HRVATSKA I BiH: Đura će ti oprostiti što te tukao!

Foto: Amel Emric/AP

Andrej Plenković i europarlamentarci nastavljaju borbu za promjenu izbornog zakona u BiH. Cilj je da izlazak građana na birališta bude samo rutinska radnja koja neće utjecati na doživotni mandat Dragana Čovića

Nema bitne razlike između Đure, brata Ilije Čvorovića, koji je prvo prebio nesretnog Podstanara, a potom pokazao spremnost da mu oprosti što ga je tukao, i hrvatske politike, koja je prvo počinila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a sada ima ambiciju uređivati njezine unutarnje odnose. Kao što je gnjev lika stvorenog u majstorskoj radionici Dušana Kovačevića eruptirao čim se suočio s opasnošću da izgubi kontrolu nad životom svoje žrtve, tako i pripadnici hrvatske političke elite pokazuju priličnu nervozu otkako se ispostavilo da su izbori za hrvatskog člana bosanskohercegovačkog Predsjedništva okončani baš kako nisu htjeli – pobjedom Željka Komšića, a ne Dragana Čovića. Uslijedili su plač, kuknjava, tuga i niz pokušaja pretvaranja izbornih rezultata u susjednoj državi u međunarodni problem, a sve s jasnom idejom: državljani Bosne i Hercegovine imaju punu slobodu odabrati kandidata kojeg favorizira Hrvatska.

Nacionalistička skupina

Tako je 11 hrvatskih eurozastupnika, tobože ideološki šarena, a zapravo nacionalistički homogena skupina, u rasponu od krajnjih desničarki i konzervativki poput Ruže Tomašić i Marijane Petir, preko HDZ-ovaca Dubravke Šuice, Ivane Maletić, Ivice Tolića i Željane Zovko, do SDP-ovaca Biljane Borzan i Tonina Picule, liberala Ivana Jakovčića i Joze Radoša, te predstavnika “zelenih” Davora Škrleca, u pismu upućenom na sve relevantne adrese u EU zatražilo uvrštavanje bosanskohercegovačkih izbora na sjednicu Vijeća za vanjske poslove Evropske komisije. Nakon što je energiju u istom smjeru utrošio i premijer Andrej Plenković, izbori u BiH zaista su postali tema evropskih vijećnika, a hrvatski europarlamentarci nastavili su ulagati daljnje napore na promjeni izbornih zakona u BiH kako bi se stvorili preduvjeti da izlazak građana na birališta bude samo rutinska radnja koja neće utjecati na doživotni mandat Dragana Čovića.

Istodobno, metode ozloglašavanja Komšića vraćaju u sjećanje vremena kada je linč nepodobnih bio jedno od bitnijih pogonskih goriva većeg dijela hrvatske medijske industrije, samo što aktualna meta hrvatske histerične kampanje živi u drugoj državi i na poziciji je moći, pa ima na raspolaganju efikasnije metode samozaštite od žrtava domovinskih nacionalističkih tabloida na početku devedesetih.

Islamska zajednica

Dio kampanje su i informacije čiju je autentičnost teško provjeriti, poput one da iza Komšićeva trijumfa stoji lobiranje Islamske zajednice. Valjanog dokaza zasad nema. Dapače, reis Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović u predizbornom je intervjuu zagrebačkom Večernjem listu rekao kako ne smatra “dobrim da pripadnici jednog naroda biraju zastupnike iz drugog naroda”, što je bio jasan poziv Bošnjacima da ne biraju hrvatskog predstavnika.

Mediji su, pritom, baš kao i početkom pretprošlog desetljeća, samo mišići hajke, sirovi izvršitelji projekta koji se širi iz vrhova vlasti te iz EU hodnika i soba gdje predstavnici vladajućih desničara, u društvu tobožnjih opozicionara, u beskonačnim pauzama između besmislenih, ali fantastično plaćenih sjedeljki, drobe o BiH, beskonačno recikliraju nacionalne mitove o Hrvatima kao vječnim žrtvama tuđe zloće i aktivno pretvaraju rezignaciju zbog izbornog poraza jednog, po gotovo svemu sumnjivog, tipa u nacionalnu tragediju.

A jedina istinska tragedija u ovoj priči je hrvatska patološka opsjednutost Bosnom i Hercegovinom. Ona traje od Franje Tuđmana i njegovih planova o podjeli te države. I ne samo što traje, nego raste, bubri, proždire sve oko sebe, postaje pravi hrvatski politički neoperabilni tumor.

Kada bi se, na primjer, temi prilazilo s većim udjelom mozga, dalo bi se zapaziti da su svi sudionici, uključujući Čovića, prije izbora znali kako će oni biti provedeni, a bolan lelek zaparao je nebo tek kada se ispostavilo da je pobijedio Komšić. Žaliti se na rezultate postupka koji se odvijao po poznatim pravilima, upućuje na nevjerojatan manjak dostojanstva u porazu.

Osim toga, mjesto u Predsjedništvu ne nosi prevelik politički utjecaj, a Hrvatima nigdje nije uskraćeno pravo izbora: njihovi predstavnici vladaju gdje god su izabrani. Posljedice su spektakularne, nastavi li se iseljavanje aktualnim ritmom, nije isključeno da za pet godina u BiH neće biti dovoljno Hrvata ni za jednonacionalnu partiju pokera. Koliko god Čovićev PR, raširen u hrvatskoj politici i medijima, tvrdio drugačije, aktualna iseljavanja Hrvata iz sredina u kojima su većina, sigurno ne bi imala obilježja egzodusa da HDZ BiH ne vodi kriminalno-klijentelističku politiku najvišeg stupnja. Odnosno, za iseljavanja Hrvata nakon rata njihovi su predstavnici neusporedivo odgovorniji od Bošnjaka i Srba.

Izbor Željka Komšića nedvojbeno odgovara Stranci demokratske akcije, stožernoj stranci bošnjačkog nacionalizma. Bošnjaci su, također bez sumnje, najbrojniji narod u Federaciji BiH i mogu izabrati svog i hrvatskog predstavnika. Nije, međutim, jasno zašto bi taj unutarnji sukob dvaju nacionalizama trebalo internacionalizirati. Zašto bi nekoga u Hrvatskoj, tko nije nacionalist, uznemiravao poraz – k tome, samo simbolični – hrvatskog nacionalizma u susjednoj državi?

O Komšićevim političkim sposobnostima ne moramo misliti ništa dobro, njegova prva dva mandata u Predsjedništvu od 2006. do 2014. možemo nazivati izgubljenim godinama, ali on, realno, nije kriv ni za što loše što se događa tamošnjim Hrvatima. Čitava graja zapravo se temelji na pitanju treba li nesrazmjerno podijeljenu – tri konstitutivna naroda, dva entiteta – multietničku državu iskasapiti do kraja ili ne.

A što se Čovića tiče, nijedan njegov poraz nije loš. Ni za koga.