ČUČANJE NOVINARA S MOBITELOM: Ima li zastave u Predsjedništvu?

Foto: Screenshot

Rezultat forsiranja priče o zastavi RS-a doveo je do toga da je misterija „ima li je, nema li je“ udarna tema medija u BiH. Sve drugo palo je u drugi plan

Slučaj nestanka i ponovnog ukazivanja zastave Republike Srpske u Predsjedništvu BiH scenario je koji ne bi posramio ni serijal „Zona sumraka“ Roda Serlinga. Volšebno ukazivanje entitetskog simbola, međutim, mehanizam je krajnje dobro promišljenog spina. Svrha svakog spina je skretanje pažnje, a rezultat kampanje forsiranja priče o zastavi RS-a doveo je do toga da je misterija „ima li je, nema li je“ ispred vrata člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda udarna tema medija u BiH. Sve drugo, uključujući elementarna pitanja formiranja vlasti, palo je u drugi plan.

Da će po izbornoj pobjedi Milorad Dodik nastaviti populističku politiku u javnosti, samo na novoj funkciji, postalo je jasno već u izbornoj noći. Proglasivši pobjedu nakon izbornog dana 7. oktobra, Dodik je, između ostalog rečenog, još tada započeo spin oko zastave, rekavši da „u Predsjedništvu u kojem bude sjedio morat će biti zastava Republike Srpske“. I u narednim danima nastavljeno je skandaliziranje dijela bh. javnosti kroz izjave o sjedištu ureda u Istočnom Sarajevu, podizanju zaštitnog zida ispred tog sjedišta, osveštanju ureda u Sarajevu i „istjerivanju zlih duhova“, kao i postavljanju Emira Kusturice na poziciju savjetnika. Do inauguracije u Sarajevu 20. novembra tako je glavno pitanje postalo upravo koji je naredni Dodikov javni potez, te da li će zastava RS-a biti ravnopravno istaknuta u odnosu na onu državnu. Dodik ponovo nije razočarao: uoči polaganja zakletve povodom stupanja na dužnost člana Predsjedništva, poljubio je zastavu RS-a istaknutu u Predsjedništvu BiH, bar po navodima Dodikove stranke SNSD na njihovoj zvaničnoj web stranici, što je, portalskim žargonom, „zapalilo“ medije u BiH i regiji.

Za koga nema mjesta u Predsjedništvu BiH

Tako su po klasičnim etnonacionalnim linijama mediji jednog entiteta pisali negativno o Dodikovom potezu, a oni drugog kao i susjedne Srbije afirmativno. „(FOTO) DODIK poljubio zastavu RS u Predsedništvu BiH“, „Dodik uneo zastavu RS u Predsedništvo BiH“, „DODIK IZLJUBIO ZASTAVU SRPSKE U SARAJEVU! Održao je reč, a zbog toga besne u FEDERACIJI“ samo su neki od naslova reakcionarnog novinarstva koje operiše na konto emocionalnih poriva, a nipošto u svrhu sagledavanja činjenica. Kako je u svojoj analizi pojasnio portal Istinomjer, stvarno stanje stvari tokom inauguracije bilo je potpuno drugačije u odnosu na ono što su pisali domaći i regionalni mediji. Kako se moglo vidjeti iz direktnog prenosa inauguracije, zastave Republike Srpske nije bilo u svečanom salonu, u kojem su istaknute samo zastave BiH. Zastava RS-a se sa snimaka N1 može vidjeti samo u predvorju salona, dok, kako dalje pišu na Istinomjeru, samo postojanje zastave RS-a u Predsjedništvu nije novost. 24. oktobra u izjavi za Dnevni Avaz, bivši član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić rekao je da je zastavu RS-a u ured u Sarajevu unio i „prvi član Predsjedništva iz reda srpskog naroda Momčilo Krajišnik“, te utvrdio da je ova zastava u samoj zgradi već 20 i više godina.

Ono što jeste sporno po zakonu naše države je isticanje zastave entiteta uporedo s državnom zastavom. Član 5. Zakona o zastavi Bosne i Hercegovine specifično određuje uslove na koji se način zastava BiH ističe u okviru rada institucija, te kaže da se „druge zastave iz Bosne i Hercegovine neće isticati zajedno sa zastavom Bosne i Hercegovine“. Upravo tu je nastao problem: tokom prijema akreditivnog pisma novoimenovanog ambasadora Srbije u Bosni i Hercegovini Aleksandra Đorđevića 23. novembra istaknuta je zastava RS-a uporedo sa zastavom BiH. Kako se pokazalo, time je također napravljen presedan, jer prethodni članovi Predsjedništva nisu imali takvu praksu, a zastava RS-a premještena je kasnije u hodnik ispred vrata Dodikovog kabineta.

Sva ozbiljna priča oko zakonskih odredbi i njihovog kršenja u našim medijima prestala je iste noći: na zahtjev Šefika Džaferovića, člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda, zastava je uklonjena iz hodnika jer se, kako se navodi, radi o zajedničkim prostorijama. Sprovedbu Džaferovićevog zahtjeva mediji su, međutim, shvatili kao povod da se izvještava o tome ima li zastave pred vratima ili ne i kada je tačno uklonjena. Srna je objavila fotografiju zastave pred vratima kabineta ranije istog dana, dok je Klix objavio fotografiju vrata bez zastave. U sve se ponovo uključio i sam Milorad Dodik, izjavivši Srni narednog dana da je noćno uklanjanje zastave Republike Srpske ispred njegovog kabineta u zgradi Predsjedništva „nedopustivo i skandalozno“, te potez ocijenio kao poruku druga dva člana Predsjedništva BiH da „tamo nema mjesta za Srbe“. Po Dodikovim riječima, zastava je „brutalno uklonjena“ te je u pitanju „histerični noćni juriš“.

Jednom populista, uvijek populista

Iako djeluje kao da Dodik nije birao riječi, kao ni novoizabrana predsjednica RS-a Željka Cvijanović, koja je uklanjanje zastave RS-a uporedila s ubistvom srpskog svata u Sarajevu 1992, malo pažljivijim čitanjem sadržaja njihovih poruka postaje jasno da se radi o zamjeni teza i tipičnom whataboutismu. Juriš na zastavu, brutalnost i uporedba s teškim krivičnim djelom koje se u mitologiji ratova devedesetih smatra ključnim dokazom etnonacionalne mržnje među bh. narodima, osim što u osnovi preuveličavaju događaj iz noći 23. na 24. novembar, također i ukazuju na jednu elementarno bitnu tendenciju u politici. Naime, populizam kao alat moći i stjecanja vlasti nije sluga onoga ko ga koristi, već se populizmu mora robovati do kraja ukoliko ga se jednom primijeni. Dodik, Cvijanović, ali i drugi bh. političari koji su nacional-populizmom stekli vlast teško da će se ponijeti racionalno u ovakvim i sličnim slučajevima, što je u biti osnova njihovih izjava, kojima se ne bi trebalo davati ni prostora ni pretjerane pažnje.

Isto vrijedi i za medije: slučaj zastave RS-a, koja se ponovo – vjerovali ili ne – ukazala 26. novembra, o čemu su nas izvijestili putem fotografije Nezavisnih novina, očit je primjer nemogućnosti izlaska iz vrzinog kola u kojem se najviše insistira na onome što će privući najveću pažnju. Svrha medija gdje se izvještava o najvažnijem, koje bi u skladu s interesom javnosti i etičkim normama samo po sebi i bilo najčitanije, do kraja je degradirana i banalizovana čučanjem novinara s mobitelom u holu Predsjedništva.