Foto: vijesti.ba

Državni vrh susjedne zemlje nastavlja s oprobanom taktikom: proizvedu stanje pa se pojavljuju pred svijetom kao spasioci

Nakon neuspjeha u pokušaju stavljanja Bosne i Hercegovine i stanja koje je proizvedeno nakon nedavno održanih izbora na dnevni red Vanjsko-političkog odbora Evropskog parlamenta, hrvatski evropski parlamentarci ne odustaju. Veliku potporu im je dao hrvatski premijer Andrej Plenković, koji je i pored debakla koji su doživjeli izjavio kako Hrvatska ne odustaje, kako neće dozvoliti da Bosna i Hercegovina postane „predmet bilaterale“. To, valjda, treba značiti da će on i dalje jurišati na institucije EU i pretvoriti „slučaj BiH“ u evropski problem (kao „prijatelj zemlje“ i glavni zagovornik njenog priključenja EU). To je stara taktika koju hrvatski državni vrh primjenjuje prema BiH: proizvedu stanje pa se pojavljuju pred svijetom kao spasioci.

Ta upornost podsjeća na ratne taktike poznate pod imenom „upotreba ljudskog materijala“ ili „strategija iznurivanja“. One se koriste u ratnim operacijama kada se progoni neprijatelj u povlačenju, s namjerom da mu se ne dozvoli sređivanje i organiziranje obrane. Neprijatelju se mora „jašiti za vratom“ i bez obzira na žrtve uporno napadati. Po pravilu, primjenom takvih taktika više gubitaka ima napadač od napadnutog. Jurišnici imaju status „ljudskog materijala“ u „iznurivanju neprijatelja“ pa je broj žrtava nevažan. Važan je konačan cilj – uništiti neprijatelja i ovladati njegovim prostorom. Ako taktika uspije, glavni zapovjednik biva unaprijeđen i dobija orden zasluga za narod, ako ne uspije, biva degradiran, u težim slučajevima izveden pred streljački stroj jer je žrtvovao ljude za ništa. Krivica je individualizirana jer opći, narodni cilj nije postignut. U povijesti ratovanja takvih slučajeva ima mnogo.

Ne dozvoliti sređivanje

Plenkovićeva taktika jurišanja na institucije EU podsjeća na to. Neuspjesi su nevažni, bitno je „jašiti za vratom“ i ne dozvoliti sređivanje na linijama koje se napadaju. Po mogućnosti proizvoditi kaos.

S tim ciljem obavljene su sve potrebne predradnje: izvršena je artiljerijska priprema teškim kalibrima na prve linije i rezervne položaje, razorene sve fortifikacije i neutralizirana vatrena moć protivnika, pripremljene diverzantske skupine za pozadinsko izazivanje nesigurnosti i kaosa, jurišnici ideološki pripremljeni na žrtvovanje za povijesne ciljeve.

Tako je Plenković uz pomoć Dragana Čovića proveo propagandno bombardiranje domaće i evropske javnosti o ugroženosti jednog naroda u BiH i ugroženosti evropske budućnoti BiH. U toj artiljerijskoj pripremi najjače su odjekivali teški kalibri hrvatske državne televizije, zatim ostalih medija pod kontrolom vladajuće stranke, razni portali, glasnogovornici različitih vrsta i institucija, uključujući i crkvene. Na kraju im se priključili i oni TV kanali koji sebe zovu neovisnima.

U pozadini su se pokušali dobiti kolaboracionisti, čak i oni najutjecajniji u svojim državama i u EU, te razne grupe izlobirane i uključene u tu „spasilačku misiju“ jednog naroda i jedne države u srcu Evrope. Sve je učinjeno kao u pravoj oružanoj bitci. I opet ništa. Artiljerija je bila s lažnim punjenjima, pozadinske grupe se nisu uspjele povezati jer su im se pokidale veze, utjecajne osobe i funkcioneri nisu prihvatili biti dio „ljudskog materijala“. Na čistini su ostali samo Plenkovićevi jurišnici, iznenađeni i bez grudobrana.

Međutim, za velike povijesne ciljeve mora se ići dalje. U bitkama vojnim, za ovakve situacije, iza leđa jurišnika su pripremljeni lovci na kukavice i izdajnike i svako zastajkivanje ili povlačenje se rješava na licu mjesta. Ako ideš na juriš, još imaš šansu preživjeti; ako staneš ili kreneš nazad, nemaš nikakve šanse.

