Foto: Mondo/Željko Svitlica

IZ DANA U DAN: Zločin u Križančevom Selu, pobjeda i poraz u Rudom, neredi u Banjoj Luci, šta će biti s koncertima…

Nedjelja, 23. decembar: Križančevo Selo

Dvadeset i peta godišnjica zločina u Križančevom Selu. Mediji nas podsjećaju da se zločin dogodio 1993. u sklopu akcije Armije RBiH. U borbama su ubijena 44 vojnika HVO-a, a još 30 je odvedeno te likvidirano nakon zarobljavanja. Tijela ubijenih su unakažena. Stradao je i veliki broj civila.

Kao i svakim sličnim povodom, težak dan za Bosnu i Hercegovinu. Ustvari, trebalo bi da je težak, ali ovdje je to uvijek relativna stvar. Živimo u zemlji u kojoj zločini zadugo neće biti isti. Strahovita je razlika između naših i njihovih zločina. Kad njihovi ubijaju, muče, masakriraju, onda je to prvoklasni zločin, a kad naši rade to isto, pa nemojte tako, ipak postoji razlika, naši su samo branili nejač, ili legitimne interese napadnutog naroda, ili se, u najgorem slučaju, svetili.

Danas imamo najmanje tri paralelne povijesti. Među njima suživot nije moguć pa je ozbiljna dilema odakle krenuti. Nulta tačka bila bi poštovanje tuđih žrtava. Od toga smo daleko jer poštovanje izbija povremeno i mjestimično. Izopačeni pogled na prošlost hrani se razlikom između naših i njihovih, a i površni pogled na medije kazuje da se još dugo stvari neće promijeniti.

Ponedjeljak, 24. decembar: Dodikov poraz u Rudom

Ne treba pobjedi načelnika Rudog Rate Rajaka nad Miloradom Dodikom davati povijesni značaj, niti je tumačiti kao početak nečijeg kraja. Dodik u rukama tako čvrsto drži poluge (osvajanja i održavanja) vlasti da nikakvo malo Rudo ne može uzdrmati njegovu poziciju. Ali ova pobjeda ipak nije bez značaja u političkom mozaiku Republike Srpske kao entiteta, jer pokazuje da čovjek koji je sebe proglasio glavnim bajom ipak nije svemoguć. Njega uznemirava svaki gubitak apsolutne kontrole, nema veze da li je riječ o Rajaku ili Davoru Dragičeviću. Što više vlasti ima, to sve lošije podnosi i najmanje znakove neposlušnosti.

Utorak: 25. decembar: Neredi u Banjoj Luci

Banja Luka na naslovnicama svjetskih medija. Uhapšeni roditelji ubijenog Davida Dragičevića, privođeni novinari, pretučeni opozicionari…

Kao najskandalozniju reakciju bilježimo tradicionalno nemušto reagiranje Željke Cvijanović, predsjednice Republike Srpske, koja je, uz kišu uobičajenih fraza, izvalila i to da „institucije treba da rade svoj posao“. Pa cijela ova frka i jeste zbog toga što institucije pod njenom ingerencijom nisu (u)radile svoj posao.

Čim Cvijanović progovori, to je praznik za tviteraše i profesionalne komentatore. Njene su izjave prava poslastica, uvijek kaže nešto nesuvislo. I Milorad Dodik ponašao se loše, zbunjeno, nekoordinirano. Silni savjetnici sve češće griješe. Od svega što se dešavalo ovog uznemirujućeg dana, on je komentirao samo izjavu Željka Komšića, u kojoj je višak bilo zapažanje o reformi policije.

Srijeda, 26. decembar: Ne čistite, ako boga znate!

Kad god Republika Srpska krene u čišćenje, to završi loše po sve aktere. Prije svega po objekte čišćenja, ali ni čistači se ne provedu dobro. Tako je bilo 1992., 1995., tako je, evo, i u samom finišu 2018. Dodikovo obećanje da će očistiti Trg Krajine, danas globalno poznatiji kao Davidov trg, ispunjeno je polovično. Trg očišćen, ali je zato bunt protiv autokratske vlasti procvjetao do razmjera koje policija ne može više ni pendrecima ugasiti.

Šta je to u Davoru Dragičeviću što uznemirava Milorada Dodika i Dragana Lukača, ministra unutrašnjih poslova u Vladi RS? Prije svega, njegova tragedija, za koju ovaj dvojac snosi odgovornost. Prvi nečinjenjem, a drugi višestrukom involviranošću u ovaj slučaj. A potom i Davorova pomirenost sa sudbinom, hrabrost na koju vlasti Republike Srpske nemaju odgovor. Ustvari, imaju, ali je on iz dana u dan sve gori.

Dodik isprobava različite metode, na beogradskoj televiziji kaže da će policiju braniti svojim tijelom, a domaćoj javnosti poručuje da će povesti nove demonstracije jer saosjeća s ocem. Kako će političar koji je dao sinu višemilionski kredit da se ne bi drogirao saosjećati s konobarem kojem je – kako tvrdi i na šta upućuju brojne indicije – policija ubila sina? Tu empatije ne može biti. Jedini dokaz bio bi hitna smjena Lukača. Ali odnos snaga je takav da je neizvjesno ko od njih dvojice zapravo vlada Republikom Srpskom.

Gdje je bio Forto kad je bilo najteže: U međuvremenu, Sarajevo se uvijek nekako pobrine da izbije u prvi plan, pa kako god. Ovaj put, ljudi iz SDA pitali su novog kantonalnog premijera Edina Fortu gdje je bio za vrijeme rata. Izgleda da to pitanje postaje obavezna politička iskaznica. Kakve veze 2018. godine ima gdje je neko bio tokom opsade? Ako ovdašnje stranke na čelu sa SDA misle graditi ovakav sistem moralno-političke podobnosti, onda nam još samo fali SKJ, pa da svi fino zapjevamo „Ko drukčije kaže, kleveće i laže…“.

Četvrtak, 27. decembar: N1

Televizija N1 prethodna je dva dana uradila izvanredan posao. Sve vrijeme su bili uz roditelje, omogućivši svijetu da ponovo sagleda razmjere njihove tragedije i brutalnosti entitetskih vlasti.

Kolika je moć Davora Dragičevića pokazuje jedan marginalni detalj iz postpritvorske izjave Adama Šukala. Bivši poslanik u NSRS-u kaže da su svi uhapšeni bili izloženi torturi, ali da su se policajci prema Davoru ponašali s krajnjim poštovanjem. Čak je i nasilje prema drugima splasnulo nakon što je on doveden u pritvor.

Aleksandar Vučić bio je primoran da odgovori na pitanje Suzane Radanović. Odgovor mu je bijedan, ali čak ni on nije mogao da se ogluši o vapaj majke kojoj je policija ubila sina. Eto dokle seže moć Davora Dragičevića i Suzane Radanović i eto zašto Dodik i Lukač po svaku cijenu hoće da ih ušutkaju. Ali to izgleda ide malo teže, naišli su na protivnika koji je jači od sve one kamilice koju su do sada pokoravali.

Dodik bi na kraju mogao ispasti žrtva sopstvenih manevara. Nadigravajući se s „političkim Sarajevom“ i maštajući o otcjepljenju, kršeći zakone, nadležnosti i dogovore, sustavno je naoružavao policiju, koja je na kraju svoj bijes i naraslu moć iskalila na građanima Banje Luke. I koja je, naoružana kao Sjeverna Koreja, najveća brana Dodiku da smijeni Lukača.

Tako to nekako uvijek završi.

Petak, 28. decembar: Svi su frižideri na broju

Društvene mreže često su najbolji indikator situacije na terenu. Dragan Mioković postavlja zanimljivo pitanje: Ako su se s grupom Pravda za Davida i roditeljima ubijenog mladića solidarizirali Sarajlije, Mostarci Beograđani, Zagrepčani, Novosađani, Tuzlaci, kakav je to strah pa to nisu uradili građani Bijeljine, Trebinja, Bileće, Prijedora, Nevesinja, Ljubinja…

A najduhovitiji komentar autorstvo je Bosanskog Bukvaliste, koji samouvjereno zaključuje: „Nije tačno da su u Banja Luci intervenisali srbijanski specijalci. Svi su frižideri na broju.“

Ipak, događaj dana možemo formulirati kao pitanje: Ko bi ikada mogao pretpostaviti da će Dodik priznati da su organi Republike Srpske nesposobni i zatražiti da se slučaj „Dragičević“ prebaci na državni nivo?

Subota, 29. decembar: Veju pahulje, MUP po gradu šara…

Sve oči sada su uprte u pjevače. Haris Džinović, Željko Samardžić i Željko Joksimović trebalo bi da narednih dana pjevaju na trgu i u gradu koje je policija uprljala krvlju građana Banje Luke. Pred njima je važna odluka, ali estradnjaci su poznati kao konformisti koji su uvijek uz vlast, a uz narod samo dok mu naplaćuju ulaznice.

Kad bi odbili da pjevaju, bio bi to istinski čin poštovanja žrtve. Jesmo li baš toliko nerealni dok nešto kao računamo na politički angažman, društvenu odgovornost i građansku osviještenost dva Željka i jednog Harisa?

Do trenutka kad ovaj tekst odlazi na portal, obraz esnafa odbranila je jedino Marija Šerifović, otkazavši banjalučki koncert. Vidjet ćemo hoće li muškarci imati hrabrosti da urade isto.