Foto: europa.eu

Jesu, ali samo ako je Sjeverna Koreja demokratska republika. U Evropskom parlamentu opravdani gnjev izazvala je tvrdnja neobuzdanog Britanca, koji se kasnije morao izvinjavati i javno i privatno

“I nacisti su bili socijalisti!” – argument je koji se ove sedmice ponovo mogao čuti u javnom prostoru, ovog puta u Evropskom parlamentu. Tokom sjednice 24. oktobra u Strazburu, kada je izglasana rezolucija o zabrani fašističkih i neonacističkih grupa, a povodom napada na italijansku socijalističku europarlamentarku Eleonoru Forenzu u Bariju prošlog mjeseca, iza ovih riječi stajao je Syed Kamall, član Konzervativne stranke Velike Britanije. Kamallov istup naišao je na oštru reakciju, i na kraju se on morao i izviniti svojim socijaldemokratskim kolegama i kolegicama, kako lično, tako i putem društvenih mreža. Ovakva površna i neutemeljena tvrdnja lako je demistifikovana na licu mjesta. Ipak, potrebno je razmotriti odakle dolazi ova pogrešna, a opasna retorička alatka koja svakom iole konzervativnijem automatski stvara averziju spram politike ljevice? Šta su činjenice, a šta manipulacija?

Čitava scena u Evropskom parlamentu bila je izrazito mučna. “Gospodine predsjedniče, kada govorimo o ekstremnim desničarima, moramo se sjetiti da su nacisti bili nacionalsocijalisti. To je grana socijalizma. To je ljevičarska ideologija. Oni žele isto što i vi, da budemo jasni.” Kamall, magistar sa diplomom London School of Economics i doktorand Univerziteta City u Londonu, u svakoj rečenici izrekao je bar jednu neistinu, i isprovocirao povike prisutnih. Kamallove riječi su u biti samo eho ranijih sličnih zaključaka, koji su došli u mainstream najprije iz američkih konzervativnih krugova. Argumentacija je to koja ide toliko daleko da se radi o potpunom istorijskom revizionizmu u jednoj rečenici, čiji je zaključak da Adolf Hitler nije bio ultradesničarski, antikomunistički nacionalista, već socijalista prvog reda. Sve iz samo jednog razloga i putem samo jednog argumenta: ime Hitlerove stranke bilo je “Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija” (NSDAP).

Korijeni nacizma

Dovoljno je, međutim, kratko se pozabaviti pitanjem šta je to socijalističko u nacističkoj partiji, i kakav je zaista bio odnos vođstva nacističke Njemačke spram socijalista, da stvari postanu apsolutno i za sva vremena kristalno jasne. Prvo, treba krenuti od korijena nacističke ideologije, koja je bila zasnovana na italijanskom fašizmu. Fašizam, dalje, nastaje kao reakcija na ljevicu. Italijanska desnica, u to vrijeme još uvijek izgubljena u bespućima filozofske misli 19. vijeka, nije bila u stanju izaći na kraj s ogromnom ekspanzijom ljevičarskih organizacija. Tada se pojavio Benito Mussolini s platformom fašizma: nacionalne i rasne superiornosti, militariziranja društva i kolonijalno-teritorijalnih pretenzija te konsolidacije kapitala. I Mussolini je načelno usvojio i određene socijalističke ideje, ali su one u praksi bile izrazito kozmetičke, poput javnih radova i budžeta. Fašistička vlast u Italiji svejedno je na kraju formirala poslovne kartele, obogativši samo pojedince. Identična stvar se desila i s dotadašnjom Hitlerovom “Njemačkom radničkom partijom” (DAP) – znajući da su im potrebni podrška i glasovi socijalista, imenu se pridodao termin “nacionalsocijalistički”.

Kako su istakli brojni korisnici društvenih mreža reagujući na Kamallove riječi, ovo je jednako tome da je Sjeverna Koreja “Demokratska Republika”, kako joj stoji u nazivu. Vođama DAP-a tada je djelovalo zgodno da imenu svoje stranke prikače pridjev “socijalistička”, posebno jer je socijalizam bio relativno nova, i samim tim običnom čovjeku interesantna ideologija. Bez obzira na ovaj klasični primjer proto-brandinga, treba također pojasniti da je njemački socijalizam tog vremena imao u sebi i određene varijacije, pa čak i devijacije, u odnosu na ostale nasljednike Marxove filozofske misli. Socijalizam tog vremena, onako kako su ga vidjeli nacisti, najbolje se ogleda u idejama Oswalda Spenglera, koji je 1919. objavio knjigu Prusijanstvo i socijalizam. Spengler je, ukratko, potpuno odbacio marksističku misao, rekavši da je bilo kakva ideja internacionalnog socijalizma potpuno van njemačkih interesa, te da pruske nacionalne kvalitete nadilaze one engleske kakve se mogu prepoznati u marksizmu. Ovakav nacionalistički sentiment daleko je od bilo čega što bi se dalo poimati pod socijalizmom, te je jasno da se radi o ideologiji desnice, koja se u ovom slučaju itekako prožima skupa sa “übermensch” ideologijom nacizma. Da je i ekonomski gledano nacistički “socijalizam” upravo samo socijalizam pod navodnicima, evidentno je i iz Spenglerove tvrdnje da bi pravi socijalizam za Nijemce trebao biti korporatizam.

Socijalisti protiv Hitlera

Ostavimo na trenutak po strani ideologiju, filozofiju i ekonomiju u teoriji i pogledajmo praksu: događaji još iz 1933. krajnje jasno oslikavaju stvarnost nepostojanja bilo kakvog uzajamnog odnosa nacista i socijalista. Tokom posljednje sjednice višestranačkog saziva Reichstaga Weimarske Republike, a pred sami čin glasanja o Hitlerovom Zakonu o ovlaštenju, koji će mu omogućiti da u donošenju odluka ne traži odobrenje parlamenta i efektivno ga postaviti za diktatora, upravo su socijalisti bili ti koji su mu pružili posljednji politički otpor. Predstavnici Socijaldemokratske partije (SPD), njih 94, glasalo je protiv bez obzira na prisustvo Sturmabteilunga (SA), paravojne jedinice koja će se kasnije dijelom pretvoriti u zloglasni SS. Vođa socijaldemokrata, Otto Wels, tada je održao govor koji ilustrativno kazuje gdje se ko nalazi politički, ali i istorijski, kako tada, 1933., tako i danas, 2018. godine. “U ovom istorijskom času, mi njemački socijaldemokrati kunemo se u principe humanosti i pravde, slobode i socijalizma. Nikakav Zakon o ovlaštenju ne može vam dati moć da uništite ideje koje su vječne i neuništive”, rekao je Wels, a onda, obraćajući se direktno Hitleru, također je izjavio: “Možete nam oduzeti naše živote i našu slobodu, ali nam ne možete oduzeti čast. Ne možemo se odbraniti, ali nismo obeščašćeni.”

Vrijedi napomenuti i da su do te posljednje sjednice svi predstavnici Komunističke partije uveliko bili protjerani iz Reichstaga, dok je vrlo brzo nakon izglasavanja ovog zakona zabranjena i SPD. Ovo nas, na kraju, dovodi i do same političke teorije kojom se vodio Adolf Hitler. Ubijeđen i ubjeđujući druge u jevrejsko-boljševičku zavjeru, gdje je Hitlerov koncept “boljševika” podrazumijevao bilo koga i bilo šta iole ideološki lijevo, svoje prve borbe, ali i prve žrtve Hitler je upravo pronašao među pacifistima, sindikalistima i komunistima. Strasserizam, jedina politička struja unutar nacističke Njemačke koja bi se mogla koliko-toliko nazvati ljevičarskom, pretežno radi stavova u korist radničke klase, nestala je smaknućem Gregora i Otta Strassera u Noći dugih noževa, unutrašnjoj čistki u ljeto 1934. Nakon toga, u pokretima otpora, u borbama po raznoraznim bjelosvjetskim vrletima, u logorima, socijalisti će Hitleru predstavljati jednog od glavnih smrtnih neprijatelja.

Zašto je ovakvo objašnjenje bitnije i korisnije, u atmosferi sve veće opasnosti od ponovne vladavine fašizma i sve većeg broja javnih protesta i nasilnih obračuna neonacista sa neistomišljenicima, od površnih i agresivnih reakcija u Strasbourgu, poput one komesara Evropske komisije, Fransa Timmermansa, koji je Kamalla nazvao “idiotom”? Zašto ne bismo trebali svakoga ko na društvenim mrežama postavi znak jednakosti između onih koji su u kazamate odvodili i onih koji su odvođeni obilježiti istom riječju? Podsjetimo se priče o luteranskom svešteniku Martinu Niemölleru. Niemöller je bio gorljivi antikomunista i ispočetka je podržavao Hitlerov dolazak na vlast. Razočaran Hitlerovim insistiranjem na dominaciji države nad religijom, Niemöller je organizovao grupu njemačkih sveštenika, protivnika nacističkog režima. Taj potez ga je 1937. odveo u logore: prvo u Sachsenhausen, a potom u Dachau, iz kojeg je oslobođen 1945. Postavši jedan od glavnih pobornika pomirenja nakon Drugog svjetskog rata, autor je pjesme Prvo su došli, koja počinje rečenicom: “Prvo su došli po socijaliste, a ja nisam progovorio – jer nisam bio socijalista.” Niemöller je, nažalost, na izrazito težak način shvatio da nije bio u pravu. Možda će, suočeni sa činjenicama, Kamall i Kamallu slični razmisliti, sagledati ih i izbjeći Niemöllerovu sudbinu, te se ne naći na pogrešnoj strani istorije. Jer, nacionalsocijalisti, ovi s početka priče, upravo počinju opet dolaziti po socijaliste.