Novi val napada hrvatski parlamentarci su izvršili na Izvještaj evropskog izvjestitelja o BiH u EU parlamentu, gospodina Cristiana Dan Prede. Izvještaj ima samo osam stranica, ali amandmana na izvještaj je uloženo 190. Značajan dio amandmana uložili su hrvatski parlamentarci. Plenkovićevi jurišnici su precizno odredili strateške tačke napada na Izvještaj, zauzeli novi borbeni poredak i obavili logističku pripremu. Oboružali su se amandmanima kojima žele Izvještaj u konačnoj verziji izrešetati i učiniti neupotrebljivim jer stanje u BiH nije u njemu prikazano u skladu s njihovim ciljevima. Kada se analiziraju ta amandmanska punjenja i kote na koje su upucani, jasno je da je sva paljba istrešena na jedno mjesto, a stvarni cilj koji se želi pogoditi je na sasvim drugom. Svi insistiraju da se u Izvještaj unesu precizna određenja o provedbi Ustavne odluke „u predmetu Ljubić“ i izvrši pritisak na bosanskohercegovačke vlasti da u tom smislu promijene Izborni zakon. Tako bi se, po njihovom, postiglo „poštivanje konstitutivne arhitekture“ Bosne i Hercegovine koja je „preduvjet za pristupanje Evropskoj uniji; došlo bi se do „rješenja prihvatljivih za sve konstitutivne narode“ jer „postojeći pravni okvir i izborno zakonodavstvo ugrožavaju prava jednog konstitutivnog naroda onemogućavajući mu da sam bira svog člana Predsjedništva“.

Takozvano legitimno predstavljanje naroda

Također, većina amandmana koje su uložili hrvatski parlamentarci odnosi se na „legitimno predstavljanje“ naroda koje bi „jamčilo jednakost i demokratsku zastupljenost… temeljene na principima federalizma, supsidijarnosti i legitimnog zastupanja“.

Dalje se tvrdi u jednom amandmanu: „Zbog neimplementacije Izbornog zakona i odluke Ustavnog suda u predmetu Ljubić, usprkos velikoj izlaznosti Hrvata na izbore, oni su izgubili svoga predstavnika u Predsjedništvu BiH“.

Traži se također „osigurati Hrvatima uživanje svih ljudskih, političkih i građanskih prava, koja im kao takvima pripadaju, da ih se osnaži u institucionalno-političkom i društvenom smislu“.

Hrvatski parlamentarci, ili nisu dobro instruirani, ili uopće nisu upućeni u prijepor koji je nastao odlukom Ustavnog suda BiH „u predmetu Ljubić“. Odluka Suda se odnosi na izbor članova Federalnog doma naroda, a ne na izbor člana Predsjedništva BiH. Neusaglašenost Izbornog zakona sa ovom Odlukom koristi se kao argument protiv Ustava BiH koji propisuje izbor članova Predsjedništva BiH. Odluka Ustavnog suda upravo traži da se Izborni zakon usaglasi sa Ustavom, a ne obrnuto. To što hrvatski parlamentarci, s povezom na očima, ne vide da se Ljubićeva apelacija uopće ne odnosi na izbor Predsjedništva BiH, već na izbor članova Doma naroda Federalnog parlamenta (ovaj dom se inače ne bira na neposrednim izborima, već u skupštinama kantona), potpuno je razumljivo. Ali nije razumljivo da to ne zna hrvatska ministrica vanjskih poslova. Barem bi se ona trebala uputiti u samu stvar, ako već o tome javno govori, pročitati nekoliko članaka Ustava BiH i Izbornog zakona. Ona samo ponavlja ideološku matricu koju je postavio Dragan Čović, a raširio hrvatski premijer Plenković, uz pomoć hrvatskih medija, da su izbori u BiH bili nelegitimni i nelegalni. Ustvari, traži se samo jaki argument za daljnje miješanje Hrvatske u unutarnje odnose BiH i spašavanje HDZ-a BiH i njihovog lidera. Treba prikriti činjenicu da je samo trećina Hrvata izašla na izbore, da dvije trećine nije htjelo glasati za njih i da upravo oni imaju ozbiljan problem legitimiteta.

Svjesna politička nepismenost

Ovdje se, dakle, ne radi o zabuni, čak ni o previdu hrvatskih parlamentaraca, jer i oni su toliko politički pismeni da mogu razlikovati Predsjedništvo BiH od Doma naroda. Oni, zapravo, svojim amandmanima otkrivaju prave namjere koje žele postići u EU. Nije njihov problem, kao ni Plenkovićev, izbor delegata u Dom naroda Federacije, nego izbor člana Predsjedništva BiH. Namjerno se proizvode zabuna i kaos kako bi se isposlovala u EU neka rezolucija o neophodnosti izmjene Izbornog zakona i kod izbora člana Predsjedništva. Tom promjenom želi se isforsirati Izborni zakon koji bi bio u suprotnosti s Dejtonskim ustavom BiH, ali bi se dobio argument za izmjenu tog Ustava. Tako bi jedan zakonski akt bio osnova za promjenu Ustava, što je nepoznato u funkcioniranju pravnih sistema.

Posebno je pitanje što se želi postići tom promjenom.

Sreća, hrvatski parlamentarci su se raspisali i otkrili svoje namjere i namjere hrvatskog državnog vrha. Težište je na „legitimnom predstavljanju“ naroda koje bi „jamčilo jednakost i demokratsku zastupljenost… temeljene na principima federalizma, supsidijarnosti i legitimnog zastupanja“.

Ovakvi zahtjevi ruše cijelu dejtonsku „arhitekturu“ BiH (oni vole taj pojam) i demokratske principe koji su ugrađeni u Ustav. Hrvatski parlamentarci ne razlikuju pojmove legitimnost, jednakost, demokratičnost. Za njih je to sve isto. Oni ne znaju da legitimni mogu biti i oni jednaki i nejednaki, i oni u većini i u manjini, zavisno od legitimirajuće osnove; jednakost je jedan od principa na kojima se temelji država i garantirana je ustavom, ali je čuvaju sudski i provode izvršni organi vlasti (niti jedna legitimirajuća osnova ne mora garantirati jednakost); demokracija je procedura osvajanja i provođenja vlasti, tako da i legitimni i nelegitimni, jednaki i nejednaki, mogu biti demokratični i nedemokratični. Ali, bojim se da je za hrvatske parlamentarce ovo previše. Oni ne analiziraju kako su ovi važni principi primijenjeni u organima vlasti, nego se samo vežu za „predstavljanje“, koje oni uvijek uzimaju kao etničko. Nigdje u Ustavu BiH ne stoji da su izbori etnički i da se izabrani moraju etnički legitimirati. Ustav propisuje demokratske izbore (Član 1. stav 2. Ustava), odnosno neposredne izbore u kojima svaki građanim ima isto izborno pravo. Zbog toga su svi izabrani legitimni i legalni. Etnički su samo posredni izbori, izbori delegata iz kantona za Dom naroda i taj princip štiti jednakost naroda. Delegati su također i legitimni jer se biraju neposredno u kantonalnim skupštinama, ali sa dodatnim nacionalnim legitimitetom – niti jedan narod ne bira drugome ove delegate. Kolizija postojećeg Izbornog zakona sa Odlukom Ustavnog suda „u predmetu Ljubić“ je samo u tome što ovaj zakon propisuje da iz svake kantonalne skupšine (10 kantona) mora biti po jedan delegat Hrvat, Bošnjak i Srbin u Domu naroda Federacije. To je uvedeno da bi se osigurala prisutnost svih naroda u tom domu, bez obzira na njihovu proporciju u kantonalnom stanovništvu, jer je to dom za zaštitu nacionalnih interesa. Pri tome ima klauzula da takav delegat već treba biti izabran u kantonalnu skupštinu, tj. mora imati neposredni izborni legitimitet. Princip obavezne zastupljenosti u zakonodavnoj vlasti onih koji su manjina u nekoj regiji, najviši je demokratski princip. Pretpostavka je da većina ne može biti nacionalno ugrožena, osim od same sebe. Upravo ovaj princip žele dokinuti hrvatski parlamentarci i za to traže podršku Evropskog parlamenta.

Hrvatska izborna jedinica

Pitanje je što je pozadina ovakvog zahtjeva i zašto bi se hrvatski parlamentarci sukobljavali sa svojim kolegama oko principa koji je u njihovim državama temelj „legitimnog predstavljanja“?

Radi se o tome da oni svojim zahtjevom za „legitimno predstavljanje“ žele isposlovati hrvatsku izbornu jedinicu. Međutim, podjela biračkog tijela po etničkom kriterijumu je rušenje demokratskog principa izbora. To za BiH znači uvod u formiranje trećeg hrvatskog entiteta, odnosno etničku podjelu BiH. Pri tome, hrvatski parlamentarci, kao i Plenković, ne pitaju se kako bi izgledao drugi entitet, bošnjački, koji bi faktički Hrvati formirali, koji bi bio najhomogeniji i najbrojniji. Ili se upravo to hoće. Možda bi tada njihova tvrdnja, u jednom od amandmana koje prilažu, bila opavdana: „porasla je radikalizacija neposrednom prisutnošću radikaliziranih skupina na vanjskim granicama EU; treba ukloniti sigurnosnu prijetnju Hrvatskoj i EU; sigurnosna situacija u BiH je jedan od prioriteta za približavanje BiH Evropskoj uniji“.

Ovakve tvrdnje bi imale mnogo veći efekat ako bi se odnosile samo na drugi, bošnjački entitet, jer bi se prijetnja Evropi mogla usko lokalizirati a da u to nisu umiješani Srbi i Hrvati. Evropa bi mogla u Hrvatskoj dobiti novo „predziđe kršćanstva“ koje se u proteklom ratu osiguravalo „humanim preseljenjem“, „razmjenom teritorija“, zločinima i genocidom.

Moguće je, čak, u takvoj situaciji, da se Evropi „približavaju“ samo hrvatski i srpski entiteti a da se onaj drugi, radikalizirani, ostavlja u izolaciji. Kada je moglo sa Kiprom, zašto ne može i s nama? Tada bismo usred Evrope imali „Zapadnu krajinu“ umjesto obale i „središnju Bosnu“ umjesto Gaze.

Da li Andrej Plenković sa svojim jurišnicima želi proizvesti veći kaos od ovoga koji su već proizveli? Što je najgore, on s prijetnjom poručuje kako Hrvatska neće stati. Izgleda da on raspolaže s dovoljno „ljudskog materijala“ u tom svom nastojanju. Samo bi se trebao pitati kako će završiti, s odlikovanjem ili ražalovan pred strojem povijesti.