Luke do Potočara, krenula je priča čiji je finiš za sada neizvjestan

 

U Republici Srpskoj, kad osmisle ideju koja narušava strukturu i postojanje države, onda prvo krenu s probnim balonima. Samo nakon oktobarskih izbora puštena su na prijeteći probni let dva takva identificirana lebdeća objekta: prvi je onaj o entitetskoj vojsci, a drugi o istom takvom ministarstvu evropskih integracija. Naravno, kada bi pomenuti projekti profunkcionirali, više ne bismo govorili o entitetskim, nego o paradržavnim organima i institucijama.

Kako na kraju završe te ideje pokazat će treći primjer. Nešto što je jednom također sebi krčilo put tek kao probni balon, pošto niko nije reagirao, sad je stiglo u predrealizacijsku fazu: premijer Republike Srpske Radovan Višković najavio je skoro formiranje nekakve međunarodne komisije za istinu o Srebrenici. To samo govori koliko je Milorad Dodik sveobuhvatan i ozbiljan u svojim prijetnjama i koliko s druge strane (međunarodna zajednica + predstavnici države) nema ozbiljnog protivnika. Kažemo protivnika, jer ovo i nisu pozivi za dijalog, pa ne može biti govora ni o kakvim sagovornicima.

Komisija kao parapravno tijelo ima samo jedan cilj – anulirati presude i rezultate Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije i donijeti novu, dodikovsku istinu o Srebrenici. Broj bošnjačkih žrtava bit će umanjen, srpskih uvećan, a onda na scenu stupa poznata propagandna mašinerija: RTRS, odnedavno još ažurniji ATV, prononsirani analitičari i nekoliko opskurnih hercegovačkih portala. Kad se sve to izmiksa, kada s već poznatih uporišta krene žestoka kampanja, haške presude bit će izrelativizirane, pa popljuvane i onda odbačene, a nova će istina ući u oficijelni entitetski vokabular, od javnog servisa do udžbenika.

Logistička podrška

U konkretnom slučaju, Dodik nije jedini akter ove revizionističke aktivnosti. Ozbiljnu logističku podršku (ne samo) ovaj put ima u susjedstvu. Na isti način na koji je Dejtonski sporazum žrtva metafore o švedskom stolu, po kojoj s njega svako uzima samo ono što mu odgovara, sada je to postao i Haški tribunal. Republika Hrvatska, koja bi trebala biti nešto kao ozbiljna država, pače članica Evropske unije, kakva-takva ali ipak članica, ne priznaje udruženi zločinački poduhvat. Pa onda ovaj naš hairlija ima za šta da se uhvati kada naumi izrelativizirati Srebrenicu. Negativnih primjera uvijek napretek.

Posljedice takve politike ne trebamo naslućivati, ili nagađati, mi ih već sada živimo. U Potočarima je napravljen incident sa svinjskim otpadom, koji vlast preko svojih – moramo citirati nenadmašnu entitetsku predsjednicu – „institucija sistema“ agresivno minimalizira. I eto još jednog primjera monolitnog nastupa koji je uspostavio Milorad Dodik. U Banjoj Luci je i glasno izgovoreno pitanje „Ko je ubio Davida?“ povod za batine, hapšenja i što prekršajne što krivične prijave. U Potočarima, vreća sa svinjskim otpadom – od kakvih god da je svinja bio i koliko god da je metara predmetni materijal bio udaljen od kapije Memorijalnog centra – nije povod nizašta. Dvostruki kriteriji? Mnogo više od toga: kreiranje nove, haman pa orvelovske stvarnosti. Da se izrazimo narodski, onako da nas čak i klasični posjetitelj vašarskih šatri može razumjeti: u Banjoj Luci od muhe prave medvjeda, a u Potočarima (potencijalnog) medvjeda minimaliziraju na dimenzije muhe.

Za svaki incident na terenu odgovorna vlast bi morala preuzeti odgovornost. To je najbolji način da se slične provokacije (a u Potočarima je svaka provokacija prijetnja) ako već ne istrijebe, onda bar svedu na minimum. U isto vrijeme, na ovim prostorima njeguju se i narativi suštinski drukčiji od ovog o kojem je ovdje riječ. Istog dana kada se desio incident u Potočarima, iz Mostara je stigla informacija koja promovira opozitan civilizacijski model: tamošnji Merhamet podijelio je božićne pakete najugroženijim pravoslavnim porodicama. Desetak dana ranije isto su uradili povodom katoličkog Božića, na području Bihaća. A ostanimo u istom gradu, samo se vratimo u burnu izbjegličku jesen. Medijski je prošla gotovo nezapažena vijest da je paroh Radivoje Krulj s mostarskim Srbima organizirao, skupljao i dijelio humanitarnu pomoć izbjeglicama. Kakva razlika u metodi, namjeri i poruci!

Republici Srpskoj, njenim vlastima i žiteljima potrebno je suočavanje s ratnom prošlošću. Težak će to biti proces, težak i bolan, pa nije ni čudo što se pribjegava ovakvim potezima. Ličnost kalibra Milorada Dodika apsolutno nije dozrela za takav poduhvat. U ovom trenutku zabrinjava činjenica da je – sad s entitetske predsjednice prelazimo na srbijansku premijerku – previše geopolitičkih karata „na stolu“, a sva dešavanja u posljednjih 15 dana dio su istog špila.

Bit će ovo teška zima, o proljeću i ljetu da i ne govorimo.