FAKE & SPIN: Misteriozni pacijent i predsjednička Škoda

Informacija da je u Sarajevu operiran nepoznati pacijent, kasnije će se ispostaviti pacijentkinja, zaintrigirala je regionalne, ali ne i domaće medije. Ključno pitanje je imaju li javne ustanove pravo na tajne operacije

Analizirati novinarstvo bazirano na nekompletnim informacijama i nagađanjima jednako je kao i hodati po minskom polju koje je postavio neko drugi, bez ikakve logike i plana. Prošlosedmični slučaj operacije pod vanrednim okolnostima na sedmom spratu Centralnog medicinskog bloka Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu idealan je primjer. Imamo li pravo spekulirati o identitetu pacijenta ili pacijentice? A ukoliko se dedukcije novinara i novinarki potvrde tačnim, te se zaista radi o osobi na javnoj funkciji, dokle seže naše pravo da znamo istinu?

Krenimo redom: trećeg novembra, Dnevni avaz je objavio tekst autora/autorice S. KurtMisteriozni pacijent u bolnici Koševo”. U tekstu, anonimni izvori “bliski KCUS-u” naveli su da su zaposlenici Centralnog medicinskog bloka ranije pušteni kućama bez objašnjenja, da bi se zatim pred operacionim salama okupilo najvažnije osoblje KCUS-a. Anonimni ljekar KCUS-a koji je iznio ove informacije autoru/ici članka također je utvrdio da je “prema našoj računici” operacija trajala duže od osam sati, uz prisustvo kolege plastičnog hirurga iz Beograda, te da iako niko nije vidio misterioznog pacijenta, informacija među osobljem u Kliničkom centru je bila da se radilo o “nekoj vrlo, vrlo važnoj osobi”, kako stoji u tekstu.

Odranije poznati automobil

A onda, za ovaj tekst ključna informacija: Avazov izvor je dalje naveo da je pred Centralnim medicinskim blokom “bila parkirana i Škoda koja vozi jednog člana Predsjedništva BiH”. Ovdje postaje sasvim jasno da se može raditi samo o jednom članu Predsjedništva, koji je skupa sa suprugom bio u fokusu skandala o korištenju upravo Škode iz Predsjedništva u privatne svrhe; tako su misteriozni pacijent ili pacijentica, ukoliko se vjeruje anonimnom izvoru, mogli biti samo Bakir ili Sebija Izetbegović. Već sutradan, u tekstu “Je li tajni pacijent Sebija Izetbegović?” autora/autorice S. Degirmendžić, Avaz je, opet spekulativno, potvrdio raniju pretpostavku da se radi o direktorici KCUS-a i novoizabranoj zastupnici SDA u Predstavničkom domu Parlamenta BiH, i time kompletirao priču.

Iz KCUS-a su bili poslovično nezainteresovani da bilo kakvom daljom informacijom obavijeste javnost o dešavanjima od trećeg novembra, suprotno obavezi koju imaju kao institucija u javnom vlasništvu. Time su dalje podgrijali tezu da je pacijentica upravo Sebija Izetbegović. Staro pravilo novinarstva da je i nedostatak informacije – informacija, ovim potezom službe za odnose sa javnošću KCUS-a dalo je svima za pravo da zaključe da je vijest o osmosatnoj operaciji u zatvorenoj klinici tačna, koliko god bila nepotvrđena. Interesantno je bilo vidjeti i reakciju ostalih medija u BiH i regiji nakon ove vijesti: dok su regionalni mediji listom prihvatili priču i o njoj dalje izvještavali, poput Slobodne Dalmacije, bosanski mediji odlučili su se informaciju u najboljem slučaju ignorisati.

Primjera radi, portal Klix, koji je ranije bez provjere tačnosti sadržaja ili kritičkog pristupa plasirao PR članke sa KCUS-a, ovog puta nije objavio ni slova o situaciji u glavnom kliničkom centru glavnog grada BiH. Iako se nije moralo baviti samim pacijentom, činjenica da se u KCUS-u može desiti da se za potrebe bilo kojeg pacijenta zatvori čitav odjel i obavi hitna operacija s hirurzima –ekspertima iz druge države dovoljan je razlog da se priča dalje istraži, a informacije objave. Isto vrijedi i za ostale medije koji se iz nekog razloga nisu htjeli baviti ovom temom. Mada je potrebno ostaviti prostora činjenici da urednik ili urednica imaju pravo da sačekaju potvrdu informacija prije nego što objave bilo šta o nekoj temi, što i predstavlja odgovorno novinarstvo, tišina protekla četiri dana o okupaciji javne institucije ipak je donekle problematična.

Informacija od javnog interesa

Zato su se pričom, i to prevashodno iz ugla pacijentice, bavili manje čitani portali: Bosnia Times je objavio redakcijski članak o operaciji Sebije IzetbegovićRAZOTKRIVANJE MISTERIJE O PACIJENTU 7. SPRATA KOŠEVSKE BOLNICE: Operirana gospođa Izetbegović!”, u kojem se pretežno bavio analizom dosadašnjeg rada pacijentice, ali je uz članak S. Degirmendžić iz Dnevnog avaza postavio i odlično pitanje. S obzirom na to da se radi o osobi na javnoj funkciji, a i netom izabranoj državnoj parlamentarki, zdravstveno stanje koje je inače zaštićeno etičkom kategorijom neuplitanja u privatni život postaje informacija od javnog interesa. Od javnog je interesa znati da li je osoba izabrana na javnu funkciju u stanju da istu obavlja, i redakcija Bosnia Timesa kao i novinar/ka Avaza sasvim su u pravu navodeći raniju praksu gdje se o zdravstvenom stanju funkcionera, od predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita do člana Predsjedništva BiH Sulejmana Tihića, izvještavalo detaljno i javno.

U slučaju Sebije Izetbegović, s obzirom da je ranije javno govorila o prethodnim zdravstvenim problemima, moguće sakrivanje sadašnjeg zdravstvenog stanja je kontraproduktivno. U vremenima kada je destigmatiziranje zdravstvenih problema dio platformi političara u svijetu, anonimiziranje i tajnovitost jedino vode autostigmatizaciji, te ne treba da čudi da, koliko god domaći mediji izbjegavali ovu priču, javnost svejedno dalje spekulira o stanju Sebije Izetbegović i stepenu njenog oboljenja. Pritom, ne pomažu ni tekstovi poput onog na portalu GlobalCIR, “UZALUD VAM TRUD SVIRAČI! Prof. dr. Sebija Izetbegović odličnog zdravstvenog stanja i raspoloženja obavlja redovne zadatke na KCUS-u”, u kojem autor/autorica A. Jašarević tvrdi da je gđu Izetbegović “vedru i nasmijanu vidjelo na stotine kolega i kolegica, ali i pacijenata”, uključujući i anonimnog rođaka. Dalji whataboutizam i skretanje pažnje na standardna odbrambena opšta mjesta lika i djela Sebije Izetbegović, poput borbe sa “javašlukom, mitom i korupcijom”, ne pomažu razjašnjavanju situacije od trećeg novembra. Štaviše, opravdavanje i skretanje pažnje samo su pogonsko gorivo za dalje spekulacije.

Nije zgoreg napomenuti i još jedan problematičan aspekat čitave priče, koji se izgubio u silnim spekulacijama i nagađanjima “nije li – jeste li”: u javnom kliničkom centru u kojem se na medicinske usluge čeka i po šest mjeseci, hitan i privatni operativni zahvat dovoljan je razlog za ozbiljnu istragu nadležnih organa. Potencijalna privilegiranost bilo koje osobe u odnosu na svakog drugog građanina i građanku koji imaju pravo na pristup javnom zdravstvu morala bi biti tema u fokusu, daleko prije identiteta pacijenta ili pacijentice.

Indikator apsolutne devastacije javnog zdravstva upravo je u tome da se privilegija nalazi ispred i zakona i prava. Samo privilegija, naravoučenije je od trećeg novembra, otvara sva vrata operacionih sala i preskače sve redove, a tako niti može, niti smije biti, ako je po slovu zakona. Zato je isto tako vrlo privilegovano, ali i neodgovorno, izbjegavati istraživanje ove priče. Dugoročna korist za sve građane, umjesto postavljanja minskog polja spekuliranja o identitetu privilegovanog pacijenta ili pacijentice od prije nekoliko dana, nalazi se upravo u deminiranju minskog polja neravnopravnog odnosa glavne institucije javnog zdravstva u BiH. Bolest nije sramota. Neravnopravnost i nepoštivanje zakona jesu.