Foto: banjaluka.com

Gradonačelnik Banje Luke još se jednom obrukao, pokazavši pravo lice koje stoji iza maske empatičnog i umjerenog političara. Odlučivši ne podržati pravednu borbu Davora Dragičevića i Suzane Radanović, doživio je sramotan poraz

Sve vrijeme dok traju protestna okupljanja građana okupljenih oko grupe Pravda za Davida, gradonačelnik Banje Luke Igor Radojičić držao se po strani. Radojičić je inače nedosanjani san mnogih koji su vjerovali da se Dodikov SNSD može pocijepati iznutra, ali i iluzija nemalog broja Banjalučana koji još vjeruju u bajke u kojima postoje dobronamjerni političari unutar vladajućeg režima.

U tim pričama veselog sadržaja dobra namjera se prepoznaje po uljudbenosti i pristojnosti glavnog aktera. Ovo posljednje se valjda zaslužuje ako ne psujete kao svoj šef, ili ako ne pjevate pod šatorom. Cupkanje i poskakivanje je dozvoljeno. No, na primjeru protesta na kojima ožalošćena porodica s hiljadama sugrađana traži pravdu za ubijenog sina, sad se konačno moglo i vidjeti kako izgleda ta uljudbenost. Razotkrivanje se moglo posmatrati u etapama. Kao u nekakvoj krležijanskoj drami u kojoj se kako činovi prolaze mijenja uglađeno lice uglednika ili pretvornog umjerenjaka, sve dok se kvisko publici ne iskezi u punoći svog pravog lica.

Proslava kodnog naziva „Banja Luka te zove“

Uljudbeni gradonačelnik tako početkom decembra najavljuje novogodišnju proslavu kodnog naziva „Banja Luka te zove“, a na pitanje da li će proslava biti i na glavnom trgu, gdje su svaki dan protestna okupljanja, odgovara potvrdno. Uz napomenu da se grad ne može zaključati te da „imamo (ko mi?, op. aut.) empatiju prema onome što se dešava na trgu i mnogo događaja ove godine koji su bili planirani su otkazani ili pomjereni, ali zaista treba imati neku mjeru i granicu u odnosu“. Kasnije ćemo kroz policijsku opsadu trga i premlaćivanje novinara i aktivista saznati kako izgleda ta mjera, i na koga sve misli gradonačelnik kada kaže „mi imamo empatiju“.

Ali za sada je gradonačelnik još fin i uljudben. Nervozu prikrivaju riječi kao što su empatija, koja, naravno, ima svoju mjeru i granicu u odnosu. Jer u svemu treba biti umjeren, poručuje pronosani umjerenjak. U drugom činu, ili sredinom decembra, Radojičić se u Beogradu ukazuje sa plejadom estradnih umjetnika koji će nas, kako se to žurnalističkim poštapalicama kaže, uvesti u najluđu noć. Empatija je sad već nestala iz rječnika, znakovi nervoze se sramežljivo naziru, ali dotjerani umjerenjak je pacifikovan novogodišnjim ukrasima u liku Harisa Džinovića i Željka Samardžića. I to po onoj, ko pjeva zlo ne misli. Vlasnik uljudbene maske nije propustio lament nad Trgom Krajine, ili Davidovim trgom, kako ga mnogi zovu, pa se Beograđanima požalio kako se razmatraju druge lokacije, iako je trg mjesto tradicionalne proslave. Ali on ne želi svađe i konfrontacije jer praznici nisu vrijeme za to.

Kad ti politička karijera zavisi od estrade

I onda brzopotezna kulminacija i rasplet što mu se kraj ne nazire. Prizori Božića pod punom policijskom opremom. Krvave glave, uhapšeni novinari, aktivisti i opozicioni političari. Davidovo srce, svijeće i svi drugi rekviziti otpora uklonjeni sa trga koji postaje mjesto policijske opsade kako bi se spriječila daljnja okupljanja građana. Da li je to sve spremno za najluđu noć, u režiji uljudbenog gradonačelnika? Maska finoće se sada već skida, mada pažljivo i u rukavicama. Radojičićev lament nad trgom sa konca decembra pun je prigušenog bijesa. „Kako očekujete da ovaj grad normalno živi i dovede studente, turiste, investitore, ako šaljete takve poruke“, poručio je svima koji su otpočeli s kampanjom bojkota organizovane proslave u gradu u kojem se ubistva organizovano prikrivaju.

Epilog u kojem ostavljamo uljudbenog umjerenjaka koji vodi Banju Luku je otužan. Junak s početka priče odjednom više nije tako smiren i fin. Proslava za kojom vapi više liči na policijsku paradu. Reklama te žurke išla je po svjetskim listovima, ali u rubrici politika na mjestu rezervisanom za ulične nerede. Estrada koju toliko voli se ućutala, a  njegova opsesija istom nije od juče, i nije samo u vrijeme praznika. On obožava da se ukaže na koncertima, proslavama, da bude pozdravljen od pjevača sa bine, da skakuće u VIP zoni. Sada, i to u vrijeme praznika, kad treba najluđe skakati, baš ta estrada mogla bi mu se obiti o političku karijeru. Potez je, takoreći, na njima. Hoće li uopšte doći u Banju Luku dok ih njeni građani mole da ne dođu? Ako dođu, hoće li pjevati sa policijskim štitovima oko sebe? Da li će pjevati na trgu na kojem se brani slovo o ubijenom studentu? Da li će cupkati sa veselim uljudbenim gradonačelnikom koji voli plesati pod svaku cijenu, pa i kad vakat tome nije?

Trg je počišćen. Sve je spremno za najluđu noć na lokaciji koju gradonačelnik najviše priželjkuje. Ostaje da se vidi ko će htjeti da se zabavlja s onima koji imaju granicu u empatiji koju su povukli na mjestu gdje se treba saznati istina o ubijenom mladiću. Banja Luka, ili dobar dio nje, bar je razbio iluziju o finom umjerenom gradonačelniku prateći etape u njegovoj organizaciji novogodišnje proslave. Ili prateći policijsku akciju „oslobađanja“ trga.

Završni čin, ili najpravedniji kraj Radojičićeve drame, mogao bi biti u prizoru njegovog lika kraj jelke dok je okružen uniformisanim licima. Uz to, od cijele vladajuće svite, njemu su izbori najbliži, pa je samim time novogodišnja čestitka po njega još neprijatnija. Više nije ni zaslužio čovjek koji živi u izmaštanom svijetu svojih PR trikova u kojem je Banja Luka smart city dok kretanje od tačke A do tačke B u širem centru grada u vrijeme špica traje bezmalo sat vremena.