NEISTINE U POLITICI: Ko laže za raju i zanemaruje taktiku…

Foto: Courtesy Images

Laž je postala standardno sredstvo političkog obraćanja javnosti. Izgleda da su mediji jedina relevantna brana takvoj praksi

Ime i prezime Hanne Arendt naša šira javnost vjerovatno prepoznaje po njezinim knjigama. Mogli bismo neformalno reći da su dvije najpoznatije: Izvori totalitarizma i Ajhman u Jeruzalemu – izvještaj o banalnosti zla. Jedan dio javnosti Hannu Arendt prepoznaje i po eseju, koji je kasnije prerastao u knjigu, pod nazivom Laganje u politici – refleksija na Pentagonske papire.  Esej je objavljen u The New York Review of Books u novembru 1971. godine. Tematizirao je problem laganja u slučaju pod nazivom „Pentagonski papiri“ – tačnije, laganje američke administracije, na čelu s tadašnjim predsjednikom Lyndonom Johnsonom, a vezano za ulogu Sjedinjenih Američkih Država u Vijetnamu. U pomenutom eseju Arendtova je, između ostalog, napisala da se istinitost nikada nije ubrajala u političke vrline, a da je laž uvijek važila kao dopušteno sredstvo u politici.

Stoga se nameće zaključak da ako je laž u politici već dopušteno sredstvo, onda treba postojati druga strana koja će tu laž razotkriti. Ovdje se prije svega misli na medije i intelektualce. Film The Post Stevena Spielberga iz 2017. tematizirao je problem „Pentagonskih papira“ iz perspektive The New York Timesa i The Washington Posta i njihove borbe da razotkriju sadržaj i laži američke administracije. Autori Pentagonskih papira, želeći da stvar ne izađe u javnost, pokušali su putem nadležnih sudskih instanci da spriječe objavljivanje dokumenata. Na kraju je Vrhovni sud SAD-a dao za pravo novinama da izvještavaju o onome što je u interesu javnosti – pa makar da je riječ i o lažima države i političara koji je vode.

Svjesno izgovorena neistina

Da li, danas, političari lažu ili govore neistinu i da li mediji i intelektualci u BiH pokušavaju to korigirati? Za početak, korisno bi bilo razgraničiti ova dva pojma. U emisiji Hrvatskog radija, Povijest četvrtkom, prof. dr. Žarko Puhovski navodi da je laž svjesno izgovorena neistina. Neistinu govorimo kada čujemo pogrešno ili nas neko tako informiše, a mi to iznesemo u dobroj vjeri da je to što govorimo istina. Od vremena kada je Arendtova pisala svoj esej do danas, stvari su se u političkom životu značajno promijenile. Činjenica da političari lažu ili ne govore istinu i da pri tome nikome ne odgovaraju, postala je praksa. Američki mediji, a jedan od njih je i Politifact – dobitnik Pulitzera, ukazuju na to da aktuelni američki predsjednik i možda jedan od najuticajnijih političara na svijetu, Donald Trump, ne govori uvijek istinu. To neće dovesti do njegove smjene, ali će javnost saznati da je istina, ipak, drugačija.

Uticaj političara u Bosni i Hercegovini skoro da ne prelazi granice naše zemlje. Kada oni lažu ili ne govore istinu, to ne utiče ni na koga osim nas. Političarima u bivšoj Jugoslaviji nije bilo preporučljivo lagati. Ne kažemo da nisu lagali, ali nije bilo demokratskog medijskog okruženja koje bi te laži preispitalo. Danas kada, recimo, imamo demokratsko medijsko okruženje, opet ne vidimo praksu da mediji javnosti ukazuju na društvenu anomaliju koju znamo kao laž.

Kroz sljedeće primjere javnog djelovanja pokušat ćemo još jednom ukazati na izjave političara koje nisu u potpunosti u skladu sa istinom. Za novinare je vjerovatno najjednostavnije „ispraviti“ izjavu da je tokom rata u BiH, u periodu 1992-1995., poginulo 200.000 Bošnjaka. Ovu cifru najprije je koristio Haris Silajdžić, a poslije je preuzeo predsjednik Stranke za bolju budućnost, Fahrudin Radončić. U razgovoru za televizuju N1 u decembru 2017. godine, koji je prenio Dnevni avaz, Radončić je ustvrdio da „za ideju BiH, mi Bošnjaci smo dali 200.000 mrtvih“. Slično je bilo u njegovim intervjuima u Dnevnom avazu u junu 2018. te u intervjuu, još jednom, televiziji N1 u februaru 2018. godine.

Dnevni avaz 19. 12. 2017.

Zapravo se čini da je istina drugačija. Istraživačko-dokumentacioni centar Sarajevo još je u junu 2007. godine objavio opsežno istraživanje publikovano pod nazivom „Bosanska knjiga mrtvih: ljudski gubitci u BiH 1991-1995. godine“. Voditelj projekta Mirsad Tokača javnost je upoznao da je u sukobima u BiH ubijeno i nestalo 97.207 građana BiH, od čega su 39.684 (40,82%) civilne žrtve rata a 57.523 (59,18%) su bili vojnici te da je pretpostavka da konačan broj stradalih neće preći 115.000.

Oslobođenje 23. 6. 2007.

Drugom slučaju povod nalazimo u protestima u Sarajevu, Tuzli, Zenici i drugim gradovima Federacije BiH iz februara 2014. godine. Prema pisanju Dnevnog avaza, tadašnji premijer Vlade Federacije Nermin Nikšić i član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, gostujući na Face TV-u, ustvrdili su da je policija tokom protesta u Sarajevu kod demonstranata zaplijenila 12 kg droge spid. Na internetu nije bilo moguće naći sadržaj ove emisije. Zapravo se pokazalo potpuno drugačije. Droga nije bila zaplijenjena kod demonstranata, nego kod narkodilera na suprotnom dijelu grada, tačnije na Ilidži. U ovom slučaju, za razliku od Radončića, ovo bismo mogli akceptirati kao negovorenje istine. Postoji mogućnost da su se Nikšić i Izetbegović oslonili na izjavu Irfana Nefića, portparola MUP-a KS, koja je objavljena istog dana za portal Klix, gdje je Nefić podvukao da je kod prosvjednika zaplijenjeno 12 kg droge spid. Dan poslije, isti portparol je ovu vijest za isti portal demantovao, ali kod medija nije jasno razgraničeno da li su premijer FBiH i član Predsjedništva BiH znali šta je istina – odnosno da droga nije nađena kod demonstranata, nego na Ilidži, ili su sve znali ali su to zloupotrebljavali u svrhu denunciranja demonstranata.

Bakir znao za Sakiba

Mnogo prašine u javnosti izazvalo je da li je još uvijek aktuelni član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović lagao ili je govorio neistinu u slučaju agenta BiH Sakiba Softića pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Dilema je bila da li je Softiću istekao mandat i da li on ima kapacitet za podnošenje revizije tužbe BiH protiv Srbije. Portal Radio Sarajevo je jasno prenio da je Izetbegović tvrdio da Softić ima legitimitet. Kada se, nakon nekog vremena, pokazalo da je revizija tužbe odbijena – Izetbegović se posuo pepelom na konferenciji prije početka sjednice Glavnog odbora SDA, izjavivši da je, ipak, znao da Softić nema legitimitet, ali je to prešutio jer je smatrao da i pored činjenice da će revizija biti odbijena bilo potrebno da se ona podnese.

Dnevni avaz  11. 3. 2017.

Najsvježiji primjer odnosi se na predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika, koji je izjavio da je Velika Britanija na područje BiH uputila 40 agenata koji imaju zadatak da destabilizuju Republiku Srpsku i da bi njihov uticaj mogao biti presudan za izbore. Vrlo slično je izjavio i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, koji je jasno rekao da ima čvrste dokaze da strane vlade planiraju da utiču na izbore u BiH. Sada kada svi znamo da su SNSD i Milorad Dodik pobjednici izbora u BiH – nemamo odgovora u javnosti, niti od Vučića niti od Dodika, šta se dogodilo s obavještajcima i presudnim uticajem stranih vlada na izbore u BiH.

U društvu u kojem se mediji ponašaju podanički, umjesto da pokušaju bezrezervno ukazati na političku laž, ostaje nam jedino da se vratimo Ivi Andriću i njegovom djelu Travnička hronika. U toj knjizi, na jednom mjestu, Sulejman-paša Skopljak izgovara možda i najbolji savjet kako poimati sve ono što čujemo, vidimo i pročitamo u medijima, koji ćemo za kraj parafrazirati: Nije nepismen onaj koji ne zna da čita, već onaj koji vjeruje da je sve što pročitao – istina